JAVNA RASPRAVA – POST FESTUM

Pre nepunih šest godina u tekstu „Poslanički klub za dijasporu“ („Vreme“
od 18.09.2003) napisao sam sledeće:
„Problematika dijaspore ne može biti izborna i jednomesečna postizborna kampanja i tema stranaka koje se nadmeću za vlast, već stalna obaveza i fundamentalni segment državne politike ili još jasnije rečeno jedan od vitalnih nacionalnih interesa!“
Dakle, ako govorimo o državnoj politici prema dijaspori, moramo biti svesni činjenice da njen profil i sadržaj određuju stranke na vlasti u skladu sa svojim kratkoročno-dugoročnim političkim i državnim ciljevima, ponekad u koaliciji sa interesima dijaspore, nemoćne usled nedostatka zakonske regulative da se zaštiti.
Međutim, kada je reč o dijaspori, kao vitalnom nacionalnom interesu, što on u stvari po svim kriterijuma i jeste, izdignut iznad političkih poena po opštem i javnom opredeljenju, njegov značaj nijedna ozbiljna politička opcija ne osporava. Dolazimo do suštine i potrebe trajnog regulisanja kroz upravo predloženi Zakon odijaspori odnosa matice i njenog rasejanja. Nužnost kodifikacije međusobnog odnosa i „zbijanje redova“ u turbulentnom vremenu potrebnije nam je nego ikad. I ne samo zato, već onaj ko zanemaruje dijasporu i zapostavlja njene interese što je sigurno i ovde slučaj nije svestan da nepopravljivu štetu pre svega nanosi samom sebi. Zato taj istorijski posao bi trebalo uraditi odgovorno i savesno, čega su svesni mnogobrojni društveni aktivisti širom dijaspore, masovno učestvujući svojim prilozima u procesu javne rasprave poboljšanjem koncepta Nacrta Zakona o dijaspori.
Kratak, četvorodelni serijal, motivisan javnom raspravom povodom Nacrta zakona o dijaspori, pokazao je da su „Vesti“ u poslovima rasejanja korak ispred onih čije bi to trebalo da bude glavno zaduženje. Bilo bi opšte korisno da Ministarstvo na osnovu pristiglih primedbi i predloga publikuje revidiranu verziju Nacrta pre upućivanja vladi kao svog predloga u proceduri usaglašavanja i skupštinskog izglasavanja kako bi dijaspora eventualno u poslednjem pokušaju uticala na pogrešne i štetne formulacije po njene interese.
Možda ovakav zahtev nije u skladu sa postojećom pravnom praksom, ali i samo dva meseca javne rasprave povodom prvog Zakona o dijaspori ne može se reći da je dovoljno vremena za ozbiljnije analize naročito, ako se uporedi sa Zakonom o sportu, čija javna rasprava i usaglašavanje traju godinama, dok se ovde radi o vitalnim, često egzistencijalnim, interesima nekoliko miliona ljudi.
Osnovni smisao svakog zakona je da na jasan i nedvosmislen način svojim odredbama reguliše određenu pravnu materiju koja se tiče specifičnih oblasti života i pri tom ostavi što manje mogućnosti za različita tumačenja.
U ovom kontekstu, već na samom početku Nacrta, javlja se nepremostiva prepreka u definiciji dijaspore, kako je formulisao zakonopredlagač.
Tako formulisan pojam dijaspore otvara prostor mnogim nejasnoćama i različitim interpretacijama pitanja od kojeg sve počinje. Kad se ustanovi na koga se zakon odnosi sve ostalo biće stvar pravne rutine u korist interesa kako rasejanja tako i matice.

Miodrag Kreculj
Minhen