Srpski glas usao u jedanćstu godinu postojanja

Negde uoci pocetka raspada bivse Jugoslavije u Australiji se pojavio novi srpski list SRPSKI GLAS(u daljem tekstu SG). Moze se mirne duse reci i prvi, ako se uzme u obzir da su pre toga postojali uglavnom jugoslovenski listovi, odnosno pojedini srpski koji su kratko trajali i uglavnom imali manji krug citalaca, neretko u okviru svojih parohija kojima su pripadali. Vreme nastanka je samo koincidencija, dok su koreni odnosno potreba stvaranja ovog etnickog glasila bili znatno dublji. Preciznije SG su osnovala dva coveka. Prvi je bio DJORDJE MARINKOVIC ugledni srpski biznismen a drugi RADE BERAK novinar. Dogovor o pokretanju lista pao je oktobra 1990. na veceri dodele trofeja srspkog fudbalskog kluba „Sindjelic“ iz Melburna. Usledili su meseci konsultacija sa srpskim dustvenim, crkvenim, sportskim, kulturnim i drugim organizacijama ali i sa istaknutim pojedincima. Istovremeno se radilo na osmisljavanju fizionomije i na potrazi za neophodnom opremom.
Ono sto nije bilo sporno od prvog momenta bilo je ime lista: SRPSKI GLAS se nametao sam po sebi. Kod g. Marinkovica je vladalo uverenje da je Srpskoj zajednici potreban list koji ce biti stampan na cirilici i koji ce, na taj nacin, odrzavati tradiciju i cuvati tekovine i identitet naroda srpskog. On nije zalio sredstava – ulozio je takoreci sve sto je imao. Zarada mu nije bila cilj, nije mu ni danas posle vise od deset godina teskog rada i mnogo odricanja.
I tako, 19. marta 1991. godine u prodavnicama sirom Australije osvanuo je SG. Slucaj je hteo da se na prvoj naslovnoj strani nadje dr Borisav Jovic koji je podneo ostavku na mesto predsednika Jugoslavije. Kompjuteri jos nisu bili stigli iz Amerike pa su Djordje, Rade, Veselin Trifkovic (tehnicki urednik), Milan Ninovic (sportski urednik) mnoge noci prespavali u redakciji; snalazeci se na sve nacine da list izadje na vreme i bude sadrzajan i privlacan za citaoce.
Da bi taj istorijski trenutak bio dostojno obelezen, Djordje je iz Beograda doveo pevace Miru Skoric i Miloja Bubanju koji su zabavljali prisutne na promocijama lista u Melburnu i Sidneju. Polako su pristigli i kompjuteri, u ono vreme – moderni machintoshi, ali mali koji su danas nezamislivi (istine radi Djordje ih je sacuvao kao uspomenu i secanje na vreme neceg sto ce biti deo istorije Srpske zajednice u Dijaspori).
Malo, pomalo, Zajednica je pocela prihvatati list. Bilo je pokuda i napada ali ipak najvise pohvala. List je od samog starta zauzeo stav da ce biti glasilo svih Srba, sto ce reci da se nece stranacki svrstavati, niti bilo kome biti sredstvo za politicko izivljavanje. Zahvaljujuci takvom kursu kroz njegovu redakciju su prodefilovali mnoge istaknute licnosti iz oblasti politike, nauke, kulture, filma, sporta, muzike… koje su iz Otadzbine dolazile u Australiju, kao i lokalne licnosti koje su to svojim postupcima i delima zasluzivale.
U isto vreme SG je uvek ustajao u odbranu svog roda kada je bio napadan od neprijatelja. Sa ovdasnjom medijom i nekim politicarima vodjen je pravi mali rat. Bili su to zaista teski trenuci u vreme izolacije nase zemlje od ostatka sveta.
List je u pocetku izlazio jednom nedeljno da bi par meseci kasnije g. Marinkovic doneo odluku da to bude dva puta: utorkom i petkom. Taj trend je zadrzan i dan-danas. Formirana su dopisnistva u Sidneju, Beogradu, Banja Luci, Nisu uz veliki broj saradnika sirom sveta. SG je prerastao okvire Australije pa je to i bio razlog sto ce svom imenu dodati i prefiks SVETSKI.
Danas je to moderna redakcija, sa najsavremenijim kompjuterima i ostalom potrebnom tehnikom. List je postao cvrst i neraskidiv deo Srpske zajednice. I dalje na cirilici, mada je sa marketinskog aspekta mozda mogao i bolje prolaziti da je bio na latinici. Ali g. Marinkovic je ostao dosledan onome zbog cega je list i pokrenuo. Kostao ga je mnogo a kosta i danas. Medjutim, on ne zali i uvek ponavlja kako je to uradio za Zajednicu kojoj je takvo nesto neophodno potrebno a ne zbog sebe da bi dozivljavao nepotrebne stresove. I srecan je, kako kaze, sto je uspeo. Sto je odoleo raznim pritiscima i nedacama. Istovremeno shvatajuci da je izdavanje lista vecita borba. Fer borba protiv konkurencije ali i borba za ocuvanje srpskog nacionalnog blaga – cirilice.
Kroz SG su prosle mnoge licnosti, u njemu su radili mnogi novinari, tehnicari, daktilografi… Dolazili i odlazili shvatajuci svu gorcinu i lepotu posla sedme sile. Svako je opet na svoj nacin davao i ostavljao nesto listu.
Bilo bi nepravedno u ovom kratkom opusu ne spomenuti i jednu licnost koja je Djordju bila neophodan oslonac u mukotrpnom radu. To je njegova supruga Zivana koja je bila tu. Uvek! I u trenucima kada nije sve islo kada treba i u trenucima tuge nad onim sto se dogadjalo srpskom rodu poslednje decenije ali i u trenucima srece i zadovoljstva za ono sto se dobro za srpski narod cini.
SG je bio od samog pocetka pokrovitelj mnogih srpskih sportskih, kulturnih i narocito humanitarnih manifestacija. Mnogi nasi fudbalski klubovi na svojim dresovima upravo nose znak SG, uz napomenu da je iste kupila redakcija lista.
Ove godine SG je proslavio 10 godina postojanja. Opet je imao cast da na zabavi ima muzicke velikane kakvi su Nedeljko Bilkic i Branimir Djokic. Pored niza uglednih gostiju medju kojima ambasadori SRJ i BiH, i srpski narod, odnosno citaoci lista odazvao se u velikom broju. I tada kao i uvek pre toga SG je prihod sa zabave poklanjao drugima. Njegova humanitarna uloga je posebna prica i njoj cemo drugom prilikom posvetiti poseban clanak.
Za deceniju postojanja Glas je promenio tri urednika. Prvi je bio Rade Berak, drugi Dejan Veljovic i treci danasnji urednik Slobodan Grba (on je i najduze proveo na tom polozaju – pet godina). Posebno treba napomenuti g. Milana Ninovica, sportskog urednika koji je na tom polozaju od prvog dana SG. Svaki od njih je na svoj poseban ali koristan nacin davao pecat listu.
Ovo je bio samo mali podsetnik, pokusaj sacuvanja od zaborava necega sto je u celokupnom zivotu Srpske zajednice u Australiji dzinovski veliko I neprocenjivo. Pozelimo zato SG da obelezi jos mnogo, mnogo godisnjica.