Miloje Vasić (1869—1956)

**

MILOJE M. VASIĆ

Vasić, Miloje M., arheolog, univerzitetski profesor (Veliko Gradište, 16. IX 1869 — Beograd, 4. XI 1956)

Klasičnu filologiju i istoriju na Velikoj školi u Beogradu završio je 1892. Jedno vreme radio je kao nastavnik gimnazije u Velikom Gradištu i Negotinu. Tokom 1895. postavljen je za pomoćnika čuvara u Narodnom muzeju u Beogradu. Uz pomoć Mihajla Valtrovića izdejstvovao je stipendiju za studije arheologije u Berlinu (1896—1898) a potom prešao u Minhen kod profesora A. Furtvenglera (1898—1899) i odbranio doktorsku tezu Baklja u kultu i umetnosti Grka (Die Fackel in Kultus und Kunst der Griechen). Iste godine vratio se u Beograd i bio postavljen za lektora na Velikoj školi. Za docenta je izabran 1904. Dužnost upravnika Narodnog muzeja obavljao je od 1906. do 1914. Vanredni profesor postao je 1920, a od 1922. bio je redovni profesor sve do penzionisanja 1939.

Rukovodio je arheološkim seminarom (1903—1939) i bio urednik Starinara (1922—1939). Ponovo se aktivirao kao redovni profesor (1947—1955) i učestvovao u organizovanju Arheološkog instituta. Od 1949. bio je dopisni a od 1952. redovni član SANU. Bio je naučnik evropskog značaja. Odbacio je dotadašnje arheološke metode zasnovane samo na sakupljanju materijala i njegovoj deskripciji i dao stručne analize, smeštajući nalaze u širi kulturno-istorijski kontekst.

Objavio je veći broj rasprava i članaka iz oblasti praistorijske, klasične i srednjovekovne arheologije, numizmatike, istorije umetnosti, istorije religije i etnologije. Naučni rad započeo je 1894. objavljivanjem radova o Pincumu i Viminaciumu, rimskim gradovima na tlu današnje Srbije. Od 1899. do 1911. vršio je iskopavanja na više lokaliteta u Srbiji. Rezultati istraživanja, objavljeni u studijama Prilozi rešavanju trojanskih problema (1906), Žuto brdo (1907) i Gradac (1911), značajni su jer su u njima postavljeni temelji arheološke nauke u Srbiji. Od 1911. započeo je sistematska istraživanja u Vinči, ali ih je prekinuo zbog Prvog svetskog rata. Po okončanju rata nije bilo moguće nastaviti sa iskopavanjima zbog nedostatka novca, pa je pristupio proučavanju srednjovekovne arhitekture i umetnosti. Iz ovih istraživanja objavio je dela Arhitektura i skulptura u Dalmaciji od IX do početka XV veka (1922) i Žiča i Lazarica (1928). Nastavio je sa sistematskim iskopavanjima u Vinči (1929—1934). Rezultat ovog istraživanja je delo Preistorijska Vinča I—IV (1932—1936), te mnogobrojni članci i rasprave u Starinaru, Glasu SAN itd. U Preistorijskoj Vinči ovo naselje objašnjava kao jonsku koloniju iz VI v. pre nove ere, zbog čega je bio napadan u naučnim krugovima. Njegov rad sve do kraja života obeležava upravo borba za dokazivanje ove teze. Bio je zanesen idejom jugoslovenstva, organizovao je 1904. Prvu jugoslovensku umetničku izložbu i jedno vreme sve svoje snage stavio u službu nacionalnog ujedinjenja. Bavio se i prevodilačkim radom (Salomon Renak, Apolo, 1929). I pored nekih neprihvatljivih teza, može se reći da je tvorac srpske arheološke misli i arheoloških institucija.

DELO: Растислав Марић, Библиографија радова др Милоја Васића, Старинар, VII—VIII, 1956—1957.
LITERATURA: 100 година Филозофског факултета у Београду, Београд 1963, 277—282, 313; Споменица
Српског археолошког друштва 1883—1983
, Београд 1983, 19—24, 29—39, 77—78; Драгослав Срејовић,
Милоје Васић, у: 100 најзнаменитијих Срба, Београд 1993, 444—448.

Jugoslav Veljkovski
Odabrane biografije (tom I—IV) | Matica Srpska