Raškovići – selo plodne zemlje i vrednih ljudi

Kroz Raškoviće teku Radljevac i Butižnica, dve rečice zahvaljujući kojima se uvek moglo živeti i preživeti, čak i u vreme sušnih godina. Ono čega će se Raškovićani uvek dotaći pri svakom malo sadržajnijem razgovoru, a nakon isticanja plodova koje uspešno uzgajaju, jeste činjenica kako su pripadnici njihovog plemena došli sa Peštera i naselili ovaj kraj koji se i danas po njima zove.

Jedan od vremešnih i mudrijih među njima je i Cvijo Rašković koji, kako i sam zna reći, više voli da radi nešto korisno nego da priča.

– Među prvima se ovde doselio jedan knez Rašković sa svojima. Došavši ovde u Dalmaciju, u Knin, zatekao je Mlečane na tvrđavi. Kako su došli sa novcem, kupili su jedan deo zemlje i nastanili se ovde. Ovo je jedno od privredno bolje stojećih sela u kojem se ljudi fino slažu, ali još bolje rade. Oni koji su se prvi doselili orali su kamen, ali hleba imali, zahvaljujući čemu su i opstali. Najčešće se bavilo poljoprivredom, stočarstvom, ali i pleterom po kojem je čitav kraj postao preopoznatljiv. U vreme kada nije bilo plastike, pa ni bilo kakvih drugih posuda za nošenje, izrađivali su pletene stvari od trske i njima se koristili, ali ih i prodavali. Najveću prođu te pletene stvari imale su u primorju. Na konjskim kolima odvozili su ih do Šibenika, Skradina ili drugih gradova na moru, tamo ih prodavali i za njih uzimali ribu, ulje i ostale potrepštine. Opstajali su, dakle, samo zahvaljujući svom radu, trudu i umeću – prepričava Cvijo.

Jedan deo Raškovića naselio je kninski kraj, dok su drugi ostali na Pešteru, odakle izvorno potiču, i zbog okolnosti koje su u to vreme vladale poprimili islam. Zato danas Raškovića ima i Srba i Muslimana, ali to je već, kako i Cvijo kaže, neka druga priča. Ni jedan rat dobra nije doneo, ni oni davnašnji ni ovaj poslednji. Koliko je teško pričati o nekadašnjim vremenima, jednako toliko je teško uporediti i ovo selo sa onim predratnim.

Cvijo Rašković Raškovići
Cvijo Rašković

– Koliko je ovo selo, i svako u okolini, blaga othranilo i povrća proizvelo samo za to primorje, a da se mnogi njegovi stanovnici nikada nisu stigli u tom moru ni okupati, i odjednom svi postadoše neprijatelji i te ljude proteraše sa njihove zemlje. Sve za tren opusti i osiromaši. Narod je u selu živeo skromno, više se družilo, radilo, pomagali su jedni drugima. Nije se gledalo ko koliko ima već ko će kome i kako da pomogne. Kuće su bile pune čeljadi, jelo se iz iste šerpe za stolom, ali su svi bili zadovoljni. U jednom delu sela uvek je bilo po trideset, četrdeset dece. Sami smo sebi pravili igračke kao deca, pomagali u seoskim poslovima, svirali tamburice i pravili priredbe, a toga danas više nema gotovo ni u tragovima. Poslednji rat je učinio svoje i život ostavio samo u tragovima – setno će Cvijo.

„Svuda pođi, ali svojoj kući dođi“

Iako se živelo od mukotrpnog rada, ljudi su bili ispunjeni i najsitnijim zadovoljstvima. Imalo se malo, ali dovoljno, radilo se pevajući, a i sloge je bilo više nego danas.

U vremenima kada je godišnje jedan auto prolazio selom, živelo se i lepše i bolje. Tih primera je mnogo, a Cvijo se seća onih najupečatljivijih iz tog doba.

– U vreme velikih praznika, naročito o Božiću i Vaskrsu, čitavo bi se selo okupilo na jednom mestu. Na sred ulice postavili bi ono veliko, seljačko vedro puno vina, i bukaru iz koje se pilo i nazdravljalo. Igralo se kolo i pevalo, a jednako se radovalo i ono od tri kao i ono od osamdeset godina, deca i starci bez razlike – priseća se Cvijo.

Ta vremena sada su ostala daleko u prošlosti, ali uspomene na njih ožive u svakoj prilici kada se, makar povremeno, sastanu oni stariji stanovnici Raškovića. Iako ih je rat rasuo na sve strane, mnogi su se ipak vratili svojim ognjištima. Koliko god da se danas živi drugačije, po njima ni približno radosno kao nekada, niko i nikada ne govori kako se pokajao zbog odluke o povratku.

Gojko Rašković Briškula Raškovići
Zimske večeri u Raškovićima su rezervisane za prela uz šporet, kuvano vino i pole krompira iz rerne, ali i obavezne karte i partiju briškule.

Kod njih se uek vodi onom parolom: „Svuda pođi, ali svojoj kući dođi“, ili „Prođi svuda i druge zemlje upoznaj da bi više voleo svoju“, jer ovo ovde je, kažu, njihova zemlja, zemlja koju su njihovi preci žuljevitim rukama obrađivali i njima ostavili.

U odnosu na predratni period u selu danas živi tek četvrtina od nekadašnjeg broja stanovnika. Ono što je, po nekima, bila prednost života ovde, za neke je bila kočnica da se otisnu negde drugo. Gojko Rašković pripada onoj srednjoj generaciji koja je to, možda, i najbolje osetila.

– Nekada sam i sam na neki način zamerao ljudima koji su živeli u oskudnijim mestima i škrtijim područjima, jer su se oni lakše otisnuli i otišli dalje „trbuhom za kruhom“. Prinosi od zemlje zahtevali su i mnogo posla u polju, a uz to ljudi su većinom imali i kakve-takve poslove u gradu, tako da retko ko nije radio po dva posla. Trebala su tu, narodski rečeno, uvek jaka leđa. Danas je ljudi znatno manje, svega je manje nego nekada. Moja generacija prolazila je kroz sve te neke faze od dolaska elektrifikacije, asfalta, telefona i taman kada smo trebali lepo i lagodnije živeti, desio se rat i sve se to raspršilo. Danas smo došli u doba modernih tehnologija, androida i društvenih mreža, jedni druge vidimo ili čujemo na kraj sveta, ali se narod udaljio i druženja je neuporedivo manje – kaže Gojko.

„Ponekad podviknemo jedni na druge, samo da se čuje da nas ima“

Ipak, bar kad zima dođe, Rašković je poput većine dalmatinskih sela, radovi utihnu, a vremena se uvek nađe za partiju balota, ili briškule na karte u večernjim satima. Na balotani je njihovo druženje i razonoda, a to što nekada zagalame, to je samo iz razloga da se čuje da ih ima i da je selo živo.

Gojko Rašković i Balotači Raškovići
Gojko Rašković sa ekipom za balote

– Zima nam dođe kao neki predah od posla pa gledamo da to vreme iskoristimo da se odmorimo, da se bar malo družimo, sastanemo. Svaki lep dan je prilika da bacimo neku partiju na balote, mada nas ni kiša nekada ne može u tome omesti. Ovde se okupimo, našalimo, to je naša varijanta fejsbuka. Sastavni deo igre je i da se zagalami, da malo podviknemo jedni na druge, ali to je samo iz razloga da se čuje da nas ima, da smo tu, da života ima i onda kada se čini da nije tako – šaljivo će Gojko.

Dok se kratki zimski dani koriste za balote, večeri su rezervisane za prela uz šporet, kuvano vino i pole krompira iz rerne, ali i obavezne karte i partiju briškule.

– Takve običaje su negovali naši preci, pa je na nama da nastavimo, samo što su oni od vrbovog šiblja pleli korpe, krošnje, zaplitali bocune-flaše, a mi eto više pažnje posvetimo tome da se napravi nešto toplo za pojesti, popiti. Ali, igramo karte, zapevamo, ispričamo poneku anegdotu i evociramo uspomene iz prošlosti, tako nam vreme brže i lepše prođe – sa osmehom će Gojko.

No i pored svih prirodnih resursa i brojnih prednosti života na selu, i ovde se kao najveći nedostatak ističe mali broj mladih ljudi. A sve dok se ti mladi ljudi opet ne okrenu selu i prirodi, Rašković i Raškovićani živeće evocirajući uspomene, negujući dosadašnje običaje i maštajući o nekim boljim vremenima, čekajući da grane novo proleće, da sunce, voda i plodna zemlja ponovo probude prirodu, ali i čoveka.

The post Raškovići – selo plodne zemlje i vrednih ljudi appeared first on srbi hr.

Original Article