Dijaspora i matica – vreme je za istinu

čitajući redove pod naslovom “Da li su našem rasejanju Evropski demokratski sistemi mogli poslužiti za naukovanje“ na sajtu srpske dijaspore, autora gospodina Branka Opačića, naš čovek u rasejanju bi mogao da stekne utisak kako se neko setio da se pobrine i o onima koji su bili neka vrsta viška robe koju je u neka vremena trebalo izvesti iz zemlje a kako bi se napravio prostor za privilegovane. Autor je imao dobre namere i lepo je sročio i obrazložio činjenice. Nažalost, on je samo pojedinac, telal u pustinji Matici Srbiji u kojoj vlada vlastoljublje, egoizam svoje vrste, pohlepa kojom su zaslepljeni mnogi ljudi vođeni na jedan nevaspitani i necivilizovani način.

O srpskoj emigraciji se malo zna jer je ona asimilirana u “jugoslovensku emigraciju“ i tako istina o njoj nikada nije ni videla svetlo dana.

Srpska emigracija nije nikada bila “ekstremna“. Ekstremni su bili oni kojima nije odgovaralo njeno prisustvo u zemlji, oni kojima je oduzimana imovina na jedan nepristojan način, oni koji su smetali vladavini jednoumlja. A onda je došao period kada je trebalo odstraniti drugu turu viška robe i poslati je “na privremeni rad u inostranstvo“ a kako bi ta “privremenost“ trajala večito. Nije bez išta Maršal šezdesetih i sedamdesetih na taj “privremeni“ rad poslao čitave generacije. Bilo je vreme ekonomskih reformi u kojima je trebalo napraviti mesta za džinovsku birokratiju dok je mlade ljude trebalo uposliti.

Godine 1969-e, na primer, komunistički biroi rada poslali su samo u jednu Dansku fabriku najlon čarapa u Holandiju ni manje ni više nego PET STOTINA mladih devojaka iz Srbije u uzrastu od 18 do 29 godina. Iza tih pet stotina devojaka ostalo je hiljadu roditelja bez svoje dece u okruženju dok je izgovor komunističke elite bio kako je period mode vrućih pantalonica, te da je potrebna velika proizvodnja najlonki“. Te devojke su radile pod nadzorom štoperica i zarađivale su jedva za ličnu higijenu i džeparac dok je komunistička elita za njih primila ogromne pare. Od toga je mogla da školuje svoju decu u inostranstvu, što je ona to i činila. To je samo jedan od primera beskrupuloznosti vlasti.

Srpske dijaspore se vlasti uvek sete samo onda kada joj je potrebna za sopstvenu egzistenciju. Zaboravljajući pri tome da se radi o ljudima od krvi i mesa uporno se pokušava da se dijaspora privoli da ulaže svoju teško stečenu imovinu u Maticu. To bi se doneklo moglo i razumeti da se ovde ne radi o perfidnoj prevari. Srpska dijaspora ne samo da je obespravnjena u Matici, ona čak uopšte nije ni dobro došla osim ako dobro otvori svoj novčanik a više nikad nije dosta. O tome postoji više primera ali je dovoljno navesti samo jedan. Potencijalni ulagač sklopi Ugovor o poslu u Matici, isplati sve po propisima ali ne dobije usluge za svoj novac. On se obrati sudu ali se uveri da i sud štiti onoga ko ne poštuje ugovorna pravila i time krši njegova osnovna građanska prava, prava na sopstveni uloženi novac. Materijalni dokazi se zanemaruju, osmišljavaju se pravni gafovi a kako bi se osujetio odštetni zahtev građanina iz dijaspore.

O čemu se, ustvari, radi? Radi se jednostavno o činjenici da Matica nema nameru da ravnopravno uvažava dijasporu osim da je upotrebi kada je to njoj potrebno i kada to odgovara vlastima. Nikakvo obraćanje vlastima od strane naših građana u rasejanju nema svrhe. Oni se u Matici tretiraju kao drugorazredni, prosti “gastarbajtere koji ionako jedino znaju da dirinče“ i “ šta oni znaju“.

A onda se povede razgovor o “neorganizovanosti“ dijaspore kao da oni treba da budu pioniri sa crvenim maramama i da stoje mirno u redu. To je vrhunac cinizma, loših namera prema dijaspori, nepoštovanje sopstvenih građana, dvoličnost vlasti. Kad treba naše su gore list, kad ne odgovara oni su građani zemalja u kojima rade i plaćaju porez. A kad smo kod poreza, koliko je samo poreskog novca naših ljudi iz rasejanja otišlo na pregovore međunarodne zajednice sa vlastima u Matici koji nikakvog rezultat nisu imali osim strašnih ratova, zavada sa drugim narodima, tragedija? Ne, vlasti u Matici nikada nisu imali osnovnog obzira prema svojim ljudima u rasejanju.

Bilo kakvo stavljanje pojedinaca ili političkih partija sada ispred dijaspore izgubilo je svaki smisao. Dijaspora se sastoji od samostalnih ljudi kojima ne trebaju nikakvi voždovi niti bilo kakva teoretska ideologija. Tehnološki razvoj u svetu je učinio da ništa više nije nedostupno pa ni informacije. Razloga za nostalgiju odavno više nema. U Srbiji ionako nikada više ništa neće biti kao pre. Naši ljudi iz rasejanja neki poučeni sopstvenim iskustvom, drugi poučeni dugotrajnim životom u civilizovanim sredinama sada mogu samo da poruče: – Ostavite nas na miru!.