Deci da ocuvaju srpske korene

Danas sa radom pocinju dopunske škole maternjeg jezika za srpsku decu osnovnog i srednjoškolskog uzrasta širom Melburna. Nastava se održava subotom u jutarnjim casovima, a upis je danas, ali i tokom celog februara.
I u školi „Vuk Karadžic“ u Sent Albansu spremno docekuju nove dake kako i „stare“ prošlogodišnje znance koji ce sada nastavu produžiti u višem razredu. Tanja Kožul je koordinar u ovoj školi i njena vizija je da bi sve ovdašnje, kao i slicne škole širom Australije trebalo da medusobno saraduju, razmenjuju stecena iskustva u radu sa decom u dijaspori i rade po identicnim nastavnim planovima i programima.
O tome da li postoji mogucnost da se planovi usklade i u školama srpskog jezika u Viktoriji, te da se i ovde krene primerom iz Novog Južnog Velsa gde je ova nastava objedinjena pod krovom i po programu Zadužbine za srpski jezik, Tanja Kožul kaže:
– Svakim danom imam osecaj da smo jednom stepenicom bliže cilju da radimo po jedinstvenom planu. Ove godine cemo pokušati da se ujedinimo na nivou Melburna. Zato cemo da organizujemo sastanak svih kordinatora i ucitelja srpskih škola i o tome razgovarati.

Trud se isplatio
– Mi smo bili izuzetno srecni kao kolektiv, a medu posebno uciteljica Branka Stevanovic koja je obucavala 19 mladih za upis na studije, kada smo culi da su naša deca bila primljena na razne fakultete širom Melburna. To svedoci da je naš mali trud doprineo puno njihovom upisu, što nam je i cilj.

Na nama je velika odgovornost time što smo akreditovani kao obrazovane ustanove u Viktoriji, da naša deca izadu spremna i budu ponosna svojim uspehom. Oduševljena sam idejom iz Sidneja i cestitam im. Nisam bila upoznata sa time. Znam da postoje male razlike, jer živimo u razlicitim državama u okviru Australije, pa bi trebalo a vidimo da li nam zakon omogucuje da tako nešto i ovde uradimo. Bilo bi dobro da budemo jedinstveni u tom našem cilju, da se zna ko smo i šta smo i da ne zapustimo naše korene tako što cemo zaboraviti jezik. Našu decu treba oplemeniti srpskom recju, tradicijom i kulturom.

• Da li je sve spremno za pocetak nastave?
– Organizovali smo grupu roditelja koja ce nam danas pomoci oko upisa dece na nastavu. Kako što su „Vesti“ i ranije izveštavale, mi smo zabeležili uspehe sa kojima se ponosimo. Ove godine planiramo zbližavanje škole sa CŠO „Sveti đorde“. Nadamo se da cemo u junu dobiti na upotrebu zemljište CŠO gde bismo smestili montažne kucice za razrede. To bi bio projekat za buduce generacije naše srpske dece u Australiji.

• Ima li odziva na nastavu, s obzirom da je srpski jezik ovde priznat kao strani jezik i da se boduje prilikom konkurisanja na fakultete?
– Imam iskustvo da su roditelji ti koji zastupaju ucenje jezika kod njihove dece. Mislim da bi to trebalo da bude izbor samog deteta. Jer, dete kada je primorano da dode ne pokazuje rezultate. Tako smo i mi suoceni sa tim malim problemom. Mi imamo veliki odziv dece, cime smo izuzetno zadovoljni. Škola bi najviše dobila ako bismo uspeli da uspostavimo relaciju roditelj – dak – ucitelj – uprava kao kompaktnu celinu. Škola je otvorena za sve komentare i ideje. Cilj nam je da kreiramo školu na koju bismo svi kao zajednica bili ponosni.
Ovdašnja deca su vec dosta opterecena gradivom u redovnim školama. Kako postižete da ih bez dodatnog optrecenja naucite i našem jeziku i obicajima i kulturi našeg naroda?
– Mi smo privatna škola, imamo podršku ovdašnje vlade i multikulturne zajednice. Oni nam daju materijalnu podršku, u šta je ukljuceno i osiguranje ucenika, pa su naša deca ovde bezbedna. Naš program mora da prode odobrenje ovdašnjeg Ministarstva za obrazovanje. Pored toga se trudimo da oplemenimo našu decu srpskom recju. Deca jesu u školi pet dana gde imaju puno obaveza, ali ja gledam našu decu kao izuzetnu, oni su za mene veliki heroji. Ponosna sam i na njih i roditelje što dobrovoljno dolaze. Škola je izuzetno kratka i teško je u tri sata staviti u program sve što se želi, ali se svi zajedno trudimo da u tom kratkom vremenu ucenicima prenesemo što više znanja.