Savindan u Los Angelesu

Danas je Savindan 2002. godine, još nisam donio odluku u koju srpskopravoslavnu crkvu da podem, od cetiri koliko ih ima u Los Angelesu. Juce sam razgovarao putem telefona sa prijateljima, da se dogovorimo gdje cemo danas, i bio sam iznenaden da moj prijatelj Veljko Bojic (književnik) nece u crkvu Svetog Stefana Prvovjencanog, u koju ide redovno. Iz Palm Deserta doci ce mu bratic Pavle (advokat), i on hoce da ide na slavu u crkvu Svetog Save, jer ce tamo biti veliko veselje uz narodnu muziku poznate beogradske grupe, objasnio mu je bratic. Simo Miljic (poznati vlasnik apartmana) ce ostati vjeran, on ce i danas u Svetog Stefana, i tamo ima muzicki program, sa ucesnicima amaterima, u folklornoj grupi ucestvuju i njegova djeca. I u arkedijskoj crkvi ima muzicki program, svira ugledna muzicka grupa iz dijaspore, i tamo se ne ocekuje gužva, pa sam bio pomislio da samo zbog toga podem u Arkediju.
I eto, sa ovim mislima osvanuo je i Savindan, nedelja 27.januara 2002, a još sa suprugom nisam usaglasio u koju cemo crkvu na službu i rucak. U jednoj crkvi privlaci ambijent, u drugoj ljudi, u trecoj hrana, mjesto za parkiranje… Ici cemo, vec se i oblacimo, a još ne znamo na koju cemo stranu, neodlucni smo.

Los Angeles ima cetiri srpske pravoslavne crkve. Najstarija je Svetog Sava u Istocnom Los Angelesu, koja je gradena 1909-1911. godine. Uz nju je srpskopravoslavno groblje, koje se, kao i crkva, održava uzorno. Crkva je otvorena subotom, kada u njoj, najcešce, služi preosvešteni episkop zapadnoamericki, gospodin Jovan.
Ako se gleda jedan cjelokupan crkveni kompleks, onda crkva Svetog Stefana Prvovjencanog u Alhambri, desetak milja istocno od centra Los Angelesa, koja je gradena 1951. godine, spada u najljepše srpske crkve i u Matici i u Rasejanju. A organizacija oko crkve, po mom uvjerenju, je najorganizovanije što Srbi imaju uopšte.
Crkva Svetog Save u San Gabrilu je davadesetak milja istocno od centra Los Angelesa, izgradena je prije dvadesetak godina od strane parohijana crkve iz Istocnog Los Angelesa. Dok je crkva u Alhambri na brijegu i svaka njena vrijednost iskazuje se u punom sjaju, ova crkva je uz dvije veoma prometne ulice, u centru grada, pored visokih objekata, i ne može da iskaže sve svoje ljepote, a one nisu male, jer veoma podsjeca na crkve u rodnom kraju, sa svom tamošnjom ljepotom.
Crkva Svetog Hrista Spasitelja u Arkediji, pet-šest milja sjeveri istocno od crkve u San Gabrilu, jedina je crkva u Južnoj Kaliforniji koja nije gradena kao srpska crkva, vec je bila hram neke druge religije, koja je kupljena i adaptirana za potrebe dijela parohijana crkve iz Alhambre, koji su se odlucili za raskol 1963. godine, i prišli novoformiranoj raskolnickoj Novogracanickoj eparhiji. Ovaj hram nema onaj prvi utisak vizantijske toplote, ali je crkva maksimalno izvedena i prilagodena stilu srpskopravoslavnih hramova.
Ove godine, za Savindan, napravicemo izuzetak, saglasni smo supruga i ja, poci cemo u sve tri crkve, i doživjeti istovremeno tri srpske duše u tri losangelska grada.

Oko crkve Svetog Stefana Prvovjencanog u Alhambri zatekli smo velik broj parkiranih automobila, što je upucivalo na gužvu koja ce nas i docekati u crkvenom krugu, hramu i salama. Na svakom koraku susrecemo poznanike, svi se ljube i cestitaju Slavu. Redaju se draga lica: Petar Salata (prošli predsjednik crkvenog odbora), Donald Kralj (sin Šcepana, jednog od utemeljitelja ovoga hrama), porodica Ivana Rovcanina (u Beogradu na lutiji dobio grin kartu pa došao ovdje da živi), porodica Danila Jokanovica (Mostarca, ratnog zarobljenika u Njemackoj, koji je ovdje preko pedeset godina), Vula Jelica (pilota koji se jedini sa avionom zatekao u vazduhu iznad Beograda u zoru 6 aprila 1941. godine), elegantnog momka žijeg imena ne mogu da se sjetim, a zapamtio sam ga kada je prije pet godina, na Badnju vece, kada je sav svijet napustio hram, a kada je on tek završio radno vrijeme težkog posla, i došao u dva iza ponoci u ovaj hram da zapali 5 svijeca (sin poznatog beogradskog novinara Radoicica), starog arkedijskog prote Dajkovica…
Ne znam da sam negdje i nekad, na jednom mjestu, sreo ovoliko razdraganosti koliko je danas bilo oko hrama Svetog Stefana u Alhambri. Razdraganosti su narocito doprinosila djeca u srpskoj folklornoj odjeci, koja su u iscekivanju da nastupe, što da se pokažu roditeljima i prijateljima, a što da razbiju tremu pred nastup, skakutali uokolo i simpaticno žamorili, sudarajuci se poslije svakih pet-šest koraka. U glavnoj sali stolovi su servirani po visokom ugostiteljskom standardu, oko cetiri stotine ljudi, koji su na vrijeme rezervisali mjesta, vec su sjedili na svojim stolicama i posmatrali svijet oko sebe. Pozornica se tek pocela da puni instrumentima i rekvizitima. Nakon što smo obišli sve sadržaje, izvlacili smo se iz gužve oko devet stotina ljudi, koliko procjenjujemo da ih se danas okupilo oko crkve, te uz sve rjede pozdravljanje približavali parkiralištu i automobilu, sa kojim cemo produžiti u San Gabril.
Crkveno parkiralište, San gabriel avenija, kao i ogromno parkiralište preko puta avenije prepuni su automobila, i trebalo nam je desetak minuta vremeno dok smo se uvukli u jedno parking polumjesto. Topogani u crkvenom parku odzvanjali su od djecije graje iz igre, a oko crkve i sale stajalo je i razgovaralo mnoštvo veselog svijeta. Kao i kod Crkve u Alhambri, i ovdje su policijska kola sa dva simpaticna policajca, koji udvaraju dvjema ljepuškastim vragolankama. Iznenadili smo se Sanji Miloševic, koja nam je prilazila sa svekrvom Mimom tek pristiglom iz Gacka, te kcerkicama svecano odjevenim, prigodno za nastupe koje ce do malo imati na pozornici. U holu, uz odmjerene gutljaje konjaka, zatekli smo književnika Veljka Bojica, u društvu stasitog bratica Pavla, i nezaobilaznih njegovih sjena, ljepotice koju vidim prvi put. U sali uz crkvu Svetog Save, koja je svecano uredena, kako i dolikuje slavljeniku, bilo je oko cetiri stotine mjesta, vec su se popunjavali, a na pozornicu dovlaceni robusni muzicki elementi, a žamor je nadglasavala izvorna srpska muzika iz mikrofona iz pozadine. Gosti muzicari iz Beograda su se razmili po sali, svaki u razgovoru sa nekim od svojih zemljaka, za koje su saznali koji minut prije.
Nastavili smo oko dvije milje Vally bulevarom do Baldvin avenije, skrenuli na lijevo i nakon tri milje dovezli se do srpskopravoslavne crkve Svetog Hrista Spasitelja, koja, pod utiskom prethodne dvije crkve, gledano sa ulice, djeluje znatno skromnije. Utisak se znatno popravi kad se ude u hram i narocito u salu, koje su ovoga dana u svecarskom ruhu. U sali je šesdesetak vjernika zauzimalo mjesto za ukrašenim stolovima, koji su upravo primali prve tanjire hrane. Uz ulaz vjernici su placali bonove za rucak (i muziku) po 15 dolara, kao i kod Svetog Save za 20 dolara i Svetog Stefana za 25 dolara. Na bini su vec stajali muzicki instrumenti, koji ce progovoriti za desetak minuta, cim muzicari završe sa ruckom, sa kojim su jedino oni i otpoceli.

Konacno sam na svojoj kucnoj fotelji, srcem crnu kafu, opuštam se od blagog umora, i prisjecam na desetine današnjih lica, sa kojima sam se izljubio i podijelo ugodne pozdrave. Prisjecam se i lanjskog Savindana i lica koja sam susreo kod crkve Svetog Stefana Prvovjencanog, a onda misli odnjihaše u prošlost do djetinjstva i blagajskog hrama Svetog Vasilija Ostroškog, Pecke patrijaršije… i crkve Uspenskog sabora u Moskvi, jedinog hrama van srpske crkve, u kojoj sam vidio ikonu Svetog Save. Misli se zaustaviše koji tren na ovoj davno videnoj slici, pa nastaviše putešestvije do danas nepostojeceg manastira u Žitomislicu, pred kojim sam na Savindan 1966. godine sjedio sa njegovim preosveštenstvom mitropolitom dabrobosanskim, sada vec blagopocivajucim gospodinom Ladisavom, koji mi je, izmedu ostalog rekao jednu recenicu, koja tada na mene nije ostavila utisak, da bi tridesetak godina kasnije cesto je se prisjecao: „Jugoslavija ima kicmu, ime joj je Srbi, i režim cini sve da je polomi i njen organizam potpuno potcini. Mogao bi nam pomoci samo Sveti Savo, ciju slavu danas slavimo.“

Los Angeles, na Savindan 2002