Između traume i nostalgije

Kako je oko 30 intelektualaca s prostora nekadašnje SFRJ, iz Amerike i Evrope, tokom dvodnevne rasprave na tribini Univerziteta Kolumbija u Njujorku videlo postjugoslovenski kulturni prostor

Jugoslavije već odavno nema – neki bi rekli da je na đubrištu istorije – ali i dalje postoji. Ne samo u uspomenama onih koji su u njoj proveli deo svojih života, nego i kao predmet proučavanja. Zašto je nastala, kako je opstajala i zašto je nestala, odnosno traumatično se raspala? I šta je od nje, ne više u državnoj formi, nego od ideja, ostalo.

U njujorškom Univerzitetu Kolumbija, jednom iz Ajvi lige najprestižnijih obrazovnih ustanova ne samo Amerike, nego i sveta, održan je 26. i 27. marta dvodnevni skup posvećen upravo ovoj temi – šta je ostalo (ili postalo) od Jugoslavije. Zvanični naslov konferencije koja je ukupila oko 30 intelektualaca s prostora nekadašnje SFRJ, iz Amerike i iz Evrope, glasio je Ex uno plures – iz jednog mnoštvo na latinskom – a njena tema bila je Postjugoslovenski kulturni prostori i Evropa.

Formalno, tema je bila kultura, ali okvir je ipak bila politika. Na skupu održanom u sali na 15. spratu Instituta Hariman, dela univerziteta koji je najstarije mesto u Americi gde se proučavaju istočna Evropa i Balkan, dva puna dana, u osam tematskih celina, o bivšoj Jugoslaviji i njenim tekovinama raspravljali su pre svega oni koji se time profesionalno bave: profesori univerziteta kako sa eksjugoslovenskog prostora, tako i sa istočnoevropskih katedri američkih i evropskih institucija visokog obrazovanja. Kao što se moglo i očekivati, mnogi imaju balkanska prezimena, što znači da su početno obrazovanje stekli u Jugoslaviji, a karijere zatim nastavili u dijaspori.

Izneti su različiti pogledi na ono što je bilo i što se sada dešava, kroz naučni post mortem počivše države koja je dugo imala specijalno mesto ne samo u regionu, nego i u Evropi i na planeti. I koja se na specijalni, dramatičan način i raspala, dospevši i tim završnim činom u centar svetske pažnje.

Ceo bivši jugoslovenski prostor je danas međutim ponovo ujedinjen – u svom stremljenju ka Evropskoj uniji. Jedan deo je tamo već stigao (Slovenija), drugi je pred vratima (Hrvatska), treći su u čekaonici (Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina). Kosovo je po jednim tumačenjima formalni deo Srbije, po drugima nezavisna država, priznata kvalitetno ali ne i kvantitetno.

Nacionalističke oluje su prohujale, ostavile neprijatne uspomene i duboke ožiljke – ali šta je danas, kada je sve različito, ostalo ipak zajedničko? Da li se nastavlja međusobno razdvajanje započeto raspadom, ili su sve različitosti potrošene, pa se svi ponovo okreću sličnostima?

Evo šta se o tome moglo čuti pre sedam dana u Njujorku.

Tvrdi i mekani nacionalizam

Intonaciju skupu, kao uvodničar, dala je profesorka Marija Todorova, profesor istorije na Univerzitetu Ilinois. Poreklom Bugarka, ona je poznati ekspert za pitanja nacionalizma, kulturne istorije, komunizma i postkomunizma.

Njeno izlaganje bilo je emotivno obojeno već svojim naslovom Moja Jugoslavija. Bilo je to podsećanje šta je nekadašnja država južnih Slovena sve značila, ali i precizna analiza posledica koje je ostavila. Profesorka Todorova je govorila o razlaganju na sastavne delove etničke mešavine koja je nekada postojala, o tome da je i nacionalizam deo identiteta, kao i da je sam identitet isključiv, kao i nacionalizam. Objašnjavala je pojmove jakog i slabog nacionalizma, predočivši pri tom da je srpski nacionalizam u kategoriji jakih – zajedno sa američkim.

Rat u Jugoslaviji odsekao je od nje druge delove Balkana, ali je i nju samu pocepao po etničkim odnosno nacionalnim šavovima. Ali kad se sve sleglo – ostali su poslejugoslovenski omeđeni kulturni prostori. Da li međutim sve ostaje na granicama novih nacionalnih država ili se nešto i preliva?

Možda je suštinsku karakteristiku tih prostora – ili tog prostora – ima elemenata da se kaže i jedno i drugo – najtačnije opisao profesor Davor Beganović s Univerziteta Konstanc (Nemačka), koji je, govoreći o savremenoj bosanskoj književnosti, njene vrednosne koordinate smestio između traume i melanholije. Tako je, u stvari, protekao i ceo skup: u analizi tvrdih činjenica raspada i opstajanju onoga što je nekad povezivalo i što u izvesnoj meri jugoslovenskih prostor na neki način spaja i danas.

Ceo problem je iz zanimljivog ugla sagledao profesor Aleksandar Jerkov s Filozofskog fakulteta u Beogradu. Možemo li da traume prošlosti prevladamo samo ulaskom u EU, što sada izgleda da je jedino rešenje za eks-Ju, ili članstvo treba da nam bude odobreno samo ako sami pronađemo bolji način da komuniciramo jedni sa drugima i postanemo post-Ju, pita se Jerkov. Da li će biti dovoljno da se u tom procesu primene drevne isceliteljske moći kulture, da li je dovoljno da čitamo iste knjige i pevamo evropske himne umesto naših nacionalnih pesama da bi smo se lepo osećali?

Profesor Jerkov bez zlobe opominje da i kad svi budemo u Evropi može da se dogodi da problemi budu privremeno zatrpani, kao što je to bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji. Nismo li, uostalom, već bili u dve unije i dobro znamo šta se dogodilo posle. Ako godinama posle konflikta ne možemo da se složimo ni oko čega, konstatuje Jerkov, treba li onda jednostavno da zaboravimo na traumu – verujući da se neće ponoviti – i da pobedimo u političkoj utakmici pridruživanje EU po svaku cenu, jačajući kulturnu razmenu u nadi da će nas na kraju zbližiti. Nije li to bilo ponuđeno, pa i bilo dostupno, pre raspada bivše Jugoslavije?

Neizbežan kraj nemoguće zemlje

Naravno, neizbežna tema je bio i sam raspad. Da li je bio neizbežan? Dejan đokić, istoričar prve Jugoslavije, viši predavač na Katedri za istoriju i direktor Centra za proučavanje Balkana na Londonskom univerzitetu, ne veruje u istorijski determinizam i u svakom slučaju dovodi u pitanje neophodnost da se Jugoslavija raspadne kako se raspala, nasilno, uprkos tome što je stvaranje novih država po pravilu nasilan proces.

On nije ponudio definitivan odgovor ni na staro pitanje da li je klica kraja Jugoslavije posejana već na samom njenom početku, kad je osnivana: odgovor na ovo, kao i na sva druga pitanja po njemu je višeslojan. Kombinacija mnogih faktora doprinela je i njenom stvaranju i i njenom raspadanju. Da li je Jugoslavija bila veštačka tvorevina kako mnogi često konstatuju? Svaka država je veštačka, kaže đokić, države naslednice SFRJ u tom pogledu nisu ništa prirodnije od nje.

Za Dina Vuletića, koji je tek stekao doktorat iz moderne evropske istorije na Kolumbiji, jugoslovenski model je bio dobar sve dok je postojao onaj drugi (istočni) od koga je bio bolji. Gordon Bardoš, pomoćnik direktora Instituta Hariman, izneo je svoj zaključak o raspadu kao neizbežnom ishodu za jednu nemoguću zemlju. To što su se nekako istovremeno, mada manje dramatično, raspali i Sovjetski Savez i čehoslovačka, po njemu govori o urođenim strukturnim slabostima komunističkih federalnih sistema. A da li bi demokratska Jugoslavija imala više šansi? Po Dejanu đokiću, Jugoslavija nikad nije bila demokratska država, dok Gordon Bardoš predočava brojke po kojima je od 73 godine koliko je trajala, neku vrstu demokratije Jugoslavija u svim svojim inkarnacijama imala samo 11 godina.

Ono što se dogodilo bilo je neizbežno zato što se dogodilo, sažeo je naknadnu pamet istorije profesor Endrju Vehtel sa američkog Severozapadnog univerziteta, dok je u diskusiji posle izlaganja jedan učesnik citirao aktuelnog ministra unutrašnjih poslova Srbije Ivicu Dačića da bratstvo i jedinstvo još postoji i da se održava na eksjugoslovenskom prostoru: održavaju ga kriminalci.

Nadnacionalni kulturni sloj

Donekle otrežnjujuća je bila poruka Aleksandra Jerkova da samo entuzijazam koji je oslobođen prošlosti i koji izražava dobrodošlicu budućnosti… može da ima pravi uticaj na kulturnu sferu i u krajnjem ishodu preokrene tok stvari. Jerkov kaže da moramo jedni druge da pozovemo da iznesemo ono najgore o nama jer je solidna osnova za svaki budući razvoj da počnemo da otkrivamo sopstvene slabosti.

Zoran Milutinović, viši predavač i šef Katedre za istočnoevropske jezike i kulturu na London juniversiti koledžu, smatra međutim da Jugoslavije nije bila prosti zbir svojih sastavnih nacionalnih kultura, već da je tokom sedam decenija svog postojanja uspela da stvori jedan nadnacionalni, zajednički kulturni sloj u kome je učestvovala cela zemlja. Milutinović taj sloj ilustruje primerima ratnog filmskog epa Veljka Bulajića, na čijoj odjavnoj špici su imena koja ne mogu da se striktno ukalupe ni u jednu pojedinačnu kulturu jugoslovenskih komponenti, ostajući pri tom pod pokroviteljstvom svih. U nejezičkim umetničkim formama, jugoslovenskom sloju pripadala je Medijala, umetnici koji nisu predstavljali nikoga drugog osim sebe samih.

Najupečatljiviji primer u pozorištu bio je Ljubiša Ristić sa svojom KPGT trupom (KPGT: skraćenica za kazalište, pozorište, gledališče, teatar), koja je okupila glumce, pisce, reditelje i scenografe u samosvesnoj nadnacionalnoj umetničkoj ideologiji i postala simbol zajedničke kulture u bivšoj Jugoslaviji.

Drugi važan primer, po Milutinoviću, jeste izvođenje Hrvatskog Fausta u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, predstave koja je okupila hrvatskog dramskog pisca, makedonskog reditelja, slovenačkog scenografa i srpske glumce. Pozorište je u stvari bilo sfera u kojoj je najlakše ostvarivano zajedništvo, gotovo u podjednakoj meri kao u popularnoj kulturi, koja je bila istinski jugoslovenska: cela zemlja je slušala Bijelo dugme, Leb i sol, Ju grupu i Buldožer. Fahreta Jahić, odnosno Lepa Brena, bila je svuda popularna, a takođe i Zana Nimani, đorđe Balašević, Josipa Lisac i Zdravko čolić.

Celu zemlju je zasmejavao Miodrag Petrović čkalja, a pored njega i Nela Eržišnik, koja je, iako iz Banjaluke, imitirala Zagorku iz Hrvatske. Nedeljnici Start iz Zagreba i NIN iz Beograda čitani su svuda i objavljivali tekstove autora iz svih delova Jugoslavije. Milutinović zatim navodi i Praksis i Korčulansku letnju školu, takođe kao primere zajedničke kulture. Intelektualci koji su u njima učestvovali nisu bili predstavnici svojih nacionalnih kultura, već sledbenici istih intelektualnih ciljeva.

čak je i književnost, koja zavisi isključivo od jezika, dozvoljavala i podržavala zajedničku kulturu. Nemam u vidu samo pisce koji su istovremeno pripadali više nego jednoj nacionalnoj kulturi, kao što su Andrić i Desnica, kaže Milutinović, već i mnoge druge koji su svojim delima potvrđivali da je celo područje srpsko-hrvatskoj jezika funkcionisalo kao jedna zajednička književna kultura. Tako je Krležin govor u Ljubljani bio događaj za svaku književnost jugoslovenskih nacija i imao svugde slično dejstvo. U Istoriji srpske književnosti Jovana Deretića, podseća Milutinović, Krleža se pominje podjednako često kao i Isidora Sekulić, a češće nego neki kanonski srpski pisci poput Momčila Nastasijevića i Branislava Nušića.

čak su i oni koji će, po ovom profesoru, tokom osamdesetih i devedesetih postati tvrdokorni nacionalisti, učestvovali u zajedničkoj književnoj kulturi: prvo izdanje romana Kiklop Ranka Marinkovića objavljeno je u Beogradu, na ijekavskom i štampano ćirilicom, bosanski Srbin Momo Kapor je do 1991. svoje knjige objavljivao u Zagrebu, na ekavskom i latinicom, a čak je i Dobrica ćosić svoju knjigu Stvarno i moguće 1982. objavio u Rijeci.

Svi ovi primeri međutim nisu indikator da je Jugoslavija uspela da sintetizuje ili ujedini sve nacionalne kulture u jednu, tvrdi Zoran Milutinović. Nacionalne kulture ostale su tamo gde su i bile, zaštićene složenim zakonodavstvom i republičkim finansiranjem. Opisani nadnacionalni kulturni sloj koji se s pravom može zvati jugoslovenskim isključivo je rezultat je iskoraka mnogobrojnih pojedinaca. Period od 1961. do 1991, koji uključuje bar 15 godina ekonomske stiske koja nije baš najpogodniji ambijent za kulturnu produkciju, bio je najbogatiji u svim nacionalnim kulturama Jugoslavije, čemu je bar delimično doprineo ovaj nadnacionalni kulturni sloj.

Profesor Milutinović je na kraju bacio rukavicu izazova: Uzmite bilo kojih 15 godina iz tog perioda i uporedite ih s postignućima eksjugoslovenskih kultura od 1995. do 2010, pa ćete videti šta je s nestankom Jugoslavije izgubljeno.

Milan Mišić

Karlov ugao

Kad je Jugoslavija potonula, najbolje su se snašli pacovi.

Možda bi bilo bratstva da nije bilo jedinstva.

Izgleda da je i Jugoslavija bila bespravna gradnja.

Od cele Jugoslavije ostala je samo Kuća cveća.

Jedino netaknuto jugoslovensko jezgro su – kriminalci.