O Daliboru će se tek čuti

Zorica i Branislav Velimirović, rodom iz Bigrenice kod ćuprije, koji u švajcarskom gradu Arauu žive i rade već decenijama veoma su ponosni na svog 17-godišnjeg sina Dalibora. Ne bez razloga, vele, jer on izrasta u vrsnog fudbalera. A kako i ne bi, kada je kotrljao loptu još sa četiri i po godine, da bi titulu najboljeg igrača švajcarskog kluba Suhr osvojio sa 10 godina jer je u sezoni postigao – 36 golova!

– Sad za Šefland igram desnog beka i to u seniorskoj ekipi. Veoma se dobro borim i imam dobru tehniku. Jedino mi fali brzina, kao i svima iz Srbije. Upravo sam završio i fudbalsku školu koja je prvi put otvorena u Švajcarskoj – s uzbuđenjem priča ovaj mladić kojeg su reporteri „Vesti“ pronašli u zavičaju, gde je došao sa roditeljima na zasluženi odmor.

Budućnost u inostranstvu

Branislav Velimirović je imao samo četiri i po godine kada je sa majkom LJubicom i ocem Pavlom otišao za Hohenems u Austriji, tako da je u inostranstvu već više od tri i po decenije. NJegova supruga, 42-godišnja Zorica, u Švajcarskoj je takođe 25 godina. U Arauu živi i njihova kći Lidija Rošković-Velimirović sa suprugom Nenadom, što je još jedan razlog ove porodice da budućnost planira u inostranstvu.

Trenutno Dalibor završava u Švajcarskoj školu za projektanta, ali bi u stvari voleo da mu se posreći u fudbalu i da jednog dana postane profesionalac.
Zanimljivo je da je Dalibor pre tri godine igrao u selekciji kadeta u Partizanu, kod trenera Ilije Zavišića. čim je došao, dao je dva gola, pa mu je ponuđeno da igra za reprezentaciju u mlađoj selekciji, uz stan u Beogradu, ali njegova majka Zorica to nije dozvolila.

– Škola je na prvom mestu. Nisam bila za to, ali kada diplomira, može da se posveti samo fudbalu – izričito odmahuje majka Zorica glavom, koja kao i suprug Branislav, za sada, ne namerava da se vrati u zavičaj.
– Ne mogu dušu da grešim, u Srbiji je život mnogo lepši. Ali, kada bismo još imali švajcarsku platu, bilo bi super. Zato dolazimo samo na odmore, obiđemo kuću, vidimo komšije i prijatelje i brzo nazad. Shvatamo Daliborovu želju da živi u Srbiji, ali za nekoga ko je rođen u Švajcarskoj kao on bilo bi dosta početničkih teškoća. Eto, na primer, za jedan pečat treba uSrbiji da obiđem desetine šaltera i da izgubim nekoliko dana. Tako nešto se ne događa u Švajcarskoj – veli Branislav koji u Arauu ima kamenorezačku radnju i uspešno razrađen posao.