Mladi povratnici u Srbiju (3)

San mnogih srpskih emigranata da žive tako što će jednom nogom biti u inostranstvu, a drugom u otadžbini gotovo nikada se ne ostvari. Osim ukoliko, kao Dušanka Komnenić (30), ne pronađu način na koji će moći da žive i rade u Srbiji, a da karijeru grade u Americi.

Posle završene Akademije primenjene umetnosti u Beogradu Dušanka je četiri godine provela na Univerzitetu Milvoki, u američkoj državi Viskonsin, gde je završila magistarske i doktorske studije. Mada je stekla najviša zvanja u oblasti slikarstva i fotografije, odlučila je da se vrati u Beograd. Prihvatila je mesto profesora fotografije na privatnom univerzitetu „Megatrend“ jer joj je, kako kaže za „Vesti“, to dobar način da iskoristi sve što je naučila u inostranstvu.
– Mogla sam da budem profesor i sa diplomom beogradske Akademije, ali je znanje koje sam dobila od američkih predavača mnogo kvalitetnije. U srpskom obrazovnom sistemu ljudi su potkovani teorijom, ali kada dođu do momenta da je primene, rezultati su traljavi. LJudi u Americi znaju kako da teoriju sprovedu u delo i to želim da prenesem studentima. Na našim akademijama još caruje običaj da se do pola dana ispijaju kafe, a u drugoj polovini vode razgovori koji nemaju nikakvo konkretno ishodište i ideje, nego samo pritužbe o preprekama da se ideje ostvare. I dok sam bila na studijama, o istoriji umetnosti učili smo samo do pravca moderne, dok je savremena umetnost izostavljena. O najvećim svetskim imenima učila sam s akademske distance, kao da se i sama ne spremam da postanem deo tog sveta, a nisam imala osećaj i da su mnogi naši uspešni savremenici takođe deo umetničke istorije – priča Dušanka.

Zavist kolega

Diplome iz SAD Dušanki Komnenić donele su veliku zavist okoline.
– Svaki put se u Ameriku vratim sa bar jednim prijateljem manje. Prema mom trudu se mnogi koje poznajem ponašaju s omalovažavanjem i govore kako je američko obrazovanje „luk i voda“ u poređenju sa srpskim. To je strašna zabluda. U Srbiji se do zvanja magistra na Akademiji primenjenih umetnosti kada se polože tri predmeta, a u SAD se mora položiti trideset. U Milvokiju sam posle studija dobila priliku da predajem crtanje, što mi je pomoglo da se zaposlim u Srbiji. Odabrala sam privatni univerzitet, gde se traži efikasnije studiranje. Na državnim akademijama se tri godine predaju oblasti koje se u Americi slušaju jedan ili dva semestra – objašnjava Dušanka.

Na američkom univerzitetu ona je dobila pažnju i podršku profesora i mentora s kojima je neprestano vodila žive diskusije o svojim planovima za jednu, pet ili deset godina.
– Najveća želja mi je da svoje radove jednog dana vidim na zidovima muzeja Vitni u NJujorku ili Smitsonijana u Vašintonu. Put do takvog uspeha vodi preko dugotrajnog i upornog slanja pisama i radova galerijama – napominje Dušanka.
Mnogi mladi umetnici naprave grešku, pa se obeshrabre kada zaredom dobiju pedeset odgovora galerista koji im saopšte da nisu zainteresovani.
– U Americi sam se naučila i upornosti zahvaljujući kojoj danas imam zakazane izložbe u galerijama u NJujorku. Tako ću živeti na dva kontinenta – kaže sagovornica „Vesti“. Ona kaže da se akademski posao ne isplati ni u Srbiji, ni u inostranstvu, čak tvrdi da su u Americi profesionalni konobari bolje plaćeni od umetnika, a da se tek poneki probije do krugova koji donose i novac. Pošto joj velike zarade nisu ni bile cilj, na umetničkoj afirmacijimože da radi bez obzira na to gde živi.

Dijaspora nema snove

Najuspešniji srpski umetnici dolaze iz dijaspore, a Dušanka kaže da im je upravo način života u inostranstvu pomogao da promovišu svoj talenat.
– LJudi iz dijaspore moraju da se snalaze za opstanak onako kako umetnici u Srbiji ne bi ni pomislili. Ja sam se i pored diplome akademije izdržavala kao konobarica, što mi je omogućilo da proputujem celu zemlju. Naša dijaspora zna da ono što je ne uništi može da je ojača. Kada steknu sigurnost u sebe, uporni su da uspeju jer nemaju šta da izgube. A moje kolege u matici se ušuškavaju u snove o uspehu, a za neuspehe krive to što nemaju bogate roditelje, dobru vezu i tvrde da ih mrze umetnički autoriteti – smatra sagovornica „Vesti“.