Biznismen Milojko Radisavljević u Australiji sanja Bresnicu, a u Srbiji zlatnu obalu

Kačara s mirisom zavičaja

• Ovaj ugledni zemljak živi, kako tvrdi, u najlepšem gradu, u Gold Koustu, ali tamo nema Morave, vajata, sena, šuma, ni širine duše srpskog seljaka

Grdno bi se uvredili žitelji sela Bresnica kada bi se kazalo da se ono nalazi kod čačka. Kod Mrčajevaca, može, ali kod čačka – nikako! Jer, utefterisano je negde da je ovo pitomo i za život bogom dano mesto nekada, a to nekada niko ne zna da kaže kada, bilo veće i mnogoljudnije od čačka. No, bilo i prošlo. Ostala je lepa varošica u kojoj ima svega što je žiteljima potrebno – škola, prodavnice, crkva, kafane, spomenici i putevi od kojih jedan i dalje meštani nazivaju „carskim“ jer je, kako kažu, nekada bio glavni put od Carigrada do manstira Žiče. Seljaci su, pripoveda se, bili u obavezi da čuvaju straže kako bi karavani bili sigurni da će stići tamo gde su se uputili jer su Turci mislili da među srpskim gegulama ima i takvih koji bi orobili njihove prepoštene trgovce, a zimi, kada nisu čuvali drum od hajduka, meštani su čistili namete snega.

U krevetu bake Milice

– U svojoj kačari spavam u krevetu bake Milice, starom više od jednog veka, na slamarici – veli oduševljeno naš sagovornik. – Vrata na sobama su od tesanih dasaka, a odelo odlažem u stoletnom ormaru, sedim na stolicama koje imaju najmanje 50 godina, pokrivam se trukovanim čaršavima, a uvek kada se ogledam u bakinom ogledalu bake, zapravo vidim da je moj dečački san ostvaren.

Baš tu, pored samog carskog druma, na tridesetak koraka od duda kojem niko ne može da proceni starost, 46-godišnji Milojko – Mišo Radisavljević, biznismen iz Australije, na majčevini je sagradio drveno-zidanu zgradu koja se može nazvati i kačarom, i vajatom, i kućom, ali za Miša Italijana, što mu je nadimak i u isto vreme ime i prezime, ona bi imala naziv: „slika mog detinjstva“.

Otišao „carskim drumom“

Moji roditelji, otac Tomislav i majka Kristina, bili su radni, promućurni i imućni ljudi. Otac je mnogo pre drugih shvatio da je zemlja u Brestovcu bogata, ali i to da svoju muku i trud na zemlji mora dobro da se naplati. Sve ono što je proizvodio prodavao je godinama na pijacama u Durovniku i od toga je stekao lep imetak. Kada sam stasao, i mene je put odveo u Dubrovnik, gde sam studirao spoljnu trgovinu. I usred te dubrovačke lepote, valjda je tako suđeno, sretnem Džesi, moju buduću suprugu. Ona pamentna, šarmantna, a ja Moravac. I, eto, pristane Džesi, Australijanka italijanskog porekla, da dođe da živimo u Brestovcu. U međuvremenu, otac reši da otvori kafanu kojoj, i zbog njega i zbog mene, damo naziv Dubrovnik, kakav joj je i danas – priča Radisavljević iz dalekog Gold Kousta, po njemu, najlepšeg gradu na svetu, ali bez mirisa sena, Morave, kačara, šume, a ni širine duše srpskog seljaka.

čovek kome se veruje

– Za razliku od Srbije gde se često pod izrazom „uticajan čovek“ podrazumeva i to da se taj neko bavi možda sumnjivim radnjama, u Australiji ovaj izraz znači samo jedno – biti poštovan u poslu, čime se otvaraju mnoga vrata jer to je čovek kome se veruje – objašnjava Milojko.

Brestovac je lepo selo. Ali, mladom bračnom paru nakon nekoliko meseci postalo je nekako teskobno.
– To je prava reč. Džesi se lepo uklopila, ali sednemo, popričamo i dođemo do zaključka da iza ovih srpskih planina postoji svet koji može da nam pruži mnogo više. I tako, „carskim drumom“ pod noge, pa sve do Australije.
Danas, kada ima i ptičjeg mleka, lako je govoriti o tome da je Mišo Radisavljević rođen pod srećnom zvezdom.

Dele i radost i nevolju

Proputovao sam zemljinom kuglom, ali lepšeg grada od Gold Kousta nema – veli Miša Radisavljević. – Nalazi se na obali Pacifika i uslovi za život su idealni, sa temperaturom između 22 i 28 stepeni i 330 sunčanih dana u godini. U ovom gradu boravi oko 700 srpskih porodica, u statusu srednje klase, što znači da im je život obezbeđen. Iako su, kao i svi Srbi, pomalo zavidni, pomalo sujetni, pomalo svadljivi, i takvi su daleko duševniji od drugih koji svoje komšije poznaju samo po kolima koja voze. I pored svih mana, znaju da se nađu čoveku i u radosti i u žalosti, a to je velika stvar – tvrdi sagovornik „Vesti“.

– Sreća su mi supruga Džesi i sinovi Dejvid (23) i Tomas (17), a sve ostalo je rad i samo rad. Nije mi bilo lako. Kao i drugi novodošli u Australiju, bavio sam se raznim poslovima, između ostalog i farbarsko-molerskim. I od tog je moglo lepo da se živi, ali nikada se nisam zadovoljavao prosekom. U Australiji je svima dobro. Razlika je jedino u tome da li težiš da živiš kao ostali, što je karakteristika za mnoge naše ljude u Australiji, ili želiš više. A ja hteo ono drugo. Ubrzo sam ušao u građevinarske i poslove vezane za nekretnine i to se isplatilo. Stekao sam imetak i status pouzdanog poslovnog čoveka, što je važno u Australiji, jer u pitanju su ogromni građevinski projekti vredni toliko miliona dolara da ti se zavrti u glavi. Ali, čovek se navikne i na veliku odgovornost i na veliki novac. Naravno, ni biznis, ni pare ne dolaze same – sve to stigne tek kada u poslove uložiš sebe, znanje, iskustvo i danonoćni rad. Mogao sam i drugačije, ali zašto bih onda odlazio iz otadžbine tako daleko kada sam tako mogao da živim i u Bresnici.

Otvorena vrata doma

– Vrata kuće su besplatno otvorena i bračnim parovima bez potomstva. Suština je u tome što narod ovog kraja misli da brvna stare kačare pozitivno utiču na plodnost. Stare priče kazuju da je to istina, ali valja proveriti – poručuje naš zemljak, kome su kuću gradili bresnički majstori na način kako se nekada činilo, a kada je sve valjano urađeno, zgradu je opremio i autentičnim nameštajem.

Srećna porodica

Vreme letelo, a Miši Radisavljeviću se „nakucalo“ 23 godine života u Australiji. Dolaze i prolaze veliki poslovi, raste ugled, supruga Džesi uspešno razvija vlastiti biznis, deca uče škole, a njemu, kako sam kaže, Srbija sve češće u mislima.

Za više od dve decenije, od kada sam stupio na australijsko kopno, u Srbiju sam dolazio 18 puta. U početku se nije moglo jer je trebalo otkinuti za sebe i porodicu parče tuđeg neba. Kada su poslovi krenuli, već mi je bilo lakše da krenem put Srbije. I tako, kako vreme prolazi i godine sustižu, sve bih nekako da sam češće ovde, a našao sam i konkretan razlog za to. Još iz detinjstva mi je bila urezana slika čuvene Vidojevića kačare, stare između 250 i 300 godina. Nažalost, srušena je, a ja sam uspeo da je otkupim u delovima i da to iskoristim za kačaru kakvu sam zamislio u svojoj glavi. U tome sam najveću podršku imao od supruge Džesi i sinova.
Izgradnja Mišine kačare je pri kraju i ostaje samo da se doteraju neki detalji i da joj se potpuno definiše namena. Prvobitna zamisao mu je bila da to bude njihova porodična kuća u Srbiji u kojoj bi tokom boravka, živeli kao što su i njihovi preci pre mnogo godina.
Ideja je nadograđena i mojom željom da jednom godišnje u kući okupim svu rodbinu i po očevoj i po majčinoj liniji. I da nekog sveca slavimo svi zajedno, s tim što bi se svake godine menjao domaćin okupljanja. Na kraju, kao poslovan čovek, svoju kuća bih stavio na raspolaganje, uz odgovarajuću cenu, svim ljudima sveta koji bi da svoje slobodno vreme provedu u srpskom ambijentu kakav je bio pre jednog veka. Eto, u ovom trenutku imam na desetine prijatelja koji bi da okušaju način života u Srbiji. Naravno, jedini uslov bio bi da se u kući spava i jede kao u vremenima kada je kačara bila sinonim za čitav kraj. Znači, zdrava hrana i pozitivne misli – dodaje Mišo i pokazuje reporteru „Vesti“ voćnjak oko kuće, gde rastu stare vrste jabuka, krušaka, šljiva i mušmula koje su ovde uspevale vekovima, a danas gotovo da ih nema.
Vreme boravka Miše Italijana u Bresnici polako izmiče. Za neki dan ponovo će „carskim drumom“ krenuti put Australije, ali sada u izvesno. Tamo ga čekaju porodica i razgranati poslovi.
– Sada je ovako: dođem, pozavršavam poslove, vidim se sa rodbinom i komšijama i koliko-toliko zadovoljim dušu. Želja mi je da u najskorijoj budućnosti bude drugačije – da šest meseci provodim u otadžbini, a šest meseci u Australiji. Jesam Srbin, ali s australijskim i italijanskim pasošem, sada već priželjkujem i srpski pasoš – vreme je!

Novo ruho

Kačara Vidojevića bila je izgrađena od tesanih greda i tesanih hrastovih brvana. Svojevremeno, bogata porodica Vidojevića u njoj je, u velikim kacama i buradima, čuvala kominu za pečenje rakije i rakiju. Vidojevići su davno kao domaćini propali, a vreme je ozbiljno ugrozilo i kačaru. Mišo Italijan je otkupio brvna i grede i od njih je napravio najveći deo svoje kuće, dok je ostatak ozidan ciglom, ručno izrađenom u Bresnici.