Posle ukidanja Tarbs televizije

„Tarbs“ televizija, propali provajder satelitskog programa iz domovine, gotovo je do poslednjeg trenutka svog poslovanja uredno primala prijave i uplate od novih pretplatnika. Neki od njih imali su priliku da gledaju „Tarbsov“ satelitski program svega nekoliko dana, a nekima nisu stigli ni da priključe uređaje za prijem. Ono što je „Tarbs“ stigao, jer je uzimao novac unapred, jeste da pokupi pare.
O ovom svedoče sagovornici „Vesti“ koji su, neposredno pre nego što je „Tarbs“ dobio prinudnu upravu (2. jula) i prestao s radom (7. jula) postali njegovi pretplatnici. Zanimljivo je da dobar deo njih ne posmatra prekid emitovanja samo kroz novčani gubitak. Nekima je on, čini se, čak i manje važan od činjenice da su izgubili mogućnost da ponovo budu u vezi s otadžbinom i da gledaju program na maternjem jeziku.

Prinudni zatrpani

Za sada, što se pretplatnika tiče, njihov položaj je i dalje neizvestan. Jedino što je prinudna uprava mogla da im preporuči jeste da redovno proveravaju informacije koje ona saopštava na Internetu. S tim u vezi, „Vesti“ će obaveštavati svoje čitaoce kako se događaji razvijaju.
Pored već objavljenih, evo i novih kontakt-adresa i telefona za pitanja:
„Tarbs“ pozivni centar ima broj telefona (02) 8209 1000.
Prinudna uprava: Bob Neil iz PwC , na telefon broj (02) 8266 0481 ili imejl adresu: bob.neilŽau.pwc.com..
Internet stranica je: www.pwcrecovery.com

Prinudna uprava međutim obaveštava da je zatrpana velikim brojem poziva i imejl poruka, tako da svi koji zovu mogu da očekuju kašnjenje dok ne dobiju odgovor.

Ovo je bilo prvi put da se i u dalekoj Australiji ponovo gleda TV rogram iz domovine, a ne zna se kada će se takva prilika opet ukazati.
Karakterističan je slučaj Saje Kaminić iz Liverpula koja je nagovorila sina da uvede satelitsku televiziju i veoma se radovala kada su uplatili za celu godinu unapred.
– Nisu nam ni priključili, niti su nas jednom rečju obavestili da bi moglo da bude problema – kažu Kaminići.
Po rečima Svetka Simića iz sidnejskog naselja DŽiravin, on je potpisao ugovor 18. juna ove godine i platio za godinu unapred iznos od 749 dolara.

Lične tužbe, možda, kasnije

Neosigurani poverioci, dakle, pretplatnici nemaju u ovom momentu pravo da sami pokrenu pravni postupak za naknadu štete. Zakon, naime, to ne predviđa, već se cela stvar predaje u ruke nadležnih institucija, da bi svi kojima je firma dužna imali podjednak tretman.
U kasnijem postupku, zakon istina previđa vođenje parnice za naknadu od lične imovine direktora kompanije ukoliko se može dokazati da su oni nastavljali da trguju iako su znali da firma neće moći da plati dugove. U praksi, međutim, slučajevi da je dug tako naplaćen prilično su retki. Jedan od razloga jeste što direktori nemaju značajnije imovine, a često su uložili svu ličnu imovinu u kompaniju. Takođe, dugovi kompanije su znatno veći od njihove imovine. Ovaj proces je veoma skup, a ishod mu je neizvestan, pa se malo ko odlučuje da ga sledi.

– Oni su morali znati da su dužni i da više neće raditi. Zaista su ružno prema nama postupili. Nije mi zbog mene, ja malo gledam tu televiziju, već mi je zbog žene koja ne radi i to joj je bio kontakt sa svim što se dešava tamo kod kuće. O povratku novca? Nisam siguran da će od toga nešto biti, iako ćemo probati.
Jedna naša čitateljka, koja je razočarana najviše zbog svoje majke, pitala nas je šta će biti s opremom ugrađivanom za svakog pretplatnika posebno (satelitski tanjiri i kutije za prijem).
Oprema je, po ugovoru, vlasništvo „Tarbsa“, odnosno sada prinudne uprave i, kasnije, likvidatora, ako bude imenovan. NJena vrednost takođe se računa u imovinu firme, a za otplatu dugova.

Za šest dana 750 dolara

Porodica Gnjatović iz Liverpula uplatila je godišnju pretplatu od 750 dolara 8. juna.
– Mi smo gledali tu televiziju svega šest dana i onda su prekinuli. Jesmo li šta preduzeli? A šta bismo mogli da preduzmemo? – pita se Dalibor Gnjatović.
Gnjatovićevo pitanje je umesno. Jer, kako smo ranije pisali na osnovu informacija prinudne uprave, pretplatnici, njih oko 65.000, pripadaju u ovom slučaju kategoriji takozvanih neosiguranih poverilaca. To će reći da njihova prava dolaze na red tek kasnije, ako novac uopšte preostane, a nakon podmirenja glavnih poverenika i prava zaposlenih.
Stečajna masa u konkretnom slučaju pravi se mahom od „Tarbsovih“ prava na emitovanje (ukupno deset licenci i potraživanja kompanije od pojedinih kanala i programa.