Meso
Odlučio sam da skinem korotu. Posle dugih deset godina skidam crninu sa duše da bih dozvolio prijateljima da me odvedu u „život“. Bludnice Mojre poigravaju se često sa čovjekom pa upriličiše da odem u lokal koji nosi naziv isti kao i jedna od onih ustanova koje su me iz „života“ otjerale.
U početku biješe ZAM, zabava maloumnih a onda dodje Pink, zabava za još manje umne u bezumlju devedesetih.
Šta jednog mladog čovjeka punog testerona može otjerati iz „života“?
Ništa osim same dame u crnom, a mene otjera poklič: „hljeba i igara“, koji je kroz usta nafarakanih gologuzih bludnica i majmuna istog kalibara, izvikivao srpski Neron uz pomoć pomenutih tv programa.
Nevoljko sam pristao da odem do Grodonije, za koju znam samo po čuvenju, a nisam za ovih desetak godina od kako postoji ni pomislio da kročim u nju jer i ona u mojim očima biješe Neronova deviza „hljeba i igara“. Ali kako već spomenuh u samom početku Mojre su odelučile da me kazne ili da me nagrade, pa na samom ulazu u restoran, koji eto opet ne vidjeh, saznadosmo da gostuje Kemal Malovčić. Opet ja, a ne neko drugi, pobunih se, jer na pamet mi ne pada da slušam i jos to slušanje debelo platim, nesudjenog cazinskog mujezina. Koji bi ruka na srce bio odličan mujezin ali je jadan pjevač.
Pink. Pade riječ, zapara mi svijest kao užaren mač. Neronov mač, mač ludaka obučenog u skrlet, mač koji me je iz života otjerao. Ne pobunih se, riječ u grlu zape. Slegoh ramenima pomiren sa sudbinom s’ mišlju, neka bude što biti mora.
Pečat na nadlanici košta dvadeset franaka, pečat u obliku srca vidljiv samo pod neonskim svjetlom. Samo? Kao da u Pinku drugačije postoji. Djavolji simbol, tri šestice ili šesto šedeset i šest ne udaraju više na nadlanice ovčicama, neko se dosjetio pa od šestica napravio srce, hladno svijetlo-plavo srce.
Muzika je buka, svijetlost je tama, a meso, mlado srpsko meso vrti se u neskladu sa bukom. Prije nego što meso zakrči sve prolaze uspio sam se odvući do toaleta. Razgovor kod pisoara izmedju dva komada mesa izgleda ovako:
– Dje si legendo?-
– Evo me, sta ima, jel ‘ ti stari počeo sljakat’?
– Nije jebaji ga, a golf koji golf?
– četvorka dizel.- meso se zadovoljno osmjehuje.
Tri nova komada mesa grunuše na vrata, najvisočiji sa kosom vezanom u konjski rep debeo kao moja podlaktica oštro me odmjeri i zastade u vjerovatnoj namjeri da me provocira, nešto ga je zaustavilo, da li štap na koji se oslanjam ili jasna poruka u mom pogledu, da bi od njega i njegovih pratilaca ostalo samo mljeveno meso ako bi me napali?
Komad mesa pokaza da posjeduje zrnce razuma i nijemim pogledom pozva svoje manje razumne pratioce da se povuku.
Lijepo je naše meso, punokrvno, rasno, sočno, genetski superiorno -kažu neki zaljubljenici u sopstvesnu narcisoidnost.
Red je da podijelim meso po kategorijama. Prva kategorija su Žvakači, oni se ne pomjeraju puno i ne prestaju da preživaju komade žvakaće gume medju bijelim sjekutićima. Druga kateogrija su Koljenaši, savijaju noge u koljenima i šaraju pogledima po dimom zagušenoj prostoriji. Treća kategorija su Narcisi, odlično plešu dovoljni sami sebi. četvrta i najmanje zastupljena kategorija su Ribe, otvaraju usta na prazno vjerovatno da bi ublažili štetu koju ima slušnim organima nanosi buka, ima ih najmanje i uglavnom sjede naslonjeni na zidove.
Sjedim, i ja, dobio sam stolicu pored šanka od jednog andjela koji je zalutao u ovu gomilu mesa. Djevojčica se smilovala vidjeviši da hodam uz pomoć štapa i ustupila mi stolicu. Puno andjela, puno mladjanih Afrodita i Apolona ima u ovoj gomili mesa. Zašto su u gomili mesa ova divna djeca? Zato sto nemaju alternativu, ludilo nema alternativu.
Prva Viljemovka
Nema kafe, nema bezalkoholnog piva, pa kad sam već ušao u kloaku odučih se za Viljemovku. Kruška, u mom selu bi to rekli Kruška sa dugim “a” na kraju. Kruška je i onda kad se peče od običnih Glibanjki a i onda kad se peče od kod nas rijetkih a sočnih i slatkih Kajzerki koje čitav svijet osim mog sela naziva Viljemovkom.
Jedva da mi dodirnu pokrvljene zidove želuca, a toplota mi sunu u lice i tri Andjela koja su me dovela u “život” odskakutaše ka prostoru za ples. Valjda je muzika koju ja slabo primjećujem dobila drugi ritam, jer i Žvakači počeše da se pomjeraju malo brže, Koljenaši polomiše koljena, Narcisi ubrzaše ritam, Ribe počeše da dobuju prstima po stolovima.
Druga Viljemovka
Još više toplote prokola kroz tijelo, još više purpura na mojim obrazima, muzika postade snošljivija, a meso dobi druge, ljepše i ljepšim bojama obojene oblike. Jedan Koljenaš, to jest, jedna Koljenašica koja uz put pomalo preživa žvakacu gumu uporno gleda u mom smijeru. Znatiželjno i provokativno pokazuje nedvosmisleno da je zainteresovana za moju malenkost. Cerim se kao djavo, čekajuci priliku da pokazem tom djetetu, djevojcici sa golim pupkom, da sam stari čiko koji se kroz život probija oslonjen na stap. Konobar mi pomože da djevojčici ukažem da gubi vrijeme.
– Jedan sto je slobodan gospodine!- dreknu mi pored samog uva i pokaza rukom u smijeru ugla utonulog u duvanski dim.
– Hvala, i donesi mi još jednu Viljemovku!- dreknuh i ja pored njegovog uva, mozda sam ga malo i popljuvao, ko zna.
Koljenašica pusti da joj donja vilica padne, kad ugleda kako hramljući prolazim pored nje. Kratko joj lice zamrači sjena prezira, da bi ubrzo zatim navukla na lice izraz neizaintresovanost i nastavila da savija koljena.
Treća Viljemovka,
Naslonjen na zid u stavu Ribe na prazno otvaram i zatvaram usta i slusam nečije kreštanje, uvod, priprema za zvijezdu večeri, reče mi jedan od tri Andjela iz moje pratnje i ponovo se pridruži gomili mesa koja se gluva i slijepa pomjera tamo-amo. Rakija učini svoje, pa i ja počeh dobovati prstima po stolu, a pod stolom poigravati zdravom nogom.
četvrta Viljemovka,
Znoj se pomiješao sa parfemima, kiseo smrad bi me ugušio da mi pod nosom ne gori cigareta, pa nek mi neko kaže da pušenje nije zdravo. četvrta Viljemovka nadje put do mog želuca upravo kad se pojavila bikasta pjevačica, zvijezda večeri. ćana, visoka je skoro kao i ja, snažna gorštakinja sa puno mesa na skeletu, baš onakva kakve cijenimo mi Balkanci. Što je najzanimljivije ona umije i da pjeva, ili je to samo utisak koji se stiče nakon kreštanja njene prethodnice.
Peta Viljemovka,
Vec pomalo ličim na gomilu mesa, pretvaram se u misić, tetivu ili komad sala, koji besprekorno funkcioniše u organizmu. Bikasta pjeva Bosni i Bosancima: Nit boljih ljudi nit ljepših zena, i odjednom prestade djelovanje Viljemovke, jer laž u pjesmi koju euforično zajedno sa bikastom pjevaju klinci, para mi uši i razdire dušu.Lažee. Da valjamo, mi koji ponikosmo na onom nesretnom trouglu, vukojebini i nedodjiji ne bismo se klali četiri godine. Ne bismo spalili tudji znoj, niti glasili očinji vid, niti silovali, niti krali, niti lagali. Ne bismo….ne bismo ni mi njima ni oni nama…ne bismo….
Šesta Viljemovka;
Sapra tugu izazvanu pjesmom i pogled odvede prema crnokosoj ljepotici koja se vrti tik ispred mene. Turkinja, doktorica na specijalizaciji u Švajcarskoj, šapnuše mi moji Andjeli, a ja se zapitah da li bi noćas mirno spavala hanuma Sulejmanoglu da zna da joj je kćerka medju Srbima, jer sve sto smo mi učili i čuli o surovosti Turaka čuli su i učili Turci o Srbima.
Sedma Viljemovka
Nosim je u grlu prema izlazu i razmišljam o deset godina propuštenog “života”: Ako je ovo taj “život” koji sam propustio, uopšte mi nije žao. Noćna tišina i hladan oktobarski vazduh učiniše mi se kao rajska jabuka.
