SEćANJE NA POSLEDNJE DANE GOLOG OTOKA (11)

Još od prvog dana osetio sam da me nešto posebno veže za Milana Lukića.
Sudbina je htela da pored njega na klupi u trpezariji bude slobodno mesto koje sam kao novajlija dobio.
– Počni! – stiglo je odobrenje da sednemo i počnemo s ručkom. Kao i u samicama, nastalo je halapljivo trpanje u sebe vrelog pasulja koji je divno mirisao. Milan me je upozorio na postojeća pravila o obedovanju, tako da sam upravo završavao kada je prisutni policajac naredio:
– Gotovo!

To popodne su me prozvali da dođem u kancelariju i primim paket koji mi je stigao pre dvadeset dana. U samici nisam imao pravo na to. Naravno, sve što se pokvarilo komisijski je uništeno, ali je najvažnije da sam dobio beli luk, štanglice od oraha sa ispečenim nadevom od belanaca i cigarete „Nišava“. Naredna tri meseca bio sam obezbeđen sa po pet cigareta dnevno. Toliko nam je bilo dozvoljeno dok smo se nalazili u izolaciji.

Ponudio sam Mileta štanglicama i sa paketom otišao do Milana – pilota. Bilo mu je neprijatno da se služi kolačima i, uopšte, da se služi iz tuđeg paketa, ali mu je bilo milo što dobijam od roditelja beli luk .
– Pogledaj – pokazao mi je, otvorivši kofer u kome je bilo bar tri kilograma belog luka. – To mi je osnovna ishrana poslednjih godina! – Zatim mi je održao čas o vrednostima belog luka, o njegovom uticaju na metabolizam; o zaštiti organizma od raznih bolesti, o njegovom pozitivnom uticaju na smanjenje holesterola… I ko zna o čemu još. Bio je izuzetan čovek, pošten i zdrav kao retko ko, ali vrlo oprezan kad je bio u pitanju njegov privatni život.
Postali smo dobri prijatelji. Nikad nije bio neprijatelj svog naroda i svoje zemlje! Ta optužba je nespojiva. Proveli smo skoro godinu dana zajedno, delili sve što ljudi mogu jedan s drugim da podele.

Posle dva dana poštede, koju sam dobio zbog posledica primljenih batina, upućen sam na rad u kamenolomu 14, u majdan sa Milanom Lukićem. Nikad mi nije priznao da je on imao udela u tom raspoređivanju.
Međutim, nije mi se dalo da tog prvog dana radim sa njim. Vodili su ga u Upravu radi nekog razgovora, pa mi je partner u radu bio ćopavi Ravnogajac, koji za pola godine boravka u izolaciji nijednom nije ispunio normu. Bio sam izgleda predodređen za večernje „ribanje“ zbog neispunjenja norme.

Tako je i bilo. Odmah posle večere prozvan sam u stroj za ribanje suvim krpama.
Postrojeni u jednu vrstu, licem prema leđima onog ispred sebe, morali smo da se savijamo do betona, ali ukrućenih nogu, bez savijanja kolena. Na komadu „počni“ u sasvim laganom ritmu, krenuli smo sa krpama celom širinom hodnika (oko 1,5 metra), povlačeći se po korak unazad. Stigavši do kraja hodnika (oko 50 metara), sledila je naredba: „Okreni se“, pa bismo nastavili nazad, do kraja hodnika… Kad je usledila nova naredba, više nisam mogao. Mišići butina su se grčili, a kičma pucala i neizdrživo bolela.
Policajac mi priđe i raspali me pendrekom po leđima. Padoh. Podigavši ponovo palicu, jer sam zaustavio kolonu „ribača“, zamahnu da me još jednom udari, ali ga zaustavi Radaković.

Sarmina „obuka“

Ovo „ribanje“ je predstavljalo „krunu“ policijskih inovacija. Međutim, čovek je čudo! Na sve se navikne ako je pritisnut moranjem. Mene je Sarma, nekoliko meseci kasnije, „za svaki slučaj“ naučio uhodanoj veštini odmaranja za vreme ribanja. Stvarno je dobro „ispekao“ sve oblike snalaženja i uverljivog foliranja.

– Idi u umivaonik, osveži se! – naredio je, čekajući da ustanem i omogućim drugima da nastave da rade.
Međutim, kičma mi se prilagodila savijenom položaju, pa je ispravljanje išlo sporo. Tek posle minut ili dva sam iskoračio iz kolone i lagano krenuo prema umivaoniku.
Kasnije sam doznao da ovakvo ribanje traje i po nekoliko sati.
Neprekidno stižu komande „okreni se“, sve dok „ribači“ ne počnu da sebi razbijaju noseve do krvi, da bi ih na trenutak pustili do umivaonika – da se operu i zaustave krvarenje. Tih nekoliko minuta je predstavljalo spasonosan odmor, toliko potreban da su u slobodno vreme vežbali u koji deo nosa da se udaraju i kojom jačinom da bi im potekla krv. često se dešavalo da od udarca pesnicom pođu suze, ali nos ne prokrvari. Morala se gađati hrskavica, ali i odmeriti jačina udarca, jer ako se slomije, to je nova nevolja. Proglašavaju namerno sampovređivanje, pa se takvi ostavljaju da ribaju do jedan ili dva sata posle ponoći. A ustajanje je u četiri ujutru.