Na Kosovu i Metohiji (3)

U Prizrenu je nekada živelo više od 10.000 Srba, a danas ih ima samo 14. Život provode bukvalno između četiri zida, praktično bez kontakta sa porodicama ili ostatkom sveta. Hranu i sve drugo što im eventulno stiže donose im stari prijatelji među Albancima.

Posle progona koji je srpski živalj doživeo 14. marta 2004. godine, strah im se usadio u kosti, pa sada ne žele ni da govore za novine.

Kako je stanovništvo tada bežalo i kakav je teror doživljavalo ne može se prostim rečima opisati, kao ni koliki je bol bio videti kućni prag kako gori u plamenu i vrebati metak koji svakog trenutka može da prosvira glavu. I onim hrabrima koji su ostali trebalo bi odati priznanje. Nijednog trenutka im nije bilo lako. Iza svakog ćoška vrebao ih je taj isti metak, pištolj su im po nekoliko puta prislanjali na glavu ne bi li otišli. Ipak su ostali!
Za svakog Srbina, pored sve vreve, žagora, mladih i veselih ljudi na ulicama i punih restoranskih bašta, Prizren je tužan grad. Oko crkve Bogorodice LJeviške tek nedavno su skinuli limenu ogradu. Ona je sada uredno ograđena čeličnim rešetkama i žicom. Rupu na ulaznom svodu pokrila je šperploča. Uz bok je postavljena čelična konstrukcija, koja drži opeku da ne otpada. Ovde nijedan Srbin više ne dolazi. Nema ko sveću da zapali.

Kfor „zaključao“ manastir

Odlazak u Prizren ne može da prođe bez posete manastiru Sveti Arhanđeli koji se nalazi nadomak grada. Nažalost, unutra se nije moglo. On je danas ograđen žicom, i jednim delom je postao uporište nemačkih pripadnika Kfora. Tog dana su imali vojnu vežbu i nikoga nisu puštali unutra. Nije vredeo ni argument da smo prešli 480 kilometara od Beograda, kako bi videli manastir. Stražar je bio neumoljiv, a za tili čas stvorio se i drugi sa puškom u rukama, pokazujući pravac autobusa. Monasi su manastira u kome je sahranjen i slavi srpski car Dušan su bili daleko. Ipak, naš pogled pun suza im je rekao sve.

Ista slika je i malo dalje kraj dvorišta Crkve svetog đorđa i manje Crkve svetog Nikole. Prostor oko njih je ograđen žicom. U vihoru zločina uništen je zvonik veće srkve. A, danas izgleda nikome ne smeta što se pored njih nalaze kafići u kojima tutnji muzika.
Nekadašnja Bogoslovija je živi kostur. Gorela je i gorela, ali se nekako održala. Na njenoj fasadi i sada se vidi koliko su je jako grizli plamenovi. Na pitanja da li je za Srbe bezbednan život u Prizrenu i da li bi bio prijatan, odgovor je sasvim očigledan.
Gradonačenik Prizrena Ekrem Krejziu ima drugačije objašnjenje.
– Svaki rat ima i svoje posledice. Sloboda kretanja je veća za sve, uključujući i Srbe. Nije baš na zadovoljavajućem nivou, ali je obećavajuće. To je postignuto zahvaljujući velikoj pomoći međunarodne zajednice, ali i zahvaljujući dobroj volji političkih predstavnika na Kosmetu. Martovska dešavanja bila su žalosna za sve, pogotovu za Srbe. Lično nisam zadovoljan povratkom Srba po urbanim sredinama. Iz oveSkupštine je pre dve godine upućen javan poziv da se ti ljudi vrate – kaže on.
Ekrem Krejziu je predsednik Skupštine Prizrena drugi mandat. Na tom mestu je bio i tokom martovskih dešavanja kada su gonjeni Srbi iz Prizrena. Na pitanje da li ga je stid zbog toga, kaže ovako:
– Što se mog stida tiče, niko od nas ne može da uzme šamiju i da nad njom plače, baš zbog svih stvari koje smo prošli. Svako od nas treba da prevaziđe lični bol i ide napred. Ne samo zbog onog što se dešavalo Srbima tokom marta već i zbog onoga što nas je zadesilo pre. Sve to treba da prevaziđemo i izgradimo pravo civilno društva, u kome će odgovornost biti konkretna za svakog. Sada smo u procesu pravljenja takvog demokratskog društva – odgovara on, sve vreme na albanskom jeziku.
Već kraj ulaza u dvoriše Skupštine nalazi se kontraargument ove priče. Na banderi je nalepljen plakat koji poziva na bojkot svih proizvoda koji dolaze iz Srbije.