Nansen skola – Jugoslavija u malom

Sad kad Jugoslavija vise ni imenom ne postoji, Nansen skola u Norveskoj nastavlja sa idejom „jugoslovenstva“. Ova skola okuplja mlade sa svih prostora bivse Jugoslavije sa zeljom da im pruzi priliku da se pre svega upoznaju, razgovaraju i diskutuju o temama koje se ticu demokratije, ljudskih prava, mogucnosti zajednickog zivota u miru i toleranciji, nakon svih godina rata i sukoba. Do danas je kroz dvadesetak seminara proslo oko 300 ucesnika, od kojih je vecina nastavila da radi u NVO-sektoru. Radni jezik je engleski, ali naravno BHS(bosansko/hrvatsko/srpski) je u upotrebi mnogo cesce.

Prvi dvomesecni kurs sa ucesnicima iz republika bivse Jugoslavije odrzava se 1995. godine u Lillehammeru. Tokom kursa, koordinatori i predavaci pokusavaju da stimulisu kognitivnu analizu samog konflikta i podsticu prihvatanje iskustva i pozicije „druge strane“. Cilj je da se ucesnici obuce za konstruktivni mirovni rad u njihovim drustvima.

1997. na inicijativu ucesnika iz Pristine, formiran je prvi Nansen dijalog centar, koji je organizovao sedam seminara o dijalogu do 1999, kada je prekinuo sa radom zbog razvoja situacije u Jugoslaviji.

Iste godine, otvorena su dva nova centra u Beogradu i Skoplju. 2000. usledilo je osnivanje jos nekoliko centara: NDC Crna Gora, Kosovska Inicijativa za Demokratsko Kosovo, i tri centra u BiH – Sarajevo, Banja Luka, Mostar. Centar u Osijeku poceo je sa radom pocetkom 2001. godine, a nedavno je otvoren i centar u Kosovskoj Mitrovici

Svi centri se baziraju na edukaciji o miru kroz seminare, radionice i slicne aktivnosti, u kojima koordinatori i ucesnici analiziraju pitanja iz konflikt-menadzmenta kao sto su: ljudska prava, demokratija, kulturni identitet, sloboda govora, jednakost polova itd. Da bi se stvorilo bezbedno mesto za otvoreni dijalog, gde bi se mogle razbiti predrasude i gde bi se ponovno moglo graditi poverenje, seminari se najcesce odrzavaju na teritoriji neutralnoj za sve ucesnike. CIlj takvih aktivnosti: srusiti neprijateljske predstave i povecati razumevanje pozicija obe strane(preuzeto i prevedeno sa zvanicnog sajta nansen-dialog.net)

U toku mog boravka u Norveskoj imala sam priliku da posetim i Nansen skolu, gde sam upoznala grupu koja je na seminaru bila od 9.februara do 11.aprila 2003. Jedan od najjacih motiva da napravim ovaj intervju sa njima je bio taj sto sam i sama bila ucesnik seminara 1999.godine i to iskustvo je znacajno promenilo neke moje stavove i razmisljanja o „nasoj“(jugoslovenskoj) situaciji i medjuljudskim, medjunacionalnim i medjuverskim odnosima na nasim prostorima. Smatram da je Norveska dala nemerljivi doprinos dijalogu i generalnoj komunikaciji izmedju bivsih jugoslovenskih republika i odigrala znacajnu ulogu u demokratizaciji, ali vrednost ovog seminara ne lezi samo u tome…

Et lite stykke Jugoslavia i Norge.Malo parce Jugoslavije u Norveskoj.

1. Kako ste saznali za Nansen i sta vas je motivisalo da postanete ucesnici seminara?

Adrijana Maric(21), Srpsko Sarajevo: Saznala sam za Nansen sasvim slucajno preko dugogodisnje prijateljice koja radi u Nansen dijalog centru(NDC) u Podgorici. Ona mi je dala informaciju da kancelarija NDC-a postoji i u Sarajevu tako da sam ih posetila i bila sam izabrana da budem na seminaru cija je tema bila: Resavanje konflikta – Sarajevo/Srpsko Sarajevo. Ubrzo sam postala interesantna jer sam mogla da aktiviram ljude iz srpskog Sarajeva, posto Nansen pre toga nije radio u tom podrucju. Izabrali su me za asistenta, da predlazem neke projekte na tu temu. I kao deo usavrsavanja poslali su me da pohadjam ovaj seminar. Iskoristila sam priliku da u Norveskoj budem dva meseca i da nastavim rad sa nevladinim organizacijama.

Josip Jakovac, Mostar: Za Nansen odavno vec znam. Radio sam vise projekata sa mostarskim NDC i bio sam na nekoliko njihovih seminara, tako da su me oni obavestili o seminaru u Norveskoj. Pisao sam test i imao intervju sa organizatorima. Tako sam dosao. Bila mi je zanimljiva tema. Bilo mi je zanimljivo biti ovde dva meseca, videti neku novu zemlju, neke nove ljude, novu kulturu… I upoznati „one s druge strane“ (dodaje uz smesak: koje smo ionako vec znali)

Ilir Deda, Pristina: Ja sam o ovom seminaru saznao iz pristinske grupe Kosovska inicijativa za demokratsko Kosovo(KIDS). Imao sam intervju sa Steinarom proslog septembra. Tema mi se ucinila interesantnom a to je sada kao aktuelno u svim ovim nasim „bivsim“ zemljama. Bilo mi je interesantno da dodjem i upoznam ljude moje generacije iz bivse Jugoslavije i da vidim gde smo, kako smo, sta mislimo.

2. Kako vi posmatrate Norvezane koji pokusavaju da nas pomire: kao nekoga ko bez potrebe mesa prste u tudje zivote ili kao nekoga bez cije pomoci se nikada posle sukoba ne bismo sastali da razgovaramo i razvijamo dijalog? Da li je zaista moguce da zemlje bivse SFRJ ne bi na sopstvenu inicijativu to uradile, nego im je potrebna asistencija nekoga spolja?

ILIR: Ja mislim da su zemlje bivse Jugoslavije navikle da ih zapadne zemlje uvek teraju na nesto i zato smo inertni u tim nekim koracima dijaloga, mnogo smo nepoverljivi jos uvek jedan prema drugome. U osnovi zapadnih inicijativa o pomirenju lezi to da oni nas ne razumeju, ne razumeju taj nas konflikt i imaju neku svoju pricu o tome kako treba jedna zemlja da izgleda, a da li je to resenje prihvatljivo za ljude koji zive u toj zemlji – nema veze, jer svi mi treba da tezimo tom idealu koji uopste nije nas.

JOSIP: Ne bi nama takvi ljudi bili potrebni da se normalnim ljudima u tim zemljama, primerice da se nama da mogucnost da nesto odlucujemo u zemljama u kojima zivimo, naravno da bi nesto pozitivno napravili i ne bi nam trebao neki stranac da nas miri. Ali izgleda da je to sto je Ilir rekao tacno: postoji odnos prema zapadu – oni su pametni, zato sto sve to sto zapad prica ima dobru ambalazu, a sustina toga je prazna, ali prima se zbog te dobre ambalaze. Inace ja ne vidim da to sto oni nama prodaju ima nekog efekta. Sto je Ilir rekao: oni ne razumeju nas i kako bi mogli razumeti taj rat i nacin da se nesto vrati u normalu. Interes im je imidz, nema konkretnog materijalnog interesa, vec je interes u tome da vrse propagandu tog svog imidza mirotvorca, kao sto Amerika cini u Iraku.

DINA(Koprolcec, Osijek): Ja se ne slazem da bas svi imaju taj interes, radi se o pojedincima.

JOSIP: Ja sam govorio o generalnoj politici.

ARMIN(Pihljak, Sarajevo): Ja ne mislim da ima u tome ista lose. Istina je da je to stvar imidza kad je Norveska u pitanju. Ja sam vrlo srecan ako im mogu pomoci da potrose nesto svojih para.

JOSIP: To je simptom da mi jos nismo na odredjenom stupnju nekog drustveno-mentalnog razvoja, kad bismo mogli sami izmedju sebe reci: oni nam ne trebaju, hajde da napravimo neke korake normalizacije odnosa na ovom ili onom planu. To bi doslo samo po sebi.

ARMIN: Da smo pametniji, da se nismo krvili do juce. Ja mislim da je nesto izmedju: nije da ne mozemo bez njih, ali ne mozemo tako BRZO bez njih, tj. sami.

3. Organizatori kazu da ste vi posebna grupa. Zasto?

JOSIP: Zato sto smo snimili kratki film – to valjda niko od prethodnih grupa nije uradio.

ARMIN: Premijera ce biti na iducem Berlinskom festivalu. hahaha

DINA: Zato sto se izuzetno lepo slazemo.

ILIR: Zato sto smo slomili sve njihove stereotipe o tome kakvi su Balkanci i kako se oni ponasaju jedan prema drugom.

JOSIP: Posebno verovatno najvise zbog toga sto su oni ocekivali da cemo mi zauzeti neke pozicije, nacionalne ovakve, onakve i da cemo iz tih pozicija nastupati. Tu bi se rodio konflikt, svadja, onda bi oni rekli: Eto, vidite kakvi ste vi, vidite da su ovi nasi stereotipi istina ziva. ILIR: A presli su se…

JOSIP (nastavlja): Medjutim, oni su bili prisiljeni promeniti taj nacin razmisljanja. Mislim, valjda su bili prisiljeni.

5. Sta je to sto vas je najvise razdvajalo tokom seminara, a oko cega ste mogli svi da se slozite?

JOSIP: Nista nas nije razdvajalo. Razdvajali su nas samo mozda razliciti karakteri nas kao osoba, individua. Razdvajanja po nekoj nacionalnoj, drzavotvornoj osnovi nije postojalo.

ILIR: Iako je bilo nekih nesporazuma, to nikad nije bilo razdvajanje grupe po nacionalnoj liniji, nego bas kako je svako od nas mislio o nekoj X temi – jedna grupa je imala jedno misljenje, druga neko drugo, ali to nikada nije imalo veze sa nacionalnom pripadnoscu.

6. Sta ste naucili? Ili vam se cini da je to ponavljanje vec naucenog, vec vidjenog?

JOSIP: Uh, to ti je najteze pitanje.

ADRIJANA: Pa, nije to bio klasican sistem ucenja na koji smo mi navikli i vecina nas koja ima dodira sa nevladinim organizacijama imala je priliku da uci na ovakav nacin kroz neke igraonice, radionice. U svakom slucaju, to su podsvesni procesi, koji bude humane ideje(kod mene) i svesnost da mozes da shvatis druge, da mozes da se stavis u njihovu poziciju, da razumes a da to nuzno ne iskljucuje ono sto si ti i ono sto ti mislis. U nekom pozitivnom smislu seminar nas je motivisao da ucinimo nesto u nasem drustvu.

8. Koliko je interesovanje Norvezana za Nansen seminar s obzirom da se on odrzava paralelno sa redovnom nastavom u Nansenu? Da li ste imali dobar kontakt sa studentima?

JOSIP: Pa jedino su se intenzivno interesirale za nas one udavace losijeg izgleda. Pratile su nas gde god da krenemo kao da smo ona poslednja kineska panda.

VALDETE(Idrizi, Kosovska Mitrovica): Bili su fini. JOSIP: Bili su fino autisticni.

ILIR: Nismo se mi nesto bas mnogo druzili sa njima jer mi smo sami sebi bili dovoljni.

JOSIP: Oni su valjda takvi – introvertni.

ADNAN(Djuliman, Mostar): Neki su se druzili. Ja sam sa mnogima u dobrom kontaktu. Medju njima ima sigurno dobrih ljudi.

VALDETE: Svi su mladi, 18-19 godina, ali svi su bas dobri i fini.

URIM(Junuzi, Presevo): Neki od nas su se vise druzili s njima, neki manje.

ADRIJANA: Svi su bili maksimalno korektni, ali licno ja nisam imala potrebu da se druzim sa njima, nit sam nasla nesto specijalno interesantno kod njih sto bi me navelo da provodim vreme sa njima, jer sam u grupi imala ljude s kojima sam zelela da provodim vreme. A Norvezani su usput i hladni, drugaciji su od nas i pomalo dosadni.

Josip se slaze s njom u tome da su dosadni…

ANA: A zar to nisu stereotipi?

ADRIJANA: Ne, ne, to govorim na osnovu licnog iskustva.

ANA: Ja imam neko drugo iskustvo s njima.

JOSIP: E to je zato sto si i ti tako hladna i nosis naocare koje su nastimane na taj njihov kolektivni karakter.

E, da razgovor ne bi krenuo pogresnim tokom i pretvorio se u prozivku „novinara“, u ovom slucaju mene, brze-bolje sam postavila sledece pitanje.

9. Da li vas iritiraju pitanja o tome iz kog dela bivse Jugoslavije dolazite, koje ste veroispovesti, nacionalnosti? Da li osecate da su ta pitanja pomalo izandjala i zastarela?

MARKO(Kovacevic, Beograd): Nisu ona zastarela nego su bila ponavljana mnogo puta.

JOSIP: E to je onda dokaz koliko su ti njihovi stereotipi o nama jaki, jer oni imaju neku crno-belu, CNN sliku o ratu na Balkanu. Jedini njihov kontakt s tim ratom je bio preko televizije. Kad dodju s posla malo da se zabave, oni sednu i pogledaju ubijanje „in vivo“. Ko zna, mozda su imali i neko gore misljenje o nama dok nismo dosli.

10. Da li vi jedni o drugima razmisljate kao o neprijateljima, suprotstavljenim stranama ili kao o vrsnjacima koji imaju zajednicka interesovanja?

(pri samom pomenu reci „neprijatelji“ naisla sam na zestok otpor i kolutanje ocima! prva je reagovala Valdete kojoj se pitanje uopste nije svidelo)

JOSIP: Razmisljamo jedni o drugima, bosanskim jezikom, tj. terminologijom Bosne receno, kao o „raji“.

ILIR: E to ti je stvarno stereotipno pitanje.

ANA: To je pitanje koje treba da razbije stereotip.

ILIR: Ne, mi uopste nismo imali taj pristup „ko je ko“. Ispostavilo se da imamo vise zajednickih tacaka nego sto smo mozda i sami ocekivali. Ko je odakle i koje je vere, koji jezik prica – to se nismo ni pitali ustvari.

13.Sta je dobro organizovano na seminaru, a koje su vam zamerke?

ILIR: Hrana kao prvo je uzasna.

Ostali se jednoglasno slazu oko toga.

MISKO(Miodrag Draskic, K.Mitrovica): Jednolicna je.

JOSIP: To je kao robotizirana prehrana: ustajes, uzimas jednu tabletu – to ti je do rucka, za rucak uzimas drugu tabletu i za veceru trecu. S tim sto je tableta za dorucak i veceru ista. Verovatno bi tablete bile i bolje od tog plasticnog paradajza, te plasticne hrane koju nam serviraju.

ADNAN: Ja mislim da je hrana bila super u odnosu na to sta su neki ljudi u ratu jeli. To je moje osobno misljenje.

JOSIP: Rat je zavrsio.

VALDETE: Ali rat nije ovde, Adnane.

JOSIP: Cinjenica je, a to je i Steinar rekao, da mi puno vise posvecujemo toj kulturi prehranjivanja. Mi u hrani vise uzivamo, kod nas je to ritual.

ANA: Oni jedu da bi ziveli, dok mi zivimo da bismo jeli.

(Josip me pita da li znam ko je to rekao i dodaje: Bendzamin Frenklin)

14. Sta ste ocekivali od kursa a sta ste dobili?

MISKO: Milion maraka nismo dobili.

ANA: S kojim ste predstavama dosli ovde?

ILIR: Ja sam dobio odmor. Dosta ti je da se maknes malo iz svog rodnog grada, da razmislis o svemu i o tome gde vidis sebe za godinu, dve, sta hoces da radis sa svojim zivotom.

MISKO: Dobili smo nove prijatelje. To smo sigurno dobili.

JOSIP: Snimili smo film.

ILIR: I dobicemo OSKAR za taj film.

(svi se smeju)

IVAN(Radic, Pristina): Ocekivao sam otprilike ovo, da cu nesto nauciti, ali nisam ocekivao da cu sresti ovoliko dobrih ljudi na jednom mestu. Znao sam da postoje dobri ljudi, mislio sam uvek da ih je malo, da je vise onih drugih. Medjutim, moram da priznam da bolje ljude od ovih koje sam sada upoznao nisam ranije sreo. Ja mislim da vecina njih isto to misli. Mi smo se tako zblizili i sprijateljili da ce ovo trajati ceo zivot. Otkrili smo da imamo slicna interesovanja. Vecina ovih ljudi ima empatiju za druge ljude. Svi osecaju i zele da drugi ljudi budu srecni. To je ono sto ja zelim – da niko ne bude tuzan, da svako bude „happy“, radostan, zadovoljan. To je moj cilj. Ne znam koliko uspevam u tome. Van ovog mesta ne nailazim na razumevanje tako cesto.

Medjutim, desilo se to da sam u Nansenu upoznao ljude koji imaju iste ciljeve i koji sve vreme zele da ja budem srecan. Ja sam prosto nenaviknut na tako nesto. Ja sam navikao da ja cinim ljude srecnim. I odjednom su se tu neki Ilir, neka Valdete i neka Adrijana drznuli da oni mene prave srecnim i da mi nesto povladjuju. Pa cak i kad se svadjamo – nije to to. Svadjamo se a samo sto se ne izljubimo. Ja prosto nemam reci. Obozavam ove ljude. Mnogo ih volim i osecam da oni to isto osecaju prema meni.

VALDETE u sali kaze: Ma kakvi, ko tebe voli.

IVAN: Nisam navikao na toliku paznju, na toliku ljubav, bez ikakve zadnje namere.

15. Licno sam jugonostalgicna, jer sam puno putovala u staroj Jugoslaviji. Puno sam obisla i to mi nedostaje, sloboda da idem gde zelim u okvirima Jugoslavije. Nedostaje mi npr. letovanje na Bracu. Da li vas vezuju neke uspomene za SFRJ?

MISKO: To polovina ne pamti.

ARMIN: Ja sam proputovao tek posle rata.

JOSIP: Ja ne bih to tako rekao. To je uvek pogresno tako koncipirati. Mene vezuje lepa uspomena za to vreme kao za neko normalno vreme. Vreme kad je postojao neki normalan zivot. Zivot koji je tim ratom prestao postojati. Jesam li jugonostalgicar? Nisam jugonostalgicar, ali jesam (jugo)nostalgican za nekim normalnim vremenima, kad se nije gledalo ko je koje nacionalnosti, nego se iskljucivo gledao karakter ljudi. Politicki jugonostalgicar? Ne znam kako bih to mogao biti, jer ja kao dete to nisam mogao percipirati nit znam pravi smisao toga. Na to bi moji roditelji mogli odgovoriti, koji su doziveli i ovo i ono. Jesam jugonostalgicar u smislu zudnje za tim normalnim vremenima, koja vise nisu tu.

ILIR: Moja jedina nostalgija je. Ustvari, ne mogu da kazem da je nostalgija. Da smo mi imali normalne politicare, mi bismo sad bili kao jedna celina u EU. I umesto da mi u pubertetskim godinama razmisljamo o ratu i tim glupostima, trebalo je da razmisljamo o tome gde cemo da putujemo, koliko cemo dana tamo da ostanemo, kao sto su radili ostali u Evropi, nasi vrsnjaci. Ja mozda najvise patim za tom izgubljenom mladoscu i zbog toga sto sam se opterecivao tim nekim glupim stvarima.

IVAN: Da, jesam jugonostalgican, a narocito posle ovog seminara. Mislim da je suludo to sto smo se razisli. Mi smo jedno te isto. Imamo manje-vise isti smisao za humor, manje-vise pricamo isti jezik. Dobro, naravno, nasi prijatelji Albanci pricaju drugaciji jezik, ali svi znaju ovaj nas BHS(bosansko/hrvatsko/srpski), tako da nismo imali komunikacijski problem. A to je i najinteresantnije u celoj prici: to sto su nase kolege Albanci pristali da pricaju sa nama „nasim“ jezikom. Njima je otprilike isto da li pricaju engleski ili „nas“ jezik. Ne samo da smo pricali, nego smo se i salili i radili sve ostalo sto mi radimo koristeci „nas“ jezik.
Mislim da je najveca tragedija to sto se Jugoslavija raspala. Nazalost, desilo se to sto se desilo i sto je jos gore, desilo se na takav krvav nacin. Ali mislim da bismo svi sad bili mnogo srecniji i da bi Evropa bila mnogo srecnija da je Jugoslavija opstala.
Mislim da mi ne bismo sada bili u Norveskoj u ovom smislu. U Norveskoj bismo bili po nekom sasvim drugom zadatku. Bili bismo turisti, putovali bismo, imali bismo mnogo vise para. Jesam jugonostalgicar i mislim da je fatalna greska sto smo se razdvojili.

16. Koliko ja shvatam, u Bosni je situacija delimicno resena, a Nansen jos uvek poziva Bosance, Bosnjake(Josip me ispravlja: Bosance i Hercegovce) na seminar koji se tice mirnog resavanja sukoba itd. Da li to znaci da medju vama jos uvek leze neki tabui i pritajeni konflikti?

ARMIN: Malo je skakanje pred rudu, reci da je situacija razresena.

JOSIP: Resena je samo u smislu postizanja mira, znaci prestanka rata. Sve ostalo nije reseno. I nece jos zadugo biti reseno.

ADRIJANA: Situacija je vise formalno resena.

JOSIP: Znaci, tamo je samo prestao rat. Ostala je gomila problema. Neresena pitanja ustavnog ustrojstva, drzavnog ustrojstva, ekonomska pitanja, i sve ostalo.

ARMIN: Beskrajne duplikacije institucija. Najgluplji primer je primer „Sluzbenog lista“ Bosne i Hercegovine koji se stampa na tri jezika – bosanskom, srpskom i hrvatskom. A kad covek pokusa da nadje neke vidljive razlike izmedju te tri verzije, ostane zaprepasten: koliko je to isto! Sto stampaju, na sta trose papir, ko to finansira?

18. Kako vidite buducnost Balkana i svoju buducnost u sledecih pet godina?

ILIR: Mi nismo odrasli u vremenima kad se mogla planirati buducnost, i u sadasnjoj situaciji vecina mladih ne vidi neku ekonomsku perspektivu za sebe. Ja ne mogu odgovoriti na to pitanje.

IVAN: Ja sam poluoptimista, zato sto smatram da je medjunarodna zajednica preuzela sve balkanske drzave. Svi smo mi manje-vise „protektorati“. Neki su otvoreni protektorati, kao BiH, neki su u potpunosti protektorati, kao sto je teritorija zvana Kosovo, a Srbija je manje-vise na tom putu. Bolje tako, nego nikako. Zato sam poluoptimista. Ne mogu biti 100% optimista, jer nikad se ne zna sta moze da se desi.

ADRIJANA: Mislim da meni konkretno, kao buducem intelektualcu, BiH gde trenutno zivim, ne pruza mogucnosti ni prilike koje mi trebaju i zato nisam sigurna da se vidim tu. Kod mene je zbrka u glavi sto se toga tice. A mislim da definitivno jesam za neko skolovanje, odlazak u inostranstvo. Ako vidim da je moja borba besmislena, ne pada mi na pamet da ja u ime otadzbine, ostajem tu gde jesam. Ako vidim da tu meni nije mesto, ako vidim da stagniram, da ne mogu nista da ucinim, da su strukture vlasti takve kakve jesu – nedodirljive, ne pada mi na pamet da trosim svoju kreativnu energiju na to.

ILIR: Sve sto je Adrijana rekla vazi i za mene.

JOSIP: Zemlje se dele na one u kojima mozes planirati buducnost i one u kojima ne mozes planirati buducnost. Na Balkanu to ne mozes planirati. Neko odluci da ostane, nesto pokusa promeniti, neko odluci da ode.

ADRIJANA: Generalno posmatrajuci, nasi vrsnjaci ne vide svoju buducnost u svojim zemljama. Mozda je to razlog zasto nisu aktivniji da nesto promene, jer svi sebe vide „tamo negde“. A i politicari koji bi trebalo da fokus svoje politicke aktivnosti, svog politickog programa stave na to, oni se neobazrivo, nonsalantno ponasaju prema tome. Ljudi koji nemaju priliku da odu su pasivni, nezainteresovani. To je uzelo maha. Tesko je iskoreniti tu nezainteresovanost koja postoji.

19. Da li je za vecinu vas ovo bio samo beg od stvarnosti i prilika da se provede neko vreme u Norveskoj li nesto vise od toga? Da li cete ovo iskustvo iskoristiti u daljem zivotu?

ADRIJANA: Cinjenica je da motivacija postoji. Ovde smo stekli odredjena saznanja bas zato sto smo bili na „neutralnom terenu“. Cinjenica je da cemo iskoristiti, ali ne znamo da li ce funkcionisati. Koliko ce taj recept koji smo ovde dobili biti primenjiv na nasim prostorima, to je diskutabilno. Ova energija i entuzijazam koji postoji ce nas drzati dva-tri meseca. Kasnije ce zivot ici onim tokom kojim je navikao da ide. Ocekivati neku ogromnu kolicinu pozrtvovanosti, posvecenosti za revolucionarne promene.Ne mogu toliko da pruzim.

JOSIP: Da je to samo bio beg iz stvarnosti, ucinio bih to na puno jeftiniji nacin: opijao bih se svaki dan. Ovde smo dobili mogucnost da upoznamo neke druge ljude, saznamo nove stvari. To moze biti baza za neke pozitivne promene. Kakve? O tome je najteze govoriti. Nas su cesto pitali kad som ovde gostovali u nekim skolama: Sta cete vi konkretno uraditi(nas pita momak, cujte, iz Azerbejdzana!?) kad se vratite dole? Sta cu uraditi? Uzecu carobni stapic, mahnucu i sve ce biti onako kako je bilo. Imacemo 100 milijardi dolara drustvenog dohotka godisnje. Ne znam sta bih rekao. To je najteze pitanje koje su nam postavljali. Pitanje za koje ni oni ne bi imali odgovor: sta ces ti uraditi zato sto tvoja komuna ima lose vodonapajanje? (smeh)

IVAN: Mozda bi bilo dobro da se to pitanje adresira na politicare a ne na nas. Mi nemamo moc.

ADRIJANA: Ali, generalno sam vise zainteresovana za stvari koje se desavaju tamo(u Bosni) nego sto sam bila pre. I vise sam zainteresovana nego sto su moji vrsnjaci.

JOSIP: Mi smo dosli ovde da naucimo neke stvari i onda prakticno da ih primenimo. Jer svaki put kad te neko pita: sta ces ti napraviti dole kad se vratis? to izgleda kao da je ovde neki centar za teroristicku obuku. Sta cu napraviti? Pocecu.ne znam ni ja sta, napadati ambasade. To je pitanje glupo, izuzetno imbecilno.

ADRIJANA: Oni imaju cilj da nas podsvesno motivisu da razvijamo svoju kreativnost za promene.

ILIR: U tome ima prikrivenog.nipodastavanja(Ivan mu pomaze da pronadje rec koja odgovara) prema nama. Jer ja sam kao bio na nekom seminaru dva meseca i ucio sam kao toboze nesto o demokratiji, ljudskim pravima i o mirovnom resavanju konflikta.

IVAN: Najveca vrednost ovog seminara je to sto smo se mi upoznali, sto smo culi price drugih ljudi.

JOSIP: Da, a neko je nasao curu(misleci na Ivana).(ostali mu se pridruzuju i svi kolektivno prozivaju Ivana)

IVAN(nastavlja ne obaziruci se na komentare):.i sto mi je sada mnogo jasnija slika. Mislio sam da sam bio realan, da sam znao sve strane.I nadao sam se da ce Bihac i taj Peti korpus biti unisten, a sad mi je drago sto nije, jer ne bih sreo Jocka(Josipa).

ADRIJANA: Ali, posto mi imamo rat ponovo za pedeset godina – bice unisten.

JOSIP: Ma nece, nece.

20. Da li jedva cekate da se vratite kuci ili biste mogli da produzite ostanak?

ADRIJANA: Djelomice.

Jedan zenski glas iz pozadine dobacuje: Ne bi.

IVAN: Mogao bih da produzim ako nemamo vise casove. Znaci, samo da se zabavljamo. Opusteno.

JOSIP: Mogli bismo produziti ovo na jos jedno stotinak ili bar 80 godina.

ADRIJANA: Ne, ne, dva meseca je sasvim dovoljno.

ILIR: Ja uopste ne razmisljam o tome. Ja imam dobar posao dole u Pristini. Ja cu nastaviti da radim, meni je tamo interesantno, tako da ne razmisljam o tome. Nece mi biti zao.Zao ce mi biti sto njih(grupu) necu vidjati svaki dan, kao sto sam ih vidjao u poslednja dva meseca.

JOSIP: Oni koji rade imaju potrebu da se vrate na posao i dalje da rade. A oni koji studiraju imaju potrebu da se ovde udaju, ozene, da dobiju diplome koje ce ima vaziti ovde.

ADRIJANA: Mislim da je ovo bila provokacija.

IVAN: Bilo bi dobro da se na leto ponovo okupimo u Oslu, na nekih petnćstak dana. Nismo mi protiv toga. Ali, ne sad. Sad se vracamo kuci, pa onda za jedno mesec-dva kad se uzelimo jedni drugih.

21. Hocete li ostati u kontaktu?

ADRIJANA: Pa, hocemo. Ali, ako ne budu odgovarali, zaboravicu da sam s njima provela vreme. Vozdra.

JOSIP: Pisacu im mailove i poruke ako budu odgovarali.

Ilir prekida razgovor: Ivan ima nesto da saopsti. Nesto sto je on stvarno dobio od ova dva meseca. Red bi bio da ti mi svi cestitamo.

JOSIP(u iscekivanju): Pa reci nam.

IVAN: Kada se budem vratio, dobijam posao u Mitrovici u Nansen centru.

Opste odusevljenje svih prisutnih u sobi. Aplauz i cestitke.

VALDETE: E moj Ivane, sta smo ti rekli.

JOSIP: To je zato sto smo te mi otvorili, psihicki pripremili i dali ti mogucnost da njima pokazes sve svoje kvalitete. Trecinu tvoje place – meni.

Ivan je propustio prvi deo razgovora, jer je te veceri imao sastanak sa Steinarom. Rezultat smo upravo saznali.

A evo i vica koji je bio popularan u ovoj grupi mladih ljudi sa Balkana.

Trazi jedan Ciganin od drugog 100 maraka na zajam. I kaze mu: Cigo, brate, imas da mi das 100 marke? A ovaj mu odgovara: Nemam, brate, a i da imam – odakle mi?!?

Miska pitam o filmu koji je grupa napravila a on sada montira.

MISKO: Poruka filma ce ti biti recena kada ga budes odgledala. Onda ti meni reci koja je poruka.

Josip mi kaze da sam „ekskurzijski“ novinar i dodaje: Smesno je sto novinari uvek pitaju o tome koja je poruka predstave, filma, slike ili neceg sto je napisano. Ako neko odgovori koja je poruka, apsolutno je ubio sve ono sto je vazno u tom ostvarenju.

Nakon sto sam zavrsila razgovor sa balkanskom grupom, razgovaram sa Carol iz Meksika, koja je takodje bila ucesnik ovog seminara. Pitam je zasto je izabrala da se pridruzi ovoj grupi? Odgovara mi delimicno na norveskom, delimicno na engleskom.

Carol(Lorena Perez Romay): Ja sam redovni student u Nansen skoli, tako da sam cula puno o demokratskom projektu. Jedna grupa je bila ovde tri meseca od septembra prosle godine, pa sam ih upoznala i razgovarala s njima. Citala sam malo o Jugoslaviji ranije, ali zapravo nista nisam shvatala.

Zasto sam se odlucila da im se pridruzim? Pa, htela sam da shvatim malo bolje. Za mene je stvarno bilo komplikovano da pronadjem gde je Makedonija, Kosovo,. Nikada ranije nisam upoznala ljude koji su bili u ratu. Za mene su to bile samo brojke. Kao 2000 ljudi ubijeno. Ali ja sam htela da saznam kako je to bilo. Htela sam da upoznam ljude koji su tako nesto doziveli. Rat naravno moze da promeni ceo tvoj zivot. Nastavices da razmisljas o tome, to je nesto sto te pogadja.

Ana: Hoces li iskoristiti ovo iskustvo u buducem zivotu?

Carol: Da, naravno. To je kao. sve sto naucis, to i iskoristis. Nemam neki plan da to iskoristim za ovo ili ono. Htela sam da razumem, da upoznam ljude. Mozda stvari koje sam naucila ovde mogu da primenim u Meksiku. Zato sto mi imamo probleme manjina u juznom delu Meksika – diskriminacija i slicno. Ja sve ovo upijam a kad mi bude trebalo – iskoristicu to.

Ana: Da li osecas da si bila prihvacena u grupi? Da li si bila ukljucena u sve aktivnosti, putovanja?

Carol: Ne znam da li sam bila prihvacena. Svaki put kad su putovali negde, ja sam bila pozivana. Ponekad nisam prihvatala poziv zato sto sam imala nesto drugo u planu. I zato sto je tesko biti u grupi ciji jezik ne govoris. To mi se ne svidja. Koliko ja razumem ovaj projekat Nansen skole: oni obezbedjuju prostor za razgovor. Oni ne moraju da budu u skoli i da sve vreme uce. Ovde imaju priliku da zive zajedno, da razgovaraju za doruckom itd. Nisam zelela da budem prisutna sve vreme, da prekidam ljude dok razgovaraju i da ih pitam sta to znaci, sta je ovo itd. Ponekad sam se plasila da ljudi ne steknu pogresan utisak da ja zelim da ih posmatram kao neki eksperiment. To uopste nije bilo tako. Zelela sam da ih upoznam.

Ana: Upoznala si dve grupe ljudi sa Balkana. Sta mislis o nama?

Carol: Sa prethodnom grupom sam se bas sprijateljila, puno sam razgovarala sa njima, cak i o privatnim stvarima. Nikad im nisam postavljala pitanje pitanja o situaciji na Balkanu, jer nisam zelela da oni pricaju o necemu sto nije bilo tako prijatno.

Utisak koji sam stekla o Balkancima? Ukoliko bih morala da izrazim to jednom recju, onda bih rekla da su impulsivni. Rade stvari zato sto tako osecaju. Sve je mnogo vise povezano sa osecanjima. Ponekad ih poredim sa Norvezanima, koji su uvek tako racionalni i prakticni. I veoma individualni.

Ne volim da stvaram jednu sliku, jednu predstavu o nekom narodu. Svi su toliko razliciti. Ne volim da generalizujem. Ja volim osobe, a ne narode.

U Meksiku nas ima 100 miliona i svi smo veoma razliciti.