GUSLAR (1894)

Nikada guslara nisu toliko pozivali na razne strane. I to ne uvek povodom nekog seoskog ili porodičnog praznika : grupe seljaka su se nekoliko časova otimale od obaveze na kmetskoj zemlji da bi se tajno dogovarale. I slale bi glasnika Stojanu Dojku. Starac bi odmah dolazio da im se pridrži, neplašeći se, kao ni Milica, dužine puta koji je trebalo prevaliti. Stizao je na naznačeno mesto sastanka, a ljudi, krotki, ravnodušna izgleda, ta sirota nevesela raja, veoma zatvorena u sebe, tražila je od guslara da joj preda malo one strasti koja je treperila u njemu, dok je pevao o junačkim podvizima iz prošlih vremena; ljudi su bili zahvaćeni neodoljivom željom da se protresu iz učmalosti.
A kad im je slepi pevač, prateći se tiho na guslama, ispričao priču o pobedi kod Grahova, o danu na Kruši (???) i o podvizima Kraljevića Marka, oni su ga molili da kod drugih, kod prijatelja – neku su se usuđivali da kažu : kod svih onih koji su deo zavere, probudili te težnje koje su ih ispunjavale. Do sada su – kako je to bilo prepuštajući se manje ili više sudbini, podnosili poniženje izazvano time što se osećaju kao robovi, ali njihov ponos slobodnih ljudi se konačno pobunio, i, mada sa zakašnjenjem, čudili su se što isti duh ne pokreće sve ugnjetene. Pošto bi pozvali guslara, poslali bi ga, ustreptalog od njihovog zajedničkog uzbuđenja, onoj svojoj braći koja su još uvek bila suviše satrvena da bi podigla glavu i čiju je snagu trebalo podstaći.
A stari slepac, istovremeno apostol i izaslanik, prihvatao je dvostruki zadatak da širi taj duh i da zagreva srca.
Starac kao da nije znao za iznemoglost, a ni Milica nikada nije posustajala. Uspela je da ga nagovori da se prilikom pevanja drži samo onih verzija koje govore o tome da će se Marko uskoro probuditi u svojoj pećini, radi oslobađanja velikog srpskog naroda; Marko Kraljević, koji čeka da mu njegov strašni mač bude ponovo donet iz Stambola, gde samo jedan dečak koga su podučile vile iz jezera i senovitih planina zna za skriveno mesto na kome mač leži, svetao, blistav, odolevajući rđi vremena.
Guslar je govorio o svemu tome. I stavivši to u stihove i znajući da devojka iz njegovih verovanja crpe žar, koji na tako divan način širi oko sebe on bi na kraju gotovo poverovao u te legendarne događaje, koje je zbog svog hladnog zdravog razuma dugo odbacivao.
Stari guslar, vrlo umoran, pokvasi usne u bakarnoj šolji punoj vode, u koju je dodato nekoliko kapi šljivovice, koju mu je donela unuka.
Osluškivao je šta govore oni zbunjeni i neodlučni ljudi…
Kad bismo još imali oružje , govorili su jedan drugome; ali nemamo oružje, obeshrabreno su odgovarali oni kojima su te reči bile upućene.
Na starčevoj usni pojavi se bora puna gorčine…
– Ah, reče napokon on, ni sada, braćo, nećemo osvetiti Kosovo!
Guslar je podsećao na krvavi poraz koji je Srbima 1389 godine. naneo sultan Murat. Njihov car Lazar je tada poginuo, a njegovi podanici postali su robovi Otomanskog carstva.
Odjednom , guslar pojača glas, taj glas koji je uvek bio dubok i odmerene boje:
– Braćo!, reče on priznajte da vam nedostaje … pre svega žar! Nema među nama izdajnika, to ne !, ali ima malo preduzetnih i odlučnih. Vidite , vera u pobedu najbolje se stiče kroz spremnost za veliko žrtvovanje. Ali, kažem vam: čovek na kraju zavoli svoje lance, i porobljavanje ima to svojstvo da stvara ropske duše.
Zbog svoje slabosti, mi smo sopstvene izdajice…
Oko starca se podiže žamor od koga se Milica malo uplaši
– Ko govori o izdaji?, čula je . Nema izdajnika među nama!
– Ne treba suviše tražiti od nas!
-činimo koliko možemo.
Ali, Stojan Dojko bi govorio, kao da ne čuje te prigovore:
– Ako se nađu neki čovek, neka porodica, neko selo sposobni da izdaju zemlju …ah!, neka ih stigne večito prokletstvo, kao Judu koji je izdao Gospoda Boga i kao sramnog Vuka Brankovića koji je, izdajući Srbe na Kosovu, navukao na sebe prokletstvo naroda i ostao bez milosti božje.
A zatim koristeći besom ispunjenu tišinu koju su izazvale njegove gotovo preteće reči, dva puta udari gudalom po jednoj struni na guslama i kaza uz odlučno zapevanje nekoliko stihova iz riznice srpskih narodnih pevača:
„A što pitah za prokletog Vuka,
proklet bio ko ga je rodio!
Prokleto mu pleme i koljeno!
On izdade cara na Kosovu
I odvede dvanaest hiljada,
Gospo moja !ljutog oklopnika.“
Svi su zaćutali i slušali. Drhtali su.
Guslar pređe na epsko nabrajanje snaga koje je srpski car okupio na Kosovu – na polju kosova. Nije propustio da pomene poziv koji je Lazar uputio svima polazeći iz Kruševca, svoje prestonice.
„Ko je Srbin i Srpskoga roda,
I od Srpske krvi i kolena
A ne doš, o u boj na Kosovo,
Od ruke mu ništa ne rodilo:
Ni u polju bjelica pšenica
Ni u brdu vinova lozica!“

To je bio neki prikriven prekor. Bio je dočekan ćutanjem koje je slutilo na zlo.
A ona se iz guslarevih usta razlegoše stihovi u kojima su se reči sudarale uz zveket sličan zveketu hladnog oružja na bojnom polju.
On nije pevao stihove, nego ih je više recitovao, dajući im ritam klaćenjem tela, čas mekim, čas odlučnim, dok su prelivi glasa bili veoma raznoliki i kretali su se od žalopojke vetra do tragičnih tonova razgnevljenog proroka.
Prikazao je cara Srbije kako okuplja oko sebe junačku vojsku u kojoj su blistali zapovednici već ovenčani slavom i glasom u ljutim i teškim bojevima. Ali, da su se svi Srbi koji su bili oko Lazara u so premetnuli , njihovi neprijatelji bili su toliko brojni da to ne bi bilo dovoljno ni da im se zasoli jedan obrok. Ako je verovati guslaru, da se kiša izlila na vojsku otomanskog kalifa, nijedna kap ne bi mogla da se probije i da padne pravo na zemlju.
Zatim je ispričao kako je bitka bila izgubljena čim je izdajnik Vuk Branković predao neprijatelju krilo kojim je zapovedao, a da vojnici nisu to ni shvatili…
Koliko dobrih ratnika je izginulo u cvetu mladosti!
Bilo je suza gnušanja u glasu starog guslara. Ponovo je sakupio sav svoj smeli žar i obznanio da se i Muratu loše pisalo i da nije dugo uživao u pobedi.
Krug oko starog pevača sve se više stezao . U grudima svakog srpskog seljaka kuca vojničko srce. Podsticali su guslara da nastavi…

Prevela sa francuskog
Vera Ilijin

SERBIA- Savremena administracija