Šest razloga protiv povratka u Srbiju (5)

Za decu budućnost izglednija napolju

• Francuska mi je omogućila da imam tri deteta i da oni pred sobom vide svoj put, zato sam ovde gde sam i hvala ovoj državi, kaže Kruševljanin Siniša Marinković

Prva generacija naših ljudi koji su iz Jugoslavije na „privremeni“ rad u Nemačku stigli krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, došli su na „neko vreme“, ali malo ko je pretpostavljao da će to biti ceo radni vek i skoro pola života. Za to vreme mučila ih je nostalgija, teško su odolevali „zovu zavičaja“ i pored svih poziva iz otadžbine nastavili su da rade, misle na zavičaj i odlaze u pohode jednom ili dva puta godišnje. Tako je bilo na početku, tako je i danas, sudeći po onom što su nam rekli oni koji su u Nemačkoj, Austriji ili Francuskoj proveli više od 30 godina.
Miloš Crvenković je rođen u Parizu, ali odmah dodaje: „Moji su iz Obrenovca“, i na to nadovezuje da „tamo“ ide svake godine, više puta, jer voli našu zemlju, klopu, provode, voli sve i kad nije supruga sa njim, voli i naše devojke.
Ipak, Miloš ostaje žitelj Francuske:
Ovde sam rođen, ovde sam živeo sa roditeljima, ovde završio francusku i srpsku školu, ovde sam stekao diplomu ekonomskog fakulteta. Ovde sam se oženio našom devojkom, ovde mi je rođen sin, danas troipogodišnjak, koji govori srpski. Ovde imam posao, svoju firmu, radim i pošteno živim i šta mi još treba. Da tamo, kod nas, u matici, imam uslove kao ovde, odmah bih se vratio.
Siniša Marinković je Kruševljanin, žitelj Francuske od 1990. godine. Ovako govori:
Odmalena radim ovde. Ja kod nas nemam egzistenciju, ali ne samo ja nego ni naši mladi. Našem natalitetu se loše piše. Na velika se zvona udara, opominje: „Rađajte decu, nacija se ne sme ugasiti, moramo imati produžnice“, o „beloj kugi“ se mnogo govori, a ni dalje se tamo ništa ne čini da bi roditelji bez stresova odgajali i izvodili decu na put. Kakva sigurnost može da se obeća mladim generacijama? Pa danas u našoj matici ne postoji mlad čovek koji ne želi da ode u inostranstvo i izmakne se od te naše bede, koji ne želi da pobegne od grča, kojem je dosta neozbiljne politike, korupcije i sl. Govorim o običnom čoveku, a ne o lopovima, novokomponovanim bogatašima. Ima loših stvari i na Zapadu, ali se to radi prikrivenije, manje udara na psihu, manje se sa tim opterećujemo. Tako ispada da smo mi tamo mali i da smo sve manji, a teško je biti svedok toga. Ja ovde, u Parizu, imam posao, troje dece ide u školu, francuska država mi je omogućila da imam tri deteta i da oni pred sobom vide svoj put. Zato sam ovde gde sam i hvala ovoj državi!
Ako sa Draganom Mitrovićem iz Bad Oenhauzena u nemačkoj načnete temu o povratku u otadžbinu imate osećaj kao da razgovarate sa čovekom koji ne odustaje od namere da se vrati, iako ga u tome sprečavaju mnoge okolnosti, pre svega, ekonomske i političke prirode.
– Većina naših ljudi ode na godišnji odmor, vidi porodicu i opečen situacijom kakva dole vlada brzo se vraća u Nemačku da bi ponovo nastavili svoj dugogodišnji san o povratku – kaže Mitrović, naglašavajući da se vlasti u Srbiji prema ljudima u dijaspori odnose kao da i nisu njihovi građani.
Ne spadam u ljude koji obavezno žele samo da kritikuju, ali postupci naših vlasti u procesu privatizacije, i njihov odnos prema Haškom tribunalu ne ulivaju sigurnost i poverenje. U procesu privatizacije prednost je trebalo dati našim državljanima u dijaspori, jer bi našem čoveku osim profita na srcu ležala i iskrena želja za razvitkom Srbije. Evo samo dva loša primera sklapanja poslova sa stranim firmama. „Merimu“ iz Kruševca prodli su za samo 15 miliona evra nemačkom „Henkelu“ i sada oni tamo prodaju „Tendil“, u Nemačkoj jedan od najlošijih praškova za veš. A kako se naši radnici iz prodatih preduzeća bacaju na ulicu, pokazuje i primer prodaje fabrike obuće „Beograd“. Sa Italijanima koji su fabriku kupili napravljen je socijalni plan, ali moj je prijatelj nakon 25 godina rada dobio samo
2.500 evra otpremnine.

Odnos vlade prema Hagu podriva sigurnost države, jer ne reaguje dovoljno oštro na dvostruke aršine prema ratnim zločinima, a to uliva veliku nesigurnost na naše građane i u otadžbini i u inostranstvu.
Starija generacija se ne vraća, jer su mnogi ovde stekli i unuke koji neće u Srbiju jer dole ne vide perspektivu, a oni neće ili ne mogu dole da žive sami. čak se i penzioneri retko vraćaju, jer je dole navodno slaba i skupa zdravstvena zaštita. Poslovni ljudi koji su u inostranstvu započeli neki biznis teško se odlučuju za povratak, jer im je teško da dole nešto ponovo započinju. Tim pre što su propisi nejasni i nedefinisani. U Srbiji imovinski odnosi još uvek nisu rešeni, pa se veoma često ne zna kome šta pripada, mišljenja je đuro Preradović iz Hanovera.