Utisci sa boravka u Zapadnoj Srbiji i Istocnoj Bosni

Tomislav Krsmanovic: Utisci sa boravka u Zapadnoj Srbiji i Istocnoj Bosni.
Od 14 do 31 marta sam boravio u nekoliko mesta Zapadne Srbije i Republike Srpske: na Zlatiboru, u Uzicu, Bajinoj Basti, Ljuboviji u Srbiji ,i Bratuncu u RS, povodom publikovanja knjiga “SOKOLSKA NAHIJA” , I “ZLATIBOR” koje sadrze izvorne podatke o poreklu stanovnistva ovih regija.. Iznosim ove moje utiske sa namerom da ljubopitljivom citaocu docaram stvarnost u ovim krajevima, razume se onakvu kakvu sam je ja video. Trudim se da prosudjujem a ne da presudjujem, pribegavajuci u analizama drustva i stvarnosti Nucnom metodu, Objektivnosti i Razumu.

Moj najupecatljiviji utisak je da se narod u ovim krajevima bolje drzi nego li stanovnici Beograda, i drugih vecih gradova zemlje, mislim u smislu optimistickog gledanja na zivot, opiranja uticajima svakojakih negativnih trendova , vise je sacuvan nas izvorni sistem vrednosti, ljudi zive u nekim normalnijim uslovima , i nije ih zahvataila kao stanovnike Beograda i jos nekih vecih gradova Srbije reka negativnih i pomodnih trendova koji nisu u skladu sa nasom tradicijom, kulturom i moralom. Sacuvanu su dakle, onako kako sam ja to procenio, u vecoj meri optimizam , vera u buducnost vitalnost i radni elan, disciplina, porodica, obrazovanje, i smisao za kolektivan rad, toplina u odnosu sa drugima, iskrenost, i manja politicka podeljenost i ostrascenost nego li sto je to u ostatku zemlje. Zapazio sam npr. na Zlatiboru znacajan turisticki uspon i razvoj, veliku zivahnost lokalnih biznismena, izvornu iskrenost i postenje, vrednocu, solidarnost Zlatiboraca ali ne na ustrb gostiju, nego izuzetno i iskreno uvazavanje gostiju i osecaj da su oni za njih izvor egzistencije i prezivljavanja.

Ovo su za mene vrlo ohrabrujuca saznanja.

Istinsku nadu i radost izaziva zapazanje jedne nove duhovne sinteze ljudi ovih krajeva, pre svega Zlatiboraca, sto potseca na Grke, Nemce, Japance, i druge koji su uspeli da sjedine lokalne osobenosti svoga etnosa sa modernim duhom i poslovnoscu., sa zahtevima logike kapitalizma, dakle put da se odrzi Svoje i prihvati Tudje, a da se ostane svoje. Toliko negativnih primera kod nas, prihvata se pod plastom navodne modernizacije mnogo cega losega, a odbacuje dobro.Umesto obratno.Ovde je ipak drugacije.

Pocecu hronoloski i od mesta do mesta.

Autobus Beograd-Zlatibor je vrlo moderan za nase okolnosti, brz, skoro nigde ne staje, “lokal”kako se to kaze. To saznajem tek kada sam stigao na Zlatibor. , shvatam zasto je tako. Ima mnobgo vikendica vlasnika iz Beograda, Vojvodine i Srbije, Zlatibor je postao istinski veliki grad.Zbunjuje me ime Zlatibor, to je ime cele planine, sada kada sam tamo stigao saznao sam da je to ime za prethodne dve varosice Partizanske vode i Palisad.Poslednji put sam bio na Zlatiboru daleke 1976 godine, tada se centar zlatiborskog turizma zvao Partizanske vode, rekose mi da vise nema ni Partizanskih voda ni Palisada, sada su ih jednostavno pokrstili u Zlatibor. Nova svest o vaznosti turizma, za prezivljavanje Zlatiboraca, i stanovnika bezbroj novih vikendica je da nije vazno ime nego zivot, raskrstili su sa komunistickim imenom, ime Zlatibor je pogodnije. Nekada je to bilo Rujno, mesto gde su se odmarali imucni Uzicani i bolesnici od jektike( tuberkuloze), zatim kasnije Kraljeve vode gde je Kralj imao svoju vilu, posle II Svetskog rata Partizanske vode u znak uspomene na partizane i u ime raskrscavanja sa kraljevima i monarhijom. Sada je sve to jedno ime Zlatibor.

Prvi put sam bio u Kraljevim vodama kao cetvorogosinje dete 1940 godine, secam se bile neke jedrilice. avion. Bio je poceo kapitalizam i mondenski zivot.A zatim sam dosao na Zlatibor 1956 godine kao student prve godine Ekonomskog fakulteta u Studentsko odmaraliste Beogradskog univerziteta, kasnije sam dolazio jos nekoliko puta.Studentsko odmaraliste se prosirilo, nove velike moderne zgrade.Koliko nezaboravnih susreta, prijateljstava, sa tugom se secam pokojnog Milosava Jezdovica direktora, konobara Gruje.Stoje zgrade scvedoci prohujalih vremena, vidim studente, oni su drugaciji neg li ondasnji studenti, sa dugim kosama, bradama, obrijani, bledi, deluju nekako dekadentno, ili suvise intelektualno. Koliko su studenti u to vreme bili fizicki jaci i zdraviji.

Ali stoji ponosno i dalje veliki Spomenik palim partizanima podno Cigote gde se setaju malobrojni martovski turisti. Cist i odrzavan. , sa nedavno polozenm vencem Boraca zlatiborskog kraja. Neko ispisao kredom na spomeniku “NE PONOVILO SE”.

Poslednjeg moga boravka je bio samo Hotel Palisad, izvestan broj vila, sada su bivse Partizanske vode i Palisad postali Zlatibor, to je sada istinski grad na krovu Srbije, u srpskom Sibiru, dobar deo planine pokrivaju moderni novi hoteli, odmaralista, lecilista ,vikendice i vile.I vile, vikendice.Skoro sve prazne, avetinjski veliki grad u planini.Zar toliko ima bogatih stanovnika Srbije, ko su oni? Da li su zaista bogatasi, otkud im novac da to sagrade?Zasto ne dolaze cesce nego samo leti ili ponekad zimi? Rade, imaju brige, obaveze? Vidim i bivsu Titovu vilu, ko sada u njoj stanuje ne znam. Planina je nagrizena , ljupka romanticna vikend naselja su dosla do najvisih vrhova planine, ali to je dug razvoju turizma.Cveta prodaja placeva, Zlatiborci nalaze posao, Zlatibor se izvlaci iz nerazvijenosti. Svi su zadovoljni, to se vidi po licima mestana . Turizam je vrsta zlatne koke.

Konobari su vrlo strucni profesionalci, posteni savesni, obuceni, hrana u restoranima sveza i ukusna, cene na nivou Beograda, sasvim konforan boravak je lako naci po pristupacnoj ceni., osoblje ljubazno nasmejano, Zlatibor je u ocekivanju sezone nove berbe.

Cigota i ogroman deo planine je isti, livade, proplanci, borovi, sneg se jos zadrzao na hladnijim prisojima. Sunce je jako, crnim, suncam se u kupacim gacicama.

Ipak se i svet izmenio na neki nacin, to su Ere, Zlatiborci, govore rastegnuto i ijekavski, ali moderno obuceni, vesti trgovci, brzo reaguju, vrlo poslovni, ugladjeniji, ophode se na neki nacin kao Beogradjani, to nisu vise seljaci planinci, to su neki drugi ljudi, izmenjeni, Zlatiborci ,ali koji su sada vise stanovnici grada i koji su primili mnogo novih rafiniranijih osobina koje ranije nisu imali. Ali im je ostala urodjena bistrina.

Opstinari i biznismeni , i obicni ljudi pokazuju veliki intreres za knjigu Zlatibor.Na pijaci pokazujem pljarima iz obliznjih sela, sjatili se traze da im nadjem poreklo porodice.Zlatiborci su vrlo ponosni na svoje poreklo I vrlo su radoznal odakel poticu, I kada su dosli u ovaj kraj. Ogromna vecina su iz Hercegovine,Crne Gore, Starog Vlaha, dakle Dinarci..Nedavno sam izdao slicnu knjigu Sokolska nahija koja daje podatke o poreklu stanovnika desne strane Drine od Zvornika do Bajine Baste. Isto etnicko poreklo I ovde, Dinarci takode. I vrlo slican dijalekt i mentalitet.,kao zelja da saznaju svoej poreklo.Nedavno smo izdali slicnu knjigu za KOSMAJ, oko 50% su dinarci, ostali su iz juznh krajeva, sa Kosova, ili iz Istocne Srbije. I manje se interesuju za svoje porodicno poreklo ali je ipak interes znacajan. Znaci jedan vrsta patriotizma je sve veca sto se ide ka Zapadu zemlje.

U Uzicu pak se nazire zivost u govoru ljudi na autobuskoj stanici, erski rastegnut govor, neposrednost i srdacnost .Ali zalosti sto se svugde vide brojne citulje imnogih sredovecnih mladjih ljudi i zena.

Zapadna Srbija kao i drugi delovi zemlje rastuzuje velikim prisustvom starih i sredovecnih, a malo mladih i dece.

Put od Uzica do Bajine Baste, preko Kadinjace, je za mene uzbudljiv i nostalgican, posledni put sa tuda prosao 1955 godine kada sam se vracao sa mora iz Milocera gde sam svirao kao maturant Prve Beogradske gimnazije sa mojim orkestrom. Na Kadinjaci ogroman spomenik u znak secanja na poznatu bitku Nemaca i partizana za vreme Uzicke Republike.Prethodno putovanje je bilo 28 marta 1941 sa majkom i dva brata pri povratku iz daleke Makedonije u rodni kraj, gde smo ocekivali manje strahote rata.Planine, sela i zaseoci su isti,ljudi su se ipak mnog promenili, ali ima seljaka sa sajkacama,i slicnim mentalitetom.Ono sto se zapaza je zabrinutost, stariji ljudi i zene,siromastvo, i bolestine.”Nekad smo bili siromasni, ali mladi i zdravi.,sada smo jos siromasniji , ali stari i bolesni”-rece jedan seljak u autobusu.

Bajina Basta je mala varosica ali je moderna i dinaminca, sa mnogo lepih zgrada, restorana, prodavnica,firmi, tu su blizu i lepotica Tara, manastir Raca, prelepo jezero Perucac, Ere su preduzimljivi biznismeni ,njihov kraj napreduje. Govorim o knjizi Sokolska nahija na nekoliko lokalnih emdija, TV radija. Stidljivo najavljuju i moju misiju borbe za ljudska prava., i postavljaju pitanja o mojoj knjizi Drinski rasomon.Osoblje je profesionalnu, idem u Biblioteku gde razgovaram o knjigama.

Dolazim autobusom u Ljuboviju , istinski rodni kraj .Otsedam u Hotelu u glavnoj ulici, soba je cista mada bez dovoljno inventara, ali je krevet uzak. U prizemlju u kafani do kasno u noc igraju tombolu.Uopste zapazam i u drugim gradoviam mestima da mestani igraju tombolu.Kroz tisinu male zabite drinske varosice odjekuje monotoni glas spikerke koja izgovara kombinacije brjeva.Siromastvo,besparica,ljudi ocekuju da dobiju nesto na lutriji. Tuzno.

U Ljuboviji sam boravio od 1941 do 1945 godine, i video svojim ocima sta se desavalo. Evo na sta smo dosli.

Govorim o knjizi Sokolska nahija o lokalniim radio stanicama, i kao ekonomista ukazujem na znacajne potencijale regije koja je bogata a narod zivi u siromastvu. Gornji deo Drine je kanjon njene pritoke Tare , ravan kanjonu Kolorada u SAD, Drina je jedna od najlepsih reka Evrope, ako ne i najlepsa. Tu je manastir Soko, ponos Pravoslavlja, visoke i prelepe planine,ni na jednoj nema hotela, sve zamrlo.

U Ljuboviji, Malom Zvorniku i Osecini vladaju socijalisti.,ima tenzija, pozivam na ispravne procene i slogu, pomirenje,. svadje su stetne I pogoduju onima koji nam zele zlo.

Govorim preko radjia o mojim planovima.Zelim da se vratim, tj da boravm sto duze u mome rodnom kraju, u rodnom selu moga oca Uzovnica,da se posvetim pisanju knjiga, osecam se da sam vec decenijama prognan otuda, zelim ovde da provodim cesto vreme, da napravim neku malu kucicu, da u miru radim na pisanju , i da podrzim korisne inicijative za rodni kraj. Kaze mi jedan rodjak u sali:” Cika Tomina koliba”.Tacno ,rob Crnac,Onlce Thomas je imao pravo na svoju kolibu tek kada je mao 40 godina, ja sam odavno presao te godine, i jos nemam to pravo.I nermam jos pravo da se vratim u svoj rodni kraj. Da bih sazidao neku kolibu od jedne sobice, kuhinjice i kupatila oko 30 kvadrata treba mi novac, ceo zivot su me progonili pljackali.Na pragu sam starosti, na ivici socijale.Podneo sam ostetni zahtev sud u, otezu vec petnćstak godina, zalio se medjunarodnim organizacijama, bez odgovora. Moja majka je iz susednog Bratunca u Istocnoj Bosni sada RS. Njen otac je bio imucan trgovac kome su komunisti oduzeli 1945 godine imovinu vrednu vise miliona dolara, Opstian Bratuanc je napravila neku procenu, visestruko potcenjenu ali bi i to bilo korisno(ima vise naslednika).Idem u Opstinu Bratunac gde je moj rodjak vazna licnost u Opstini, saznajem da je Visok namesnik UN za Bosnu Pes Daun zaustavi povratak oduzete imovine.Time ohrabruje pljackase i bezakonje.i destabilizuje RS. Nema novca za ostvarenje moga sna.

Povratak u Beograd je uzbudljiv. Treba raditi na knjigama, aktivnostima ljudskih prava, i traziti mogucnost da ostvare planovi.