Kako je nasa bivsa domovina?

Zimsko sunce je obasjalo lepi i omanji grad na severu pitome Holandije. Tu i tamo po koji biciklista i pešak koji je izveo svog psa u šetnju. Kada se ide nekome u posetu obicaj u ovoj zemlji cveca je da se ponese jedan buket. Obicno se nosi sezonsko cvece dok njega ovde ima u svim sezonama i na svim mestima u izobilju.

Danas sam bila u jednoj neobicnoj poseti, jednoj starici koja je sa svojih 87 godina izbegla iz Sarajeva i koja leži u bolnici ovog mog grada u kojem ja živim od svog detinjstva. U putu do bolnice prolazim pored škola i Instituta u kojima sam u svojoj ranoj mladosti po mom dolasku u ovu malu i pitomu zemlju sticala znanja. Sve više razmišljam o vremenu, o tome kako vreme juri i kako je sve tako još sveže u mojim secanjima pa ipak kao da je sve bilo veoma davno.

Pokušavam da osvežim moja secanja na bivšu domovinu odakle sam i ja potekla a kako bih mogla sa staricom kojoj idem u posetu da vodim što lepši razgovor. Putovala sam po duši kao najbržim i najsigurnijim prevoznim sredstvom. Prolazila sam kroz brda i doline, kroz sva godišnja doba. Sankala sam se na padinama planine Cer a odakle su moji preci Isakovichi, slikala se u snegu koji još uvek i dan danas obožavam ali kojeg ovde nažalost retko ima zbog blizine Severnog Mora.

Sve više sam primecivala kako su secanja na lepe momente u domovini porekla prilicno izbledela jer te domovine kao da više i nema, ovo je sada moja domovina.

U cvecari gradske bolnice kupila sam najlepši cvetic koji sam ponela ovoj starici u njenu malu bolnicku sobu na prvom spratu. Pomalo me obuzima strah i nesigurnost, vracaju se i osvežavaju se secanja na moju majku koja je davno umrla, na baku u Srbiji koju sam obozavala a kod koje sam boravila na raspustima osnovne škole koju sam tamo pohadjala. I moja majka, kao i moja baka bile su izuzetno darovite i tople žene. Moje majke se secam kao izuzetno plemenite osobe.Na tu temu smo u skoli pisali price pod naslovom; – Moja je majka najlepsa na svetu“ . Moja baka je bila licnost za sebe, prilicno stroga. Nikada kao klinci nismo od nje smeli da se penjemo na krušku “lubenicarku“ niti na jabuku “petrovacu“ jer smo mogli da padnemo, ali smo mi, deca kao deca, to ipak radili kad ona to ne vidi. Najlepše kod bake bilo je u jesen kad se bralo groždje u vinogradu i kad smo svi zajedno mogli da gazimo ga gazimo u velikim drvenim kacama za vino. To je bila prava fešta. Ali nema više ni bake ni vinograda, nema više nicega iz secanja.

Sa tim mislima ulazim u gradsku bolnicu. Medicinsko osoblje me docekuje izuzetno ljubazno, jedna medicinska sestra me vodi u sobu gde starica, kojoj sam pošla u posetu, leži. Ona mi donosi stolicu i nudi mi da sednem, nudi mi i šolju caja. Sedam pored postelje blizu bolesnice iz dalekog Sarajeva. Starica u postelji me ne prepoznaje. Iz tašne vadim kutiju cokoladnih bombona i pitam je da li hoce da joj otvorim. Poslužim je bombonom a ona kao da ožive. Njeno staro i iznureno lice kao da dobi boje, kao da joj se osmeh na licu javlja.

Ovde možete lepo da gledate kroz prozor, lepo je vreme danas“…, kažem joj a kako bih zadržala konverzaciju. Sarajevo, Sarajevo je lepo“ odgovara ona iznemoglim glasom.
Ono tamo što se vidi preko, neka bude da je to hotel Holiday In“, kažem ja njoj pokazujuci na višespratnicu u dvorištu gradske bolnice a kako bih je malo nasmejala i pomazim je po obrazu.
Ostanite još samo pet minuta“, veli starica u strahu da cu otici.
Tu sam ja, zbog Vas sam i došla, cula sam od jednog prijatelja lekara da se ovde nalazite“, odgovaram joj a kako bih uklonila njen strah od mog odlaženja.
Da li Vam nešto treba za licnu upotrebu?“, pitam je.
Ne treba mi ništa materijalno“, odgovara ona i nastavlja, “mora se umreti, dosta je bilo mnogo toga sam preživela, dete sam izgubila“,¦., “ali,…. umreti u Sarajevu“….
Kako je naša bivša domovina?“, pita me i tone u duboki san.