Posle Kongresa Srba Evrope u Cirihu

„Srbi nikada ne propuste priliku da propuste “ priliku!“ Da li je to slučaj i sa nedavno održanim osnivačkim Kongresom Srba Evrope u ovde poznatoj diskoteci „Grodonija“ teško je potvrditi sa sigurnošću. Ali, izvesno je da ambiciozni zadaci i poruke pre samog skupa “ da se okupe najbolji i stvori jaka krovna organizacija Srba koja će komunicirati sa Evropom u njihovo ime “ nisu imale ohrabrujući odraz u onome što se ovde događalo dva dana. Pokazalo se da našim ljudima u rasejanju racionalnost, sistematičnost i organizovanost nisu jača strana. Ipak, kako je rečeno, „karavan je krenuo, a psi neka laju“, i to je prvi put da srpsko rasejanje u Evropi napravi nešto za sebe.

“ Ovo je pokušaj da se dijaspora organizuje sama, progovori o sebi i okrene svojim problemima, jer smo tako nešto uvek činili na inicijativu iz otadžbine “ smatra Vera Marjanović iz Beča, koja će predsedavati Kongresom u ovoj pripremnoj fazi, budući da organizacija još nema sve elemente za konkretno registrovanje, a očekuje da joj se tek pridruže srpske asocijacije iz drugih zemalja.

Ako je tačan podatak da van otadžbine u Evropi danas živi oko 750 hiljada ljudi srpskog porekla, onda je cifra od 130 prisutnih iz desetak zemalja, uz dominaciju domaćina iz Švajcarske i gostiju iz matice, skromna ilustracija za ambiciozne namere organizatora čiji je epilog trebalo da bude “ formiranje klasične grupe za pritisak kao krovne organizacije Srba u Evropi.

Za dobre poznavaoce prilika u rasejanju nedavni skup ovde imao je takav rezultat i zbog činjenice da se osetio nedostatak legitimiteta i dobrih usluga matične države. Među ličnostima u Inicijativnom odboru Kongresa, uz sve uvažavanje kvaliteta njihovih ideja i programa, polovina je mogla da govori samo u svoje ime. Druga polovina nastupila je u ime svojih organizacija, među kojima je glavni domaćin Srpski kulturni savez u Švajcarskoj, ali je i tu bilo očigledno da su se naši ljudi podelili i da ne gledaju jednako na tako važan nacionalni posao.

Mnogo je srpskih organizacija, posebno iz zemalja gde je veliki broj naših ljudi našao novu domovinu, ostalo van ove inicijative, pa samo ostaje nada da će se u narednih nekoliko meseci mnoge od njih odazvati pozivu da se pridruže ovom ujediniteljskom projektu i krenu dalje mnogobrojniji i jači.

Pokazalo se i da suvišno plakatno distanciranje od matice nije dobro za rezultat koji se očekuje. Napraviti krovnu organizaciju Srba u Evropi, koja ima šansu da bude finansirana iz fondova EU i da dobije poseban status u Evropskom parlamentu u Strazburu, a istovremeno se obrušavati na državu maticu sa vrlo neukusnim kritikama, jednostavno ne ide zajedno. Koja je to dijaspora iz zajednice evropskih naroda učinila sebe uticajnom bez zajedničkog rada i saradnje sa svojom maticom?

Uprkos svemu rečenom, jedna korisna stvar iskristalisala se na ovom kongresu “ smena generacija u srpskom rasejanju nadire velikom brzinom, ali to nema odraza u onim nacionalnim poslovima kojima bi energija, polet i pamet mladosti i te kako koristili. Mladi i stručni srpskog porekla nalaze se van tih tokova, ali su svojim porukama na samom kongresu pokazali da se sa takvom pozicijom ne mire. Iako je kongres kao jedan od svojih prioriteta istakao upravo angažovanje mladih, najoštrije kritike upućene su njegovim inicijatorima upravo od mladića i devojaka srpskog porekla iz Pariza, Ciriha i Stokholma, od kojih je većina rođena u belom svetu, ali sa sjajno izraženim osećajem za nacionalnu pripadnost i sopstvene korene.

“ Oni su budućnost, a ovo što se događalo na kongresu je “ istorija, primetio je jedan od učesnika ovdašnjeg srpskog skupa.

čitav sistem rada i organizovanja u dijaspori očito je prevaziđen. Neophodan je novi, moderniji način povezivanja, sa novim mladim ljudima, neopterećenih predrasudama iz prošlosti i liderskim ambicijama koje se među Srbima šire kao pošast, utisak je koji se nametnuo mnogima posle onoga što se čulo u ciriškoj diskoteci. Prednost novih mladih ljudi je i što imaju realni pristup da ne treba po svaku cenu govoriti o ujedinjenju Srba, jer bi tako zamašan zalogaj morao da se pojavi kao kruna velikog nacionalnog spremanja i mukotrpnog rada, i to ne samo u dijaspori.

Dometi ciriškog skupa Srba ceniće se pre svega po onome koliko će se njih ubuduće okupljati oko takve ideje, a koliko njih povući u sebe, što nije retka pojava nakon svakog srpskog ujedinjavanja. Otuda je i pitanje: da li Srbi uopšte mogu da se ujedine “ ostalo da lebdi posle susreta u Švajcarskoj. Pozivanje na iskustva ujedinjavanja braće iz Amerike nije baš pomoglo, iako je jasno da „razjedinjeni, posvađani i podeljeni ne možemo sebe učiniti ozbiljnim sagovornicima ni u svetu ni u otadžbini“.

Možda je umesto neke poruke sa ovog skupa praktičnije podsetiti na reči Mile Alečković-Nikolić, jednog od inicijatora ovog skupa:

“ Budimo plemeniti i izvucimo ono najbolje u nama. Neka na površinu izađe novi pomirljivi, saborni čovek u nama, a potisnimo ljubomoru, zavist i zlobu.

Možda bi takav rezultat za početak bio dovoljan.