Obećana ljubav

Dok joj je obećavao “ ljubav do groba“ skliznula je u svet maštarija i tako brzinom svetlosti kao da putuje vremeplovom, otputovala je u budućnost. To su bile slike u njenoj glavi još uvek nemontirane u film, ali jasno je videla sebe kako odabira strukiranu čipkanu venčanicu bele boje, sa kružnim širokim valovima do poda. Biće to božanstveno venčanje u crkvi sa petsto zvanica. Kroz besprekorno lepu i nasmejanu glavicu projuriše slike plavookih kovrdžavih bliznakinja i crnog prćastog dečaka. Srce joj se ispuni njihovim osmehom i obuze je neka milina, pa joj kožu prekriše trcni slatke jeze. čuvaće ih sa lakoćom, jer se on, njen princ zavetovao na pomoć, na večnu ljubav i sreću.
Upoznali su se jednog cvetnog majskog dana na obali Dunava. Bilo je to sasvim slučajno. Šetala je uživajući u mirisu šarene dunavske obale. Neočekivano i bez razloga pogled joj se na tren odvoji od plavozelene reke i tada spazi mušku pojavu koja se polako kretala ka njoj. Zastala je. To isto je učinio i on. Pogledi im se sretoše, nasmejaše se i rukovaše. To isto učiniše i dva ljudska srca, zaiskriše i zapališe strast na prvi tren. Bila je to ljubav na prvi pogled, nešto o čemu je sanjala i o čemu je ragovarala sa drugaricama…
Ja sam Nenad.
Klimnula je glavom. Gledao je u njene oči; od tog pogleda počeše da joj se šire zenice, pogledi su im bili prikovani. Grlo joj se stezalo, bilo je to za nju previše; htela je da mu padne u zagrljaj, a nije; možda se bojala tolike vatre koju je u njoj zapalio jedan stranac.
– Imaš divan pogled,
rekao je i ona pognu glavu svesna da Nenada ne poznaje, a toliko je već rekla gledajući ga. Očima mu je ispričala nešto što nije smela;njena strast i zaljubljenost bili su očigledni. Pocrvenela je. Bilo je sramota. Bože, kroz ova dva plava okca ona vidi svet oko sebe, a ja sada vidim njeno srce, mogu da izmerim brzinu otkucaja u minuti i da pročitam poruku koju mi šalje, mislio je Nenad dok se ona osećala kao da je uhvaćena u zamku, ali ipak odlučila je da isfolira ravnodušnost, pa reče:
– Ja sam Mirjana, drago mi je,
a zatim blagim pokretom ruke pomeri kosu koju je nemirni vetar igrom deteta prebacio preko njenog nevinog i uplašenog lica. Imala je izražajne crte lica i besprekornu figuru. Podsećala je na srnu u begu ustreptalu, tajanstvenu i milu. Želela je da pobegne od osećanja koje joj je najavljivalo put u ljubav, u bespomoćnost i odanost. Krenula je da ipak pobegne od stranca, a najviše od ljubavi koja se javila neočekivano; sve je to stvorilo strah od koga umalo da vrisne u trenu kada je on zgrabio njenu ruku ne dozvoljavajući joj da ode.
– Gde ideš?! Zar ne bismo mogli da odemo na piće i porazgovaramo malo. Neću te zadržavati ako žuriš.
Zaćutao je na tren, a zatim je ubedio:
– Voleo bih da te upoznam.
– I ja,
bojažljivo je odgovorila. Tada su krenuli zajedno i nisu se zaustavljali. Njihova ljubavna veza trajala je dve godine i bila je nešto najlepše u njenom životu. U početku bile su to duge šetnje po parku, šaputanja u tami i poljupci pod Suncem na klupi od nezaborava. Zatim su usledili sve teži rastanci i češći sastanci. Njihovi izlasci su se završavali u zoru lavežom usamljenih i zalutalih pasa, uz pucketanje vazduha u sobi. Bili su nerazdvojni i zaljubljeni. Niko i ništa im nije stajalo na putu. U trenucima ljubavi činilo se da će večno ostati ustreptali i obgrljeni ljubljavlju sve dok je života u njima. Udarali su ih gromovi, gurali su ih vetrovi i zapljuskivale kiše, ali grejalo ih je Sunce njihove ljubavi. Ništa drugo nisu osećali, primećivali, niti čuli. Tako i gromovi zaćutaše, odjuriše vetrovi, a beli mokri oblaci presahnuše i odneše kiše u zemlju gromova i vetrova daleko od njih dvoje. Osta im samo Sunca da im sija, da ih greje, da ih voli. Bili su zaljubljeni jedno u drugo; ništa drugo nisu primećivali, videli, niti čuli. Ono se rastuži, umesto suza plakalo je žute repove svoje vreline, poče se rasipati jer je bilo sve tužnije i tužnije. Nestajalo je. Mislim da je otišlo u zemlju gromova i vetrova za kišom iz belih mokrih oblaka koji su nekada ovde plakali bez prestanka, ali niko nije obraćao pažnju na njihove suze. Vatra se gasila. Bilo je to dana kada je njihova veza punila dve godine, dana prekretnice i odlučivanja. Na dan godišnjice on je došao, podario joj osmeh i prsten od zlata sa poludragim kamenom. Kao verenički bio je to prsten od neprocenjive vrednosti za njihov život i za ljubav u njemu.
– Dajem ti ovaj prsten i zavetujem ti se na večnu ljubav, vernost i sreću. Primi ga i poleteću,
rekao je Nenad i pogledao Mirjanu. Nasmešila se i vrhovima prstiju pomilovala njegovo božansko lice koje će od sada pripadati samo njoj. Bio je to njen odgovor i čuo se kao:
-Želim ga. Ooo, volim ga i ljubim ga ovako.
Kao dete radovala se najlepšem poklonu, uzela je prsten i poljubila ga. Ubrzo se našao na njenoj malenoj ruci. Obećali su se jedno drugom na zajednički život sve dok ih smrt ne rastavi i zemlja ne pokrije. Sve ostalo bilo je pitanje slobodnih termina. Trebalo je zakazati venčanje kod matičara i u crkvi, pripremiti ga i poslati pozivnice.
Na nekoliko dana pred venčanje gotovo beščujeno, bez snage u krilima Nenad je ušetao u njenu sobu. Pognuta glava i spuštena ramena nagoveštavali su težinu njegovih reči:
– Slušaj. Nemam snage da se objašnjavam. Teško mi je. Znam tebi će biti još teže,
pogledao je njene uplašene oči i nastavio,
– Ne mogu ja tako. Ne mogu da podnesem da me celog života drugi izdržavaju, moji i tvoji bi, ali ja neću. Hoću da studiram, radim i zarađujem. To je sve što hoću.
Pošao je ka vratima, a zatim se naglo okrenuo i rekao:
– Mala, vratiću se jednog dana.
Poleteo je i nikada se više nije vratio. Studirao je, radio i zaradio, zaboravio je da sleti pod njihovo Sunce. Njega su udarali gromovi, savijali vetrovi i tukle kiše. Njoj je ostalo Sunce da je čuva i voli. Ostalo je sećanje na dvogodišnju ljubav, na prsten i Nenadov osmeh. Na ruci joj obećana ljubav, a u srcu treptaj nade koja se nikada nije ugasila. Nada je bila jedino zašta je mogla da se uhvati, čvrsto stežući je kao poslednji ostatak nekakve dragocenosti koji nije htela da baci; to je bilo blago koje je čuvala makar kao uspomenu. čekala ga je pod Suncem, trčala ispred groma i sakupljala kišu u džepove pune obećane ljubavi.

Milica Blagojević – Janković