O cemu Srbi maštaju u krevetu

N. N. je uspešan mladi covek, sa nepunih trideset godina. Radi kao menadžer u predstavništvu jednog uglednog stranog preduzeca. Lep i dopadljiv, ipak ne uspeva da uspostavi pravi kontakt sa suprotnim polom jer ga motivišu samo prostitutke. Prvo je mislio da je to samo jedna od faza koja ce proci, ali je na kraju sebi ipak priznao da ima problem. Pošto je njegovo nezadovoljstvo vec pretilo da ostavi ozbiljan trag tamo gde se najbolje snalazi, na poslu, za pomoc se obratio jednom beogradskom seksologu koji je sve shvatio posle prve seanse – prvi put ovaj mladic je vodio ljubav sa prostitutkom jer, stidljiv, nije imao hrabrosti da pride devojci. Onda pocinje terapija koja se zapravo zasniva na budenju samopouzdanja. Vec verzirani, jer ovaj slucaj spada u cešce, terapeuti mogu da racunaju na uspeh.

A Frojd je izgleda ipak bio u pravu jer su se sve muke kroz koje su prošli ljudi u Srbiji prelomile u krevetu. Sigurno dobar seks postoji još samo u mašti. Ako je suditi po pricama koje se pricaju iza zatvorenih vrata terapeutskih ordinacija, tipican „covek sa problemom“ je muškarac u tridesetim godinama, zaposlen i impotentan. Problem ga je ucinio plašljivim, nesigurnim i bez samopouzdanja. Prvo se godinama muci – odlaže dolazak na terapiju a problem pokušava da reši lekovima, najcešce vijagrom, ali i onim cudnim spravama koje se reklamiraju po novinama i televiziji. Zatim cesto menja partnera, jer misli da je u tome rešenje, da bi se na kraju potpuno povukao. U meduvremenu ce se verovatno naci kod nekog nadrilekara koji ce mu prodati svežanj sušenih trava ili ce mu vracara preporuciti da specijalni talisman od javorovog drveta (cena – prava sitnica) nosi u levom džepu. Tek kad se sve mogucnosti istroše, on dolazi kod psihoterapeuta, poražen i vec blizu potpunog odustajanja. Terapeut ce otkriti da je covek zdrav i da intenzivno fantazira, ali da se njegov svet srušio kada mu je partnerka otkrila da je on u krevetu loš i da ne može da je zadovolji.

Suprotni pol ima drugaciji problem: muškarci se loše udvaraju. Kao da imaju problem sa motivacijom i sve bi nekako da završe na brzinu. Zato ce se iz intimnih razgovora pacijenata i terapeuta ispostaviti da žene u Srbiji najcešce maštaju o Italijanima ili Špancima, u svakom slucaju vole tamnopute muškarce, pažljive i dobre udvarace. Za žene je karakteristicno i to da odlazak kod psihijatra uglavnom ne praktikuju.

U Srbiji ne postoji institucija „licnog psihijatra“. Bar ne u onom vudialenovskom smislu, da se porazgovara i pita, dok se ne oglasi zvonce i doktor kaže „…Bojim se da je naše vreme isteklo“. Ta kultura pociva na cinjenici da se kod psihijatra ili psihoterapeuta ne ide samo kad problemi postanu nerešivi. Na Zapadu se kod terapeuta ide kao kod zubara, da se održi takozvana mentalna higijena.

Ovde se, medutim, po svemu sudeci, od psihijatra traži pomoc a ne samo konsultacija. Ljudi u Srbiji se jako teško odlucuju na posetu psihijatru ili terapeutu jer ih to u startu obeležava kao „lude“. To je za vecinu veliki korak, pa se u ordinacije ulazi gotovo potpuno frustrirano i na izmaku snage.

Oni koji imaju para obratice se psihoterapeutima koji imaju privatnu praksu. Seanse su skupe (od 100 do 300 DM za jedan sat, a redovnom posetom se smatra ona od dva do tri puta mesecno), ali je i usluga kvalitetna. To je onaj fazon kao iz americkih filmova, ili iz crtaca „Doktor Kec“. Prijatne prostorije i nežna muzika…

Iako se prica uglavnom završava lošim seksualnim životom, uzroci su najrazlicitiji. Baš kao i ljudi koji traže pomoc. Poznati beogradski psihoterapeut, dr Tijana Mandic ovako ce opisati pacijente:

– Dok neki nemaju šta da jedu, drugi kupuju stanove da se ne bi otkrilo odakle im tolike marke kad ih budu menjali u evro, dok su neki opsednuti politikom i ekonomijom, drugi idu na Kolarac, dok neki i dalje žele da komšiji crkne krava, drugi se osecaju kao globalni gradani, dok neki shvataju kapitalizam kao Divlji zapad i šansu da malteratiraju druge s nadom da ce izleciti svoje komplekse, drugi znaju da moc bez humanosti vodi u neki mrak.

Da muškarci u Srbiji i definitivno imaju problem sa motivacijom, potvrdice i jedna od prica doktorke Mandic koja dokazuje da za srecan seksualni život nije dovoljno cak ni imati baš sve:

– U pitanju je cetrdesetogodišnjak, biznismen, veoma uspešan i bogat covek. Posle mnogih specijalistickih pregleda, on je dobio dijagnozu da pati od fobije od infarkta. Za to vreme spolja sve izgleda dobro. Nikom nije jasno zašto se sad toliko bavi temom smrti.

Kako se prica odvija i komplikuje, kaže ona, dolazi se do toga da sve više stvari postaje problematicno i da ta pomisao na smrt nije tu tek tako. Na primer, žena sve cešce spominje razvod, dok ga deca ne poštuju i samo traže pare od njega. Ali, i njegovoj stalnoj ljubavnici je dosadilo da ga ceka i ona je našla drugog, a nove ljubavnice su mu dosadne.

Kolege se bune da suviše odsustvuje, igra tenis, putuje i izlazi. Za njega samog, najveca tragedija je bljutav ukus u ustima i pomisao: „Sve sam video, sve sam proživeo“. Ništa više nije u stanju da ucini da u njemu „proradi adrenalin“. Njemu je, i pored svega, jednostavno dosadno.

Terapeuti se strogo drže profesionalne etike i osim anonimno, mahom ne žele da prepricavaju price svojih pacijenata.

Jedan kolega doktorke Mandic koji je pristao da pomogne u ovom istraživanju, ali uz uslov da ostane anoniman, kaže da su njegovi pacijenti iz krugova dobrostojecih ljudi (uglavnom biznismeni i politicari) i da se kada odluce da progovore o seksu, ispostavlja da više maštaju nego što praktikuju dobar seks.

– Vecina njih su u stvari sociopate. Ne snalaze se u društvu, ali odlicno glume vesele i komunikativne ljude. Užasno su nesigurni i nemaju poverenje u ljude. Zato vole mlade devojke. Lakše im je sa njima – kaže on. Po njegovim recima, drugi jednostavno žele da malo popricaju ili da se izjadaju.

– Jedan politicar kome naravno necu reci ime nedavno mi je priznao kako mu je svega dosta. Kaže da su mu se smucile neke stalne „frke“ i politicke krize, konsultacije, mediji… Rekao mi je da mašta o nekom ostrvu, suncu, moru i dvema crnkinjama koje bi ga služile koktelima. Ja ga pitam zašto to i ne uradi, a on mi odgovara „…Eh, gde ja i crnkinje, to ja samo zamišljam“ – prica kroz osmeh ovaj terapeut, i konstatuje da su njegovi pacijenti veoma maštoviti.

On kaže da se svima svidaju dugonoge plavuše, ali da mnogi pacijenti maštaju o crnkinjama. Drugi se žale da ih privlace hiljade žena samo ne njihove supruge. Kod žena je to malo drugacije, njihove fantazije ne dopiru toliko daleko kao muške, mnogo su suptilnije, ali, u svakom slucaju, one traže sigurnost.

– Jedna pacijentkinja mi je ispricala da joj je život jednostavno prazan: dve joj žene rade po kuci, pa se ne bavi onim obicnim kucnim poslovima. Muž ima ljubavnicu, ali se ona nekako pomirila s tim, jer se za njega nije ni udala iz ljubavi. Zato sa njim provodi malo vremena. Deca su na studijama u inostranstvu. Zato ona manijakalno troši pare i svoje vreme mahom provodi sa prijateljicama u šopingu ili u beskrajnom tracarenju i kafenisanju. Kad sam je pitao zašto i ona ne nade ljubavnika, odgovorila mi je da je seks više ne zanima i da o njemu ni ne razmišlja.

Onima koji nemaju para ostalo je da traže pomoc za koju ce troškove pokriti zdravstveno osiguranje. Ordinacija doktorke Zorice Minovic u Domu zdravlja Stari grad ne izgleda mnogo inspirativno: beli zidovi, lavabo i ogledalo, stari drveni sto, rasklimatana drvena stolica i krevet, pravi bolnicki (na njemu se uglavnom ne leži, pacijenti se cešce drže one rasklimatane stolice). Zaista, to ne izgleda baš kao savršeno mesto na kome biste se nekom otvorili i pricali o sebi, pogotovo kad znate da je napolju, u cekaonici, bar još deset takvih koji nervozno cekaju na red. Kod nje dolaze podjednako i muškarci i žene, svih godina, a vecina ima zajednicki problem – egzistencijalnu krizu.

Kako kaže, u ordinaciju se uglavnom ulazi kada se pojave neki psihosomatski problemi poput preznojavanja, lupanja srca, osipa, povišenog šecera, poremecenog lucenja hormona… Dakle, tek kada se poludi od svraba, pokuca se na vrata psihijatra.

– Kada uradite pregled i vidite da je sa covekom fizicki sve u redu i kad ga pitate ima li neki problem, otvara se vulkan – kaže dr Minovic. – Sada su aktuelne price tipa „visi mi posao“, „stavljena sam na listu“, „bicu na listi za otpuštanje…“ To je užasan osecaj koji coveka potpuno izbaci iz koloseka.

Medutim, najozbiljniji pacijenti su ljudi na vrhuncu psihofizickih moci, koji se ne mire sa neostvarenošcu. Oni su mahom pripadnici takozvane srednje klase koja je u proteklih deset godina strahovito osiromašila, srednje, više ili visoke strucne spreme i sanjaju svoje prošle živote. Ranije su imali jako udobne poslove, mahom u administraciji, primanja su im bila dobra, išli su redovno na zimovanja i letovanja… Ali, kako su nastupila loša vremena, a pri tom im je bilo „ispod casti“ da prodaju carape na Bulevaru, jednostavno su psihicki propali. Za njihovu decu, a to ih strahovito pogada, oni nisu nikakav primer i autoritet. Sve što oni vide jesu nervozni i nesrecni ljudi, sa bednim platama, koji ništa ne mogu da im pruže. Naravno, takva situacija razara odnose supružnika. Klasicna prica je: on dode sa posla, jede, legne da spava posle podne ili gleda televiziju. Ona takode. Zatim celo vece zajedno bulje u ekran i ne razgovaraju. Kada legnu u krevet, jedno drugom okrecu leda.

Onda ce on naci ljubavnicu, po mogucstvu, mladu. Nije iskljuceno da to bude i koleginica s posla. Njemu ce to uneti malo živosti u sivu svakodnevicu, ali se iza toga ipak krije vec overen put u razvod.

Minovic kaže da mlade generacije srecom imaju zdraviji odnos prema životu. Seksualno su aktivni i mnogo su prilagodljiviji.

Jedan gospodin u kasnim cetrdesetim pojavio se u jednoj od privatnih ordinacija pošto je vec mesecima fantazirao o svojoj daleko mladoj komšinici sa kojom se cesto susrece u liftu.

– Da vam odmah kažem, ja sam ozbiljan covek – rekao je terapeutu na prvoj seansi – Nisam od onih koji jure žene. Ali ona se meni toliko svida. I priznajem, u pocetku sam maštao onako, pomalo. Ali sam kasnije poceo da masturbiram, jer me je to toliko proganjalo da više ni na šta drugo nisam mogao da mislim. Ali, onda mi se odjednom desilo da ne mogu. Iako sam jako uzbuden kad je vidim ili kad mislim na nju, jednostavno se ništa ne dešava. A ja ipak imam suprugu, iako više nismo mladi, imali smo relativno redovan seks. Sad je i ona primetila da imam problem, i evo me ovde.

Doktor Vladimir Miloševic se bavi lecenjem seksualnih frustracija. Po njegovim recima, iako samoinicijativno dolaze na terapiju, ljudi u Srbiji se ipak teško odlucuju da govore o seksu i fantazijama. Psihoterapeuti su svesni da postoje i oni koji se nikada nece potpuno otvoriti i ispricati baš sve što im se mota po glavi, što je osnovni preduslov za uspešno lecenje.

– U terapiji je vrlo važno podsticanje seksualnih fantazija. One su kontakt s onim što predstavlja potrebu. Ali, ljudi se užasno stide da pocnu da govore o svojim fantazijama, jer im je to ružno, prljavo, tajnovito… A razgovor o tome je prvi kontakt sa prihvatanjem svoje seksualne prirode – istice on.

Miloševic je u svojoj praksi primetio i to da mlade generacije zamenu za zdrav seksualni život pronalaze u Internetu. Time zadovoljavaju znatiželju ili zamenjuju seks u realnosti virtuelnim. Tehnologija je odavno stvorila instituciju „virtuelnog seksa“ koji bi u praksi trebalo da izgleda tako da sagovornici jedno drugom opisuju ljubavni cin. Na samoj mreži postoji milion sajtova posvecenih samo tome, medutim, ustaljeno je mišljenje da su to stecišta isfrustriranih i iskompleksiranih.

– Ta je zamena kratkog daha. Ona samo pojacava frustracije da neke stvari nikada nece moci da se urade u realnosti – konstatuje Vladimir Miloševic.

Ipak, svi ce se složiti da kad se jednom otvore, pacijenti svaki put iznova dokazuju da granice mašte prakticno ne postoje. Naš sagovornik koji je zahtevao anonimnost prepricava pricu jednog od pacijenata koji prakticno razmišlja iskljucivo o seksu:

– On nema drugu temu za razgovor. Jednom mi je citav sat pricao o tome kako je skoro bio na nekom izletu i da ga od tada proganja fantazija da na nekom seoskom putu naide na devojku koja bere cvece, do u detalje je pricao šta bi joj sve radio… Moram da priznam da me je na kraju malo umorio.

Po njegovim recima, jedna citava kategorija ljudi voli stjuardese i zamišlja seks u avionu. Mnogi za ljubavnice biraju baš stjuardese. Ali ono što njega najviše brine jeste to što se sve cešce pojavljuju oni koji u želji za boljim seksom posežu za drogama.

– To je narocito karakteristicno za mladu populaciju koja koristi ekstazi. Jedna moja pacijentkinja mi je pricala kako je sa svojim mladicem vodila ljubav šest sati i da joj posle toga „normalan“ seks nije zanimljiv. To se ispostavilo i za njenog mladica, sa kojim ona sada dolazi zbog grupne terapije.

Tijana Mandic kaže da njeni pacijenti nisu toliko zatvoreni. Pošto se Srbi ipak trude da prate modne trendove, tvrdi ona, „transparentnost, otvorenost i dijalog su in“.

– Naš cuveni inat i takmicarski duh, u funkciji autoritarnosti, tera nas da se otvaramo, da smo uvek spremni i da smo uvek u dijalogu – kaže ona, i dodaje:

– Medutim, pošto živimo u kulturi nasilja, prosto je nepristojno pricati o seksu. Naravno – o pravom seksu. Prilagodljiva seksualnost, shvativši da više nije u modi, najcešce je u funkciji igara moci. Ali, izgleda da neke stvari globalni nasilnici ne mogu da unište. Hedonizam je prešao u pokret otpora, tako da potisnut, negiran, iscepkan i prerušen ne sme da se pamti ni u snovima. Frojd je umro i verovao da ce seksualna revolucija uspeti, bio je naivan isto kao i hipici – konstatuje Tijana Mandic.

Šta u stvari muci ljude u Srbiji

Dr Zorica Minovic kaže da u njenu ordinaciju ne dolaze baš uvek samo oni kojima je potrebna medicinska, terapeutska pomoc.

– Ima nekih iskrenih ljudi koji posle nekoliko minuta razgovora priznaju i kažu – dajte mi bolovanje, doktorka – kaže ona.

Medutim, postoji i jedna kategorija radnicke populacije koja je nezadovoljna – težinom radnog mesta, pa pomoc traže kod psihijatra!

– Pri tom im ne pada na pamet da se dodatno edukuju. Oni od škole imaju to što imaju i samo cekaju da im socijalno obezbedi lakše radno mesto, uglavnom preko invalidske penzije.

Ona kaže da su cesti pacijenti i ljudi koji su se posle oktobarskih promena našli na nekim rukovodecim funkcijama, a da jednostavno za to nisu sposobni.

– To su ljudi koji možda imaju i školu i intelektualne kapacitete da budu na celu, ali jednostavno nisu ljudi od autoriteta. Oni su se sad našli u situaciji da ih njihovi ljudi ne slušaju i to ne mogu da podnesu – objašnjava doktorka Minovic.

Po njenim recima, u toj za njih novoj situaciji oni se transformišu ili u mrgude koji su osetili moc, a da ih pri tom niko ne doživljava kao zaista mocne, dok su drugi, u želji da budu dobri, dopustili sebi da ih zaposleni ne shvataju ozbiljno.

– U tom slucaju, meni ostaje samo da ih motivišem, da potpuno ne izgube samopouzdanje. U suprotnom, za njih nema spasa – zakljucuje doktorka Minovic.

A jesmo li zdravi?

Naše sagovornike smo pitali i to da li mogu da izvedu zakljucak koliko je nacija mentalno zdrava. Oni kažu da bi pravo cudo bilo kada bi se, posle svega kroz šta su ljudi u Srbiji prošli, ispostavilo da ratovi i nemaština nisu ostavili trag.

– Medu mnogim bajkama i legendama slušali smo kako su „Srbi jako primitivan ali i jako zdrav narod“. Ovo drugo je sad i definitivno izbaceno. Jer, mnogi Srbi nisu prihvatili ni zubara a kamoli psihijatra. S druge strane, globalizovani Srbi su shvatili da su psihijatri, kao i ostali lekari, samo uslužan servis, to jest posluga, a sa poslugom zna se kako se postupa – kaže Tijana Mandic.

Zorica Minovic tvrdi da je jako dobar signal kada pacijent zna u cemu je problem.

– Ovde dolazi veliki broj ljudi sa kojima se sve može završiti u dve-tri seanse. Oni tacno znaju šta je to što ih muci. To je jako dobro. Medutim, za brigu su oni koji su se totalno izgubili. Tu pre svega mislim na one koji imaju neke moralne ideje. Na primer, oni sa mržnjom gledaju na komšiju koji se tokom devedesetih snašao i sada dobro živi. Oni se sada pitaju da li je možda trebalo da progutaju knedlu i bace se na neki biznis. Ne možete da verujete koliko je takvih…

Postali narkomani sa trideset godina

Neuspesi u krevetu za mnoge ljude znace i definitivan kraj svakog normalnog društvenog života. Medutim, psihoterapeuti su registrovali i jednu populaciju ljudi specificnu po tome što je u probleme sa drogom ušla tek kad je stigla u zrele godine, a to su uglavnom ljudi koji kod žena nikada nisu imali uspeha.

Takvi pacijenti predstavljaju teške slucajeve, koji se lece daleko teže od mladih narkomana. Njihova karakteristika je, kažu terapeuti, u tome što se „navlace“ jako brzo i za nekoliko nedelja postaju redovni uživaoci heroina. Pri tom, oni obicno imaju posao i relativno uredan život. Ali, kad ih droga uzme pod svoje, naglo sužavaju krug ljudi sa kojima provode vreme i zatvaraju se za okolinu.

– A nekad problem i nije tako dubok, ne možemo baš za sve kriviti tatu i mamu što nas nisu uvek mazili i pazili. Posle nekih tridesetih godina, mi smo svojih ruku delo – kaže doktorka Zorica Minovic.

Posle detoksinacije, tokom terapije priznaju da su kao mladi više ucili nego izlazili i da ih je, pošto su završili studije i našli posao, „nešto udarilo u glavu“. Cesto su to i „mamina i tatina deca“ koja su se izgubila kada su zapocela samostalan život, dok su mnogi pak nekadašnji studenti iz unutrašnjosti.

– Nisam ja znao da ce to dotle da ode. Mislio sam samo da nadoknadim neto što sam propustio. A onda je sve otišlo dodavola. Ni sam ne znam kako… – svedocio je tokom terapije jedan od njih.