MILICA čUBRILO, MINISTARKA ZA DIJASPORU U VLADI SRBIJE

POVERENJE MORAMO ZAJEDNO DA GRADIMO

• Znamo da je još prisutno veliko nepoverenje u dijaspori prema državnim institucijama Srbije, kao i da se poverenje izuzetno sporo gradi, pa moramo da ponudimo i neke alternativne mostove, ali ne možemo sami, bez angažovanja i naših ljudi koji žive u inostranstvu GLOSA 1 Pokušaćemo da pomognemo svim našim mladim ljudima da regulišu svoju vojnu obavezu GLOSA 2 U naredne dve godine možemo dijaspori da omogućimo i glasanje putem pošte GLOSA 3 Srbiji je potreban popis dijaspore, ali je to objektivno teško izvodljivo GLOSA 4 Ja sam pravnik, pa sam htela da počnem od početka, a to je definisanje pojma dijaspore GLOSA 5 Finansiramo projekte za uspostavljanje čvršćih veza matice i dijaspore

Ministarstvo za dijasporu Srbije ima vrlo nezahvalnu ulogu. Gotovo da nikad ništa ne može da odluči, već samo da Vladi Srbije ukazuje na nerešena pitanja koja se tiču rasejanja, kao i da predlaže načine njihovog rešavanja. Jer, rešenja su, u zavisnosti od konkretnih problema, u nadležnosti drugih ministarstava, kao što su spoljni poslovi, prosveta, vojska, unutrašnji poslovi, kultura…
Utoliko je i nezahvalnija uloga Milice čubrilo (38), ministarke za dijasporu, koja u intervjuu za „Vesti“ govori o svojim utiscima posle prvih šest meseci rada i o temama koje bi mogle da interesuju naše građane u inostranstvu, kao i o učinku ovog ministarstva u 2007. i planiranim aktivnostima za sledeću godinu.

• Da li imate problema ili otpora u Vladi Srbije, s obzirom na status Vašeg ministarstva, kada se razmatraju pitanja od interesa za dijasporu?
– Ne mogu da kažem da imam problema u kabinetu Vojislava Koštunice, izuzev možda što bih volela da sa pojedinim ministarstvima postojiveća koordinacija, da se više poštuje i naklonjenije gleda na neke naše zahteve, jer to su zahtevi za poboljšanje statusa i života dijaspore. U većini slučajeva je dobra saradnja, a nekoliko puta kad se pojavio problem premijer Koštunica je presekao u – korist dijaspore.

• Dokle se, recimo, stiglo sa rešavanjem dugogodišnjeg problema naših mladića u dijaspori oko služenja vojnog roka?
– Bilo je mnogo razgovora o toj temi sa ministrom odbrane i nije lako rešiti to pitanje.

Otkup još u magli
• U čemu je problem?
– Postoji nekoliko činjenica koje treba imati u vidu. Jedna od njih je da određen broj naših ljudi, koji žive u inostranstvu, iz različitih razloga ne može ili ne želi da se vrati u zemlju i odsluži vojni rok, iako ima alternativu da ne služi vojni nego civilni oblik obaveze prema državi. Zato mi predlažemo treću mogućnost, otkup vojnog roka, u ovoj tranzicionoj fazi do 2010. godine, kada bi trebalo da dođe do potpune profesionalizacije srpske vojske i da više ne bude obaveznog služenja vojnog roka. Ali, tu se postavlja pitanje iznosa i obaveze prema ustavu i zakonima, što znači da mogu da otkupe vojni rok i oni koji su u Srbiji, inače bismo imali nejednakost građana. To, onda, podrazumeva da će se po automatizmu postaviti pitanje da li Srbija ne nudi jednake šanse bogatima i siromašnima. Sigurno je da će javnost konstatovati da ako si siromašan, moraš da služiš vojni rok, a ako si bogat onda samo daš pare i doviđenja, a to nije fer. Mora da se uzme u obzir i takva moguća reakcija.

• Kako izaći iz tog lavirinta?
– Nacrt zakona je još u izradi. Predlog Ministarstva odbrane bio je da se omogući otkup vojnog roka svim našim vojnim obveznicima, ali samo onima koji su se za sve ovo vreme uredno prijavljivali u našim diplomatsko-konzularnim predstavništvima (DKP) i na vreme odlagali svoju vojnu obavezu. Znamo, međutim, da takve možemo otprilike da nabrojimo na prste dve ruke. Naša dopuna tom predlogu je da se otkup omogući svima koji su godinu dana ili više u inostranstvu, ali uz prethodno registrovanje u našim DKP, znači u principu svima. Time bismo omogućili mladim ljudima da regulišu vojnu obavezu, zatim da budu evidentirani u DKP i, što je takođe veoma važno, da ostanu naši državljani, a ne da traže ispis iz državljanstva Srbije samo zbog obaveze služenja vojnog roka.

Problemi sa biračkim spiskovima

• Kako rešiti, takođe, veliki problem glasanja u dijaspori?
– Ministarstvo za dijasporu želi da mnogo većem broju naših ljudi u svetu omogući da jednostavnije glasaju ako to žele. Međutim, veliki problem je sređivanje biračkih spiskova i to ne samo u inostranstvu već i u Srbiji, kao i udaljenost DKP-a od birača. Ministar za državnu upravu je izjavio da će sređivanje biračkih spiskova biti prioritet u naredne dve godine. Spiskovi u dijaspori mogu da se srede samo ako naši prihvate da dobrovoljno promene svoje mesto prebivališta. Jer, prema nekim istraživanjima, više od 70 odsto ljudi još uvek je prijavljeno na adresama u Srbiji. Mi bismo, takođe, voleli da se omogući glasanje preko Interneta, ali to je za sada nemoguće. Između ostalog, zato što bi morao da se menja Zakon o izborima i usvoji zakon o digitalnom potpisu. Dakle, to može da bude neki cilj do kraja mandata, ali ono što je moguće u naredne dve godine jeste da se omogući glasanje putem pošte. Na taj način bismo omogućili onima koji to žele, ali nemaju konzulat u blizini, da ipak učestvuju u političkom životu svoje matice.

• Da li postoji mogućnost da od zemlje domaćina Srbija traži saglasnost da biračka mesta ne budu samo u konzulatima već i u srpskim crkvenim opštinama i dijasporskim udruženjima, kako bi birališta bila dostupnija?
– Može i to da se organizuje. U svakom slučaju, ne bi se otvaralo stalno konzularno predstavništvo, na primer, na zapadnoj obali Amerike, nego bismo, imajući u vidu da se konzularni dani održavaju u crkvama, u vreme izbora mogli da organizujemo tamo konzularne dane i istovremeno formiramo biračka mesta. Nama, inače, jeste cilj da zajedno sa medijima informišemo dijasporu o tim raznim mogućnostima i koracima koji moraju da se preduzmu i sa njihove strane ako žele da učestvuju u uređenju biračkog sistema u Srbiji i ako žele da učestvuju u društveno-političkom životu matične zemlje.

• Kako vidite njihovo učešće u tom uređenju?
– Najpre treba da se registruju tamo gde zaista žive, da u dokumentima usklade mesto prebivališta sa realnošću, jer mnogo ljudi živi 10, 15, 20 i 30 godina u inostranstvu, a još se vodi da živi u Srbiji, gde dođe jednom godišnje ili ređe. To važi i za one u Srbiji koji se vode na adresama na kojima stvarno ne žive. A, svaka opština „hrani“ svoj birački spisak informacijama koje dobija od Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), koje izdaje lične isprave.

Ostvarivanje svih prava

• Koliko je to realno, budući da se nerado odlazi u policiju?
– Budući da znamo da i dalje imamo veliko nepoverenje u dijaspori prema državnim institucijama Srbije, kao i da se poverenje izuzetno sporo gradi, mi želimo da gradimo alternativni most, i to ne samo na registraciji u konzulatima, jer smo svesni da neki nikad neće hteti da se registruju i to je njihovo pravo. Zato je na nama da stvorimo još jednu mogućnost kako bismo ostvarili neposredni kontakt. Iz tog razloga mi ćemo na internet portalu Ministarstva za dijasporu, koji će profunkcionisati u februaru, imati mogućnost da se evidentiraju elektronskim putem, tako što će samo dati svoje ime, prezime, imejl adresu ili kontakt telefon. Nećemo tražiti podatke koje traži MUP ili konzulat, upravo da bismo izašli u susret onima koji ne žele da se zna gde stanuju, a ipak hoće da komuniciraju sa Ministarstvom za dijasporu.

• Kako ćete ostvariti kontakt sa onima koji ne koriste Internet?
– Oni će imati isti tajformular koji će moći da se popuni na portalu, ali će moći da se odštampa, popuni i pošalje faksom. U štampanoj formi, formular će biti dostupan našim ljudima u konzulatima, crkvama, udruženjima…

• Šta podrazumeva najavljena pravna pomoć dijaspori?
– To podrazumeva mnogo tešnju saradnju sa Ministarstvom spoljnih poslova i Diplomatsko-konzularnim predstavništvima Srbije, ali i sa organizacijama u dijaspori. Ideja je, na primer, da se i Ministarstvo za dijasporu uključi u konzularne dane informisanjem dijaspore o našim akcijama, kao i da pokrenemo inicijativu da se organizuju ti dani gde ne postoje, a ima potrebe za njima. Namera je, takođe, da pomognemo tako što ćemo sunarodnike u dijaspori što više da usmeravamo na institucije zemalja u kojima žive da tamo ostvare svoja prava. Isto tako da se pomogne autohtonim Srbima u okruženju Srbije, pre svega onima u bivšim jugoslovenskim republikama, kako bi u novonastalim državama lakše i brže ostvarili svoja manjinska i etnička prava.

• Šta to konkretno znači?
– Reč je o finansijskoj podršci srpskim nevladinim organizacijama u regionu da savetodavno pomognu na licu mesta. Na primer, jedna nevladina organizacija u Hrvatskoj dobila je od Ministarstva za dijasporu novac za tu svrhu, a plaćena im je i carina za vozila koja su dobili od jedne nevladine međunarodne organizacije, pošto su im ta vozila više nego potrebna kako bi mogli da obilaze ljude na terenu. Naime, u Hrvatskoj ono malo ljudi koji su se vratili ili ne znaju kako da ostvare svoja prava ili se plaše da sami to traže. Na osnovu razgovora koje sam vodila u međunarodnim institucijama u Hrvatskoj, Srbi bi mogli mnogo više da se obraćaju i OEBS-u i Evropskoj uniji za pravnu i za finansijsku pomoć, kao i za pomoć u smislu većeg i kvalitetnijeg izražavanja srpske kulture, ali oni to ne rade.

• Kakva je situacija u drugim zemljama?
– To važi, na primer, i za Kanadu. Iako se tamo ne postavlja pitanje straha prema institucijama države, nijedno naše udruženje u toj zemlji nije tražilo finansijsku podršku za ostvarenje nekog kulturnog projekta, a to mogu da rade. Dakle, nije ideja samo da pomognemo dijaspori da ostvari svoja prava u Srbiji, nego i kao članovi manjine ili etničke grupe u zemljama u kojima naši ljudi žive.
Šta je to dijaspora?

• Dokle se stiglo sa odavno najavljenim zakonom o popisu dijaspore?
– To je potrebno Srbiji, ali je praktično teško izvodljivo. Zato pokušavamo više stvari da uradimo paralelno, kako bismo dostigli cilj. Prvi je animiranje dijaspore, kako bi naši građani došli do konzulata da se evidentiraju na jedan malo fleksibilniji način. Radimo i na uspostavljanju mnogo tešnje saradnje sa onim zemljama koje su već napravile popis svojih građana i koje kada rade popis pitaju kako se ko deklariše po pitanju nacionalnosti. To je slučaj, na primer, sa Kanadom. Tako da ćemo napraviti bilateralne sporazume i preuzeti njihove informacije, iako mi se čini da to neće biti potpuni podaci. U takvim zemljama oni čak i vide interes svoje države da sarađuju sa nama. Zato što se oni time obraćaju svojim državljanima, koji su ujedno i naši državljani, žele sa njima da uspostave bliži kontakt, jer to predstavlja i „bunar“ glasova za njih u stranim zemljama. Tako da radimo na tome da sa svima uspostavimo saradnju gde možemo da nađemo zajednički interes sa institucijama zemalja koje su pružile gostoprimstvo našima.

• Šta bi sa očekivanim opštim zakonom o dijaspori, čiji je nacrt uradio prethodni saziv ministarstva?
– Želeli smo da neke stvari postavimo na čvrste temelje. Ja sam pravnik, pa da počnem negde od početka, a početak je definicija pojma dijaspore. Taj pojam u prethodnom nacrtu nije postojao, a mi nismo želeli da odlučimo sami da definišemo pojam dijaspora, već smo se konsultovali sa nadležnim institucijama, uključujući Odbor za Srbe van Srbije u Skupštini, kao i ostala ministarstva, političke stranke i druge. I došli smo do saglasnosti da pojam dijaspora zapravo podrazumeva fizičko napuštanje teritorije matice. To je naučna definicija, a znači da se obuhvataju pod pojam dijaspora svi oni koji su napustili maticu i koji gledaju na Srbiju kao svoju maticu, zato što dele s njom svoj identitet i dele s njom kulturno biće i tradiciju. Ali, ako se držimo samo te definicije, onda isključujemo Srbe u regionu, jer oni nisu napustili svoju maticu, već je njihova matična država njih napustila, ako smem tako da se izrazim. Povukle su se nove granice na teritoriji bivše zajedničke države i oni su se našli u državi koja im više nije matična država, a opet ne možemo da ne budemo na usluzi i njima. Zato ćemo u tom zakonu predložiti da Ministarstvo za dijasporu jeste nadležno za dijasporu, definisano onako kao što sam već rekla, ali i za autohtone Srbe u drugim državama u okruženju.

• Zar nije jednostavnije promeniti naziv u Ministarstvo za Srbe van Srbije?
– Mi ne možemo da se zovemo Ministarstvo za Srbe van Srbije, jer bi to onda isključilo one državljane Republike Srbije u inostranstvu koji nisu Srbi. Pošto smo se dogovorili šta je definicija pojma dijaspore, sada idemo dalje po pitanju prava i obaveza koje ta dijaspora ima.

• A to su?
– Kad su prava u pitanju, radimo sa svim nadležnim institucijama. Pored pitanja vojske, glasanja i popisa, mi želimo da insistiramo, i to nam je u planu za sledeću godinu, na pravu na obrazovanje i pravu na kulturu koja potiče iz matice, kao i da deca u dijaspori uče srpski jezik prilagođeno njihovom kontekstu i okruženju.

Pravo na jezik i kulturu

• O čijem trošku?
– Smatramo da to treba da bude o trošku države. Matična država jeste u obavezi da na razne načine uradi sve što je moguće da bi ostvarivanje tog prava obezbedila. Na primer, da u Nemačkoj i drugim zemljama, gde je moguće, istera da to bude o trošku države domaćina. Drugi primer je Kanada, gde imamo do 200.000 naših građana. Da bi se formiralo odeljenje za učenje srpskog kao drugog jezika, potrebno je da se prikupe potpisi 30 roditelja koji to traže od kanadske države i oni su u obavezi da otvore takvo odeljenje. U Vankuveru, Otavi i Montrealu ispostavilo se da nismo imali inicijativu od 30 potpisa roditelja. Mi smatramo, kao Ministarstvo za dijasporu, da smo u obavezi da informišemo naše ljude u dijaspori da to postoji i da sarađuju sa kanadskim ili nemačkim institucijama, odnosno ustanovama zemalja domaćina. Ali, ako ne postoji takav sistem, onda smatramo da mi jesmo u obavezi da sarađujemo bar po pitanju programa ili podrške, sa Ministarstvom prosvete Republike Srbije, DKP-ima, organizacijama i srpskim crkvama u dijaspori, pošto često i one organizuju dopunsku nastavu, ili da šaljemo profesore iz Srbije.

• Kako izgleda ta saradnja?
– čekamo formiranje radne grupe, odnosno da i Ministarstvo prosvete odredi svog člana. Predložili smo ko sve treba da bude u toj radnoj grupi, pre svih koordinatore naših učitelja u inostranstvu, koji znaju kako se stvari odvijaju na terenu. Takođe, finansiramo nekoliko projekata čiji je cilj da naprave igrice za učenje srpskog jezika, istorije, geografije… Paralelno smo finansirali dosta programa za letnje škole za decu iz dijaspore u kojima ne samo da će učiti jezik, nego i kulturu i istoriju. Osim „Mobe“, još četiri-pet škola u 2008. godini će se održavati u Srbiji. Realizovaće ih organizacije koje su konkurisale kod Ministarstva za dijasporu i dobile novac.

• Dokle se stiglo sa idejom o lečenju dijaspore u Srbiji o trošku zemlje u kojoj živi?
– Stiglo se dotle da smo animirali Ministarstvo inostranih poslova, pošto je to njihova nadležnost. Napisali smo više pisama i pokazali su veliko interesovanje. Međutim, s obzirom na trenutne prioritete, nije se otišlo korak dalje. Dobili smo odgovor da je predlog dobar i sastavili su nam tabelu sa kojom se zemljom dokle stiglo, šta je postojalo, šta imamo sad i šta treba da uradimo dalje, a to ipak predstavlja korak dalje.

• Da li ste pretpostavili, kad ste došli u ministarstvo, da je sve ovo o čemu smo pričali toliko komplikovano, odnosno da li ste znali šta Vas čeka?
– Da budem potpuno iskrena, ja sam saznala da može da mi se desi da budem ministar za dijasporu tri dana pred zasedanje Skupštine Srbije, tako da realno nisam imala predznanja. Sad svaki dan vidim koliko je to složeno u smislu da jedno ministarstvo od 40 ljudi i budžetom od dva i po miliona evra treba da vodi računa o tri ili čak i četiri miliona ljudi u inostranstvu, koji su rasuti po celoj planeti i koji su veoma šaroliki. često se međusobno ne vole i ne trpe, nema ko da ih miri, organizuje, sasluša, i tako dalje, a uz to postoji i nepoverenje u institucije države Srbije. Imamo takođe gomilu pojedinaca koji su uspešni i oni su još najmanje povezani sa institucijama matice. Tako da je sve to veoma složeno stanje.

• Da li će u kontinuitetu, ako ne Vi, onda neki od sledećih ministara uspeti da zatvori ovu priču?
– Ja sam od onih koji smatraju da upornim radom može da bude bolje, a sa strategijom i vizijom onda to ne može a da ne donese rezultate. I od saradnje onih zbog kojih mi zapravo postojimo takođe zavisi kakav ćemo imati rezultat.

O BUDŽETU I FINANSIRANJU

PROJEKTI SAMI SEBE AFIRMIŠU

• Koliki je budžet Ministarstva za dijasporu i na šta se troši?
– Za 2007. godinu bio je 168 miliona dinara (nešto više od dva miliona evra). Od toga 88 miliona dinara namenjeno je pomaganju nevladinih neprofitnih organizacija koje se bave uspostavljanjem veza između matice i dijaspore, a koje pomažemo na osnovu odobrenih projekata. Donacije su, na primer, odobrene Balkanskom centru za mir, Srpskoj narodnoj odbrani u Kanadi i Skupštini Srba u Francuskoj. Od preko 600 projekata, koji su konkurisali za novčanu pomoć, komisija je izabrala 96.
• Da li Vi preuzimate fakture ili im dajete novac na raspolaganje?
– Oni novac dobijaju i sa njim raspolažu na osnovu projekta koji su nama dostavili. Obavezni su da Ministarstvu za dijasporu daju periodične finansijske izveštaje i na kraju finalni. Ukoliko se ti izveštaji ne poklope sa projektnom dokumentacijom koja je nama podneta za konkurs, mi imamo pravo po zakonu da tražimo povraćaj sredstava. To, međutim, lepo izgleda na papiru, ali je nemoguća u stvarnom životu. Možda je bitnije što je ovo i filter gde će se na kraju pojaviti jedan skup organizacija sa kojima znate da možete da radite. Jer, ako se po završetku nekih projekata ustanovi da su delimično izvršeni ili nisu uopšte rađeni, a novac je uzet, kod sledećeg konkurisanja takvi više nemaju šansu da im se izađe u susret. Ali, ako je sve završeno kako treba, kod sledećeg konkurisanja povećavaju se šanse za donaciju, u odnosu na one koji prvi put konkurišu. Osim toga, svaki od izabranih projekata će biti predstavljen javnosti kao i organizacije koje su dobile novac, da i u njihovoj svesti sazri utisak da javnost zna za ta sredstva i da će novinari saznati i za njihov eventualni promašaj.

O INOSTRANIM DIPLOMAMA

KOME SMETA NOSTRIFIKACIJA?

• Da li je u Srbiji rešeno pitanje nostrifikacija diploma stečenih u inostranstvu?
– Nije, to je vrlo pipava tema i, koliko sam upoznata, postoji otpor kod naših univerziteta. Ja sam o tome razgovarala sa rektorom Beogradskog univerziteta, kad smo bili zajedno u poseti Berkliju i Stenfordu. On se založio da se pokuša bar pojednostavljenje te procedure. Nastavićemo da lobiramo kada je to u pitanju. Možda će Novosadski univerzitet brže shvatiti svoj interes da pojednostavi ili ukine nostrifikaciju za pojedine univerzitete, jer ja ostajem pri tome da je potpuni apsurd tražiti nostrifikaciju diplome sa Sorbone, Berklija, Harvarda i još dvadesetak vodećih univerziteta u svetu.

O KULTURI I SPORTU

PROMOCIJA I U SRBIJI

• Kako vidite saradnju ministarstva sa sportskim organizacijama i kulturno-umetničkim društvima u dijaspori?
– Za početak smo ih, pošto radimo temeljno, sve popisali i poslali im anketne upitnike da saznamo kako se finansiraju, kakve su im potrebe i projekti, kako vide saradnju sa nama… Mislim da smo pri kraju tog istraživanja o kulturno-umetničkim društvima. A, kada obilazimo dijasporu onda sistematski posećujemo svako od njih. Nastojimo ne samo da unapredimo njihov rad već i da im finansijski pomognemo, ali to je samo neko krpljenje u finansijskom smislu. Ono što bismo želeli da radimo u narednom periodu to je da ih više promovišemo u Srbiji, da pokušamo zajedno sa njima da ih više promovišemo i u zemljama u kojima žive, ali tako što će malo više otvoriti vrata njihovim tamošnjim sugrađanima drugih nacionalnosti, da ih uputimo na saradnju sa institucijama zemalja u kojima deluju.

O DIJASPORSKOJ PUBLIKACIJI

BROŠURA NA SVAKOM KORAKU

• Kada će i kako biti dostupna publikacija koju ste najavili, a u kojoj će biti odgovori na ključna pitanja od značaja za rasejanje?
– Nadamo se da ćemo krajem januara početi da delimo tu brošuru, preko DKP, crkve, organizacija u dijaspori, zatim u avionima „Jata“ i autobusima „Laste“, koji idu ka otadžbini, a biće postavljena i na internet portal Ministarstva za dijasporu, odakle će moći da se odštampa. Jer, finansijski je nemoguće da je odštampamo u tri-četiri miliona primeraka, koliko se pretpostavlja da broji naša dijaspora.

O ZAKONU O DIJASPORI

BOLJE ZA DVE GODINE…

• Koliko će trajati pisanje Zakona o dijaspori?
– I da možemo da ga uradimo za dva meseca, možda je bolje da to traje i do dve godine kako bi se otvorila debata po mnogim pitanjima u društvu, pogotovo u Srbiji, gde su znanja o dijaspori površna. Tako da nije u redu doneti zakon, ako on ne odražava stanje u društvu. Da bi zakon bio što povoljniji za jačanje veza između matice i dijaspore, onda se mora menjati i stanje u društvu.