Oni ipak o(p)staju tamo

Nikica Baic: Nisi u poziciji da biraš

– Kanada ima veliko i dugotrajno iskustvo u prihvatu imigranata, kaže za naš list Nikica Baic, neka vrsta vladinog savjetnika za izbjeglice u Windsoru. U opisu njegovog posla je prihvat imigranata, identifikovanje njihovih potreba i pružanje odredenih vrsta pomoci.

– Kad novi useljenici stignu u Kanadu, ako to nije drugacije regulisano, smještaju se u tzv. kuce za prihvat gdje borave izmedu 15 i 30 dana, ovisno o vremenu u kom ce regulisati osnovne dokumente.

U tom periodu mi im pomažemo da nadu stan, povezujemo ih sa institucijama nadležnima za neke njihove probleme, pružamo im usluge prevodenja, pronalazimo porodicnog ljekara i slicno. Sponzorisani smo od Vlade da bismo davali razne savjete i pružali pomoc za bržu integraciju useljenika, pojašnjava Baic koji na ovim poslovima radi nepunu godinu dana. Inace, naš sagovornik je u Kanadu stigao 1998. godine.

Beogradanin koji je do 1991. godine živio u Gospicu, Baic je izbjeglištvo proveo u svom rodnom gradu (jedno je vrijeme radio u Medunarodnom komitetu Crvenog krsta), snalazeci se na razne nacine, kao i vecina ostalih izgnanika iz Hrvatske.

– Ovde u Kanadi promenio sam nekoliko zanimanja. U pocetku nisi u poziciji da biraš, ne prihvataju diplome ni kvalifikacije stecene u drugim zemljama. Prvo sam radio na presama, pa onda kao operater u fabrici, potom u skladištu…U meduvremenu sam išao na kurs za pravljenje koktela, nakon toga sam završio privatni koledž za tzv. netvork inžinjera, znaci za održavanje i postavljanje kompjutorskih mreža. Ali, zbog ekonomske krize koja je zahvatila i ovu zemlju, sve je teže naci posao u struci, kaže Baic. Na pitanje da li novi useljenici mogu u nacionalnim i zavicajnim klubovima ili kulturnim centrima dobiti neke prakticne informacije iz zemalja odakle su izbjegli, Baic odgovora kako se na takvim mjestima jedino može “leciti nostalgija”.

– Klubove drže mahom zajednice imigranata koji su došli znatno ranije u Kanadu, oni ne osecaju probleme novih useljenika, pa zato i nemaju servise u kojima bi se mogle dobijati razne informacije.

Andelko Mrkalj: Kreneš, pa kako ti bude

Studirao je u Karlovcu, a onda je 1989. došao u Kanadu, u posjetu kod rodaka. Tri puta je produžavao boravak, dvoumeci se da li da ostane trajno ili ne, sve do februara 1990. kad je odlucio!

Sada, zajedno sa kumom, Andelko Mrkalj ima restoran nadomak Niagarinih jezera (tipicno kanadski sportski bar) i kompaniju sa video igrama:

– “Krece” se na razlicite nacine. Jedni donesu dovoljno para pa ulože u neki posao, drugi steknu pocetni kapital radom, kao supruga i ja, treci imaju malo srece, sve ovisi, kreneš, pa kako ti bude, kaže Mrkalj.

Primjecuje kako mnogi useljenici koji dolaze u Kanadu u pocetku izgube volju, deprimirani su i pomalo razocarani:

– Obicno govore da to nije ono što su ocekivali, što mogu i razumjeti, jer se i ovdje osjeti kriza, nije kao što je nekad bilo, a opet, cini mi se da je bolje nego u vrijeme kad sam ja došao, prije 13 godina. Nas je stara dijaspora zvala “pametnjakovici”. Došli smo relativno obrazovani, neki i sa fakultetima, brzo smo se integrisali…Ima cak i neke averzije prema novodošlima jer je onima koji su stizali prije dvadeset ili trideset godina bilo mnogo teže.

O Karlovcu u kom je odrastao, Mrkalj više ne razmišlja:

To nije isti grad, ništa me više ne veže za Karlovac. Jedva sam docekao da se “ispišem” iz njega, pa sam i svoju hrvatsku adresu prebacio u Pulu, gdje se osjecam kao kod svojih koji, inace, žive u Batajnici. U Puli sam upoznao bivše boksere, Parlova i Josipovica i njihovo društvo, zajedno smo izlazili, družili se i razgovarali o poslu jer namjeravam pokrenuti neki biznis u Istri.

A Beograd?

– Nedavno sam ga, cini mi se, napokon vidio u njegovom pravom svjetlu, iako sam i ranije dolazio nekoliko puta. Još uvijek je sve to u Srbiji nekako jadno, ekonomski nerazvijeno, nesigurno za investiranje…

Mile Perencevic: Sve je u božjim rukama

– Ljudi su ovdje došli iz krajeva gdje se nije baš mnogo držalo do vjere. Sada vide da nema drugog, pa pokušavaju da to nadoknade u raseljenju, hoce i krštenja i vjencanja, hoce slave, objašnjava Mile Perencevic, sveštenik u Crkvi Sv. Arhangela Mihaila u Niagara Fallsu, i dodaje:

– Lakše im je reci – idemo kod oca Mile, on je iz naših krajeva, on ce nas razumjeti, a drugi pop bi ih možda i zapitao – gdje ste bili do sada, zašto se prije niste krstili…

Perencevic je prije rata službovao u Ogulinu, a neko vrijeme tokom rata boravio je u Vrginmostu, jedinom opštinskom mjestu u bivšoj Hrvatskoj koje nije imalo crkvu.

– Trebala je poceti gradnja te crkve, bio je posvecen krst, ali, eto, nije se stiglo. Ali, ko zna, sve je božjim rukama. Ako tamo obastane naš narod, nikad nije kasno ni za crkvu. Teško je, vidite, nije ni u Kanadi sve med i mlijeko, dvoje iz kuce mora dobro da radi da bi se preživljavalo, a kamoli tamo kod nas.

Mile Radujkovic: Poriktaj koliko možeš

– Kad stigneš, normalno, prvo što te ceka je traženje posla. Ali, ti imaš pedeset godina i svako ce te pitati – pošto si ti ovdje došao? Uz to, malo sam i posijedio. Pa si mislim – de ceš Mile takav, isprašice te odma, ima mladih ljudi, ajde se ti malo doceraj, poriktaj koliko možeš.

I tako, odem u trgovinu i kupim farbu za kosu. Ofarbao sam se, ispalo je malo tamnije nego što sam mislio, ali ajde. I stvarno, upalilo je…

Mladi sin i ja smo preko agencije tražili posao, dobijemo adresu i onda bauljamo, cak i po sto kilometara od Hamiltona, idemo na razgovor…

Ni danas ne mogu da odgonetnem kako sam se ja to snalazio. Ali, eto, snašao sam se. Radim u fabrici slatkiša, na ponovnoj obradi otpadnog dijela bombona (bolje da ne znate, imaju strojeve iz 1949. godine), ali zadovoljan sam, pogotovo u odnosu na one ljude koji rade u željezarama gdje su uslovi rada sacuvaj bože, kaže Mile Radujkovic iz Hamiltona, inace bivši zdravstveni radnik u Topuskom.

Milorad Aleksic: Gdje bolje tu dulje

– Bilo nam je teško, ne samo zbog jezika, vec prvenstveno zbog razlike izmedu Njemacke i Kanade. U Njemackoj, na primjer, imate pravo na godišnji odmor od šest sedmica, a u Kanadi samo dvije. Zdravstvo je ovdje lošije organizovano nego Njemackoj, ovdje nema nikakve zaštite na radu, ako se povrediš na poslu, ideš na bolovanje o svom trošku – prica Milorad Aleksic, koji se nakon osam godina provedenih na radu u Njemackoj, u julu 1998. uselio u Kanadu.

– Bio sam zaposlen u “Bosna montaži” u Prijedoru odakle sam 1990. otišao u Njemacku na dvije godine, dobio sam radnu vizu. U februaru 1992. vratio sam se u Prijedor da bi u maju ponovo otišao u Njemacku sa familijom. Radio sam u “Opelu”, bilo je dobro, a onda smo, jer nismo imali njemacka dokumenta, morali svaka tri mjeseca dolaziti u Prijedor i vracati se natrag da bi nastavili raditi “na crno”. Dosadilo nam je sve to, pa smo 1997. odlucili ici dalje, do Novog Zelanda ili Australije. O Kanadi nismo ni razmišljali sve dok nam prijatelji koji su tamo otišli prije nas, nisu poslali garancije. Ništa od naših stvari nismo mogli ponijeti iz Njemacke osim onog što je stalo u tri putne torbe, kaže Aleksic i zakljucuje:

– Ipak, snašli smo se i ovdje, kupili smo kucu, supruga i sin su zadovoljni, pa onda nemam razloga ni ja da negodujem.