IZBJEGLIčKE MUKE PORODICE MILUTINOVIć NA VRHUNCU
GLADNI, A NI HLjEBA NEMAJU
Zaledio sam se od pomisli da bi mi unučad mogla umrijeti od gladi, kroz plač govori djed Milan. Posljednji džak brašna koji im je dao jedan trgovac potrošili su još prije nekoliko dana
BRATUNAC – Osmočlanu porodicu Milutinović iz Kadirovine kod Bugojna izbjeglička sudbina dovela je krajem prošlog ljeta u bratunačko naselje Brezak, gdje, bez ičega i ikog svog, žive u najvećem siromaštvu i neizvjesnosti.
Tridesettrogodišnjem Milanu i godinu mlađoj Gordani, koji u trošnoj i već truloj kamp kućici od 24 kvadratna metra žive sa petoro djece i Milanovim ocem i imenjakom, prije nekoliko dana nestalo je brašna. Svega drugog, kažu, nestalo je još prije posljednjih mrazeva.
– Zaledio sam se od pomisli da bi mi unučad mogla umrijeti od gladi – kroz plač govori sedamdesetčetvorogodišnji djed Milan i dodaje da mu je, posljednji džak brašna, koji su nedavno potrošili, dao jedan trgovac.
Stežući u naručju unuka Božu, starac ističe da je imao namjeru da plati brašno kad primi penziju, iako je trgovac rekao da nisu ništa dužni. Ali, od 80 maraka penzije nemoguće je podmiriti bilo kakve potrebe velike porodice.
U skučenom prostoru gdje su jedva stali drveni kreveti, stari šporet i još stariji sto sa dvije stolice, žive njih troje odraslih i djeca. Najstariji Siniša ide u četvrti razred, Stojan u treći, a Anđa u prvi razred. Božo je napunio četiri godine, a najmlađi Stefan rođen je 5. januara ove godine.
U klimavom i trošnom kućerku, punom djece, nema ni igračaka ni krevetića za bebu.
– Za tri đaka koji idu u školu „Petar Kočić“ u Kravici, pored knjiga, odjeće i obuće, moramo svakog mjeseca da obezbijedimo novac za prevoz. Sve bi bilo lakše da je Milan zdrav, ali, otkad je obolio od epilepsije, ne smije nikuda da ide bez pratioca – žali se djed Milan i ističe da otac ove djece, koja su srećom zdrava, ipak ponešto zaradi ljeti nadničeći po Bratuncu.
Uplašen za sudbinu nejake djece, koju, on star, sin bolestan, a snaha bespomoćna, neće moći da sačuvaju ni od promaje, vlage i hladnoće, počeo je da sakuplja stare blokove i cigle, da bi im izgradio makar jednu sobicu od čvrstog materijala.
– Imali smo u Kadirovini tri svoje kuće, pomoćne zgrade i više od 200 dunuma zemlje i šume. Sve je nestalo u ratnom vihoru, a mi smo, evo, ostali na ledini. Sa ovim kampom premještali smo se do sada tri puta i dalje kad bismo i htjeli ne možemo, jer bi se potpuno raspao – veli stariji Milan, napominjući da je 1992. godine napustio zavičaj, da bi sačuvao živote svoje porodice.
Podsjeća on da su, poslije tri godine potucanja, stigli u Slapoviće kod Srebrenice, a još tri godine kasnije i u Glogovu. Odatle je prije šest mjeseci premjestio kućicu i preselio čeljad u izbjegličko naselje Brezak. Tamo im je Kravička crkvena opština darovala plac. Srećni što su poslije 12 godina konačno imali nešto svoje, iskrčili su jesenas dunum zemlje koji su dobili, nabavili kozu da bi djeci mlijeko obezbijedili i vjerovali da će moći uz malo pomoći sa bilo koje strane i kućicu sagraditi.
– Kad ova zima stegnu zube i pritisnu neimaština, shvatismo da bez nečije pomoći nećemo moći ni da preživimo, a kamoli da kuću napravimo. Kome da se obratimo kad je danas puno beskućnika, a malo para za sirotinju – jasno je djedu Milanu, nekad uglednom domaćinu, čiju je porodicu rat doveo do najveće bijede.
Njihova sudbina trenutno zavisi samo od ljudi dobre volje. Moglo bi im se pomoći da prežive dajući im bilo šta. Trenutno je hljeb najpotrebniji. Ali, pored toga što nemaju brašna, Milutinovići nemaju ni odgovarajuću odjeću, obuću, deterdžent, krevete, posteljinu… Mali Stefan često plače – nekad gladan, nekad mokar, jer nema pelene, a najčešće jer mu je hladno.
Nekoliko puta do sada Milutinovićima je bratunački Crveni krst pomogao dajući djeci odjeću i obuću. Kravička škola nabavila je knjige za jedno dijete. I nastavnici pomažu koliko mogu. Ipak, sve je to premalo da bi se Milutinovići oporavili. Teškoće sa kojima se suočavaju ova djeca, već su ostavila trag, najvidljiviji na njihovim blijedim i ispijenim licima i tužnim očima. – Nema kod Milutinovića „bijele kuge“, ali, nema ni hljeba dovoljno za pet gladnih dječijih usta – veli njihov komšija čedo, napominjući da u ovom naselju niko nije u mogućnosti da im pomogne, jer svi žive u kampovima i bez ikakvih primanja.
K. ćIRKOVIć
________________________________________
ŽIRO RAčUN ZA POMOć MILUTINOVIćIMA
UKLjUčUJU SE PRIVREDNICI
BRATUNAC – Kod Razvojne banke u Bratuncu juče je otvoren žiro račun, na koji preduzeća i pojedinci mogu da uplate novac za pomoć osmočlanoj izbjegličkoj porodici Milutinović, koja se nalazi u veoma teškoj materijalnoj situaciji.
Broj računa je 562-009-300000-47, poziv na broj 233-01-002340-3, Milan Milutinović.
Pomoć ovoj porodici koja živi u izbjegličkom naselju Brezak kod Bratunca do sada su uručili bratunački penzioneri i supermarket „Zvorničanka“.
U kamp kućici od 24 kvadrata juče su sijala ozarena lica cijele porodice. Djed Milan, njegov sin takođe Milan sa suprugom Gordanom i djeca Siniša, Stojan, Anđa i Božo potvrdili su koliko malo im je potrebno da budu srećni. Iznenadnu promjenu u ovoj siromašnoj porodici nije osjećao samo Stefan, koji je rođen prije dva mjeseca.
Pomoć Milutinovićima najavili su i Rudnik olova i cinka „Sase“ i kompanija „Aleksandrija“.
Fabrika konditorskih proizvoda „Žad“ iz Zvornika, koja se nalazi u sklopu kompanije „Aleksandrija“ takođe priprema paket pomoći za Milutinoviće.
– Naš kolektiv se sa zadovoljstvom odazvao humanoj akciji, koju je pokrenuo „Glas Srpske“, tako da Milutinovići mogu da računaju i na naše proizvode – podvukao je direktor „Žada“ Borislav Marilović.
________________________________________
Broj deviznog racčuna za porodicu Milutinović na koji možete uplatiti svoju pomoć je
562 0093 00000 33 – 47
ACCOUNT No: 233 – 39 – 000224 – 1
Milan Milutinović
Račun je otvoren kod Razvojne banke Jugoistočne Evrope
Redakcija Glasa Srpske
