ISPOVEST JUGOSLOVENSKOG DISIDENTA BROJ DVA (11)

Prvih sedam godina predavao sam kao gostujući profesor na raznim univerzitetima. Godinu-dve ovde, pa negde drugde, tako da mi je dojadilo to seljakanje. A nigde neće da me zaposle za stalno, iz političkih razloga. Da te prime na nekoliko godina, kako da ne i to u najvećem profesorskom rangu, sa nekoliko predavanja nedeljno i maksimalnom platom.
Ne mogu kao običan emigrant da govorim loše o svom hlebu tamo, jer kad sam došao, imao sam ogroman publicitet. Senatori su organizovali ručkove u moju čast, dodeljivali mi razne nagrade. Uprkos tome, nije bilo lako, menja se sopstveni svet, menja se jezik.

Došao sam početkom juna 1978, a već u septembru sam imao organizovanu četrdesetodnevnu turneju po državama SAD, sa standardnom lekcijom: Jugoslavija juče, danas, sutra. Snimili su moje predavanje na magnetofonskoj traci – da naučim kako treba da izgovaram to na engleskom – i ja sam ga ponavljao, kao majmun. Zbilja je bilo jezivo i naporno. Ujutro te iz hotela voze na aerodrom, ideš u susednu državu, tamo te dočekuju profesori univerziteta, vode na ručak, pa daješ intervju lokalnim medijima, uveče predavanje, zatim obično sledi parti kod nekog profesora, pa nazad u hotel.
A sve vreme si napet, ne znaš jezik, bojiš se da ne pričaš gluposti. I gotovo ništa nisam video na tom putovanju. Aerodromi, hoteli i univerziteti u Americi apsolutno su isti. Da biste nešto videli, i doživeli, morate da putujete kolima, da zastajete po svojoj volji. To prvo iskustvo bilo mi je prilično mučno.

Zajedno sa Kolakovskim

Tih godina je i Lešek Kolakovski došao u SAD, pa smo 1978. zajedno nastupali na Socijaldemokratskoj konferenciji u NJujorku. Živeo je u čikagu. Mislim da je pola godine provodio tamo, pola na Oksfordu, u Engleskoj. Viđali smo se na kojekakvim konferencijama, ideološki smo bili veoma bliski. Ovog oktobra je navršio 81 godinu i moguće je da još predaje.

Već sam bio dve godine u Americi kad su me u martu 1980. posetila dvojica agenata FBI. Saopštavaju mi da, po njihovom saznanju, jugoslovenska tajna policija priprema moje ubistvo. Tih godina Udba je likvidirala oko 40 političkih emigranata, među njima urednike i korespondente emigrantskih časopisa i novina, pokušavajući da spreči širenje emigrantske štampe među jugoslovenskim gastarbajterima. U čikagu su ubili urednika nedeljnika „Sloboda“, dva meseca kasnije i njegovog zamenika. Najviše su ubijali po Nemačkoj i Švedskoj.
Zbog toga što nemate diplomatski status, kažu, ne možemo da vam damo punu zaštitu. Ali, ako želite, daćemo vam dozvolu za nošenje oružja! Odbio sam da imam tu dozvolu, i pištolj. Naravno da me Udba neće izazvati na dvoboj, nego će mi pucati u leđa, na nekom parkingu ili takvom nekom mestu!
Kasnije sam žalio što sam odbio tu ponudu. Događa se da vam neko priđe s nožem – daj 20 dolara! A vi ste bespomoćni.

Dakle, uzeo sam brojeve telefona koje su mi dali i stao da razmišljam šta mi je činiti. Telefonirao sam dvojici poznanika u „NJujork tajmsu“ i 24. marta 1980. u njemu se pojavila reportaža o jugoslovenskoj emigraciji u SAD. U antrfileu teksta data je informacija: U krugovima jugoslovenske emigracije u Vašingtonu, saznajemo da je FBI upozorio Mihajla Mihajlova da Titova tajna služba priprema njegovu likvidaciju! Ko posle toga sme da vas ubije, to bi bio veliki skandal!
Kada sam putovao po Evropi, Udba me je uredno pratila. Svugde vidite dve iste face koje su vam stalno za leđima. U Londonu, Hamburgu, Vizbadenu… Jednom se dogodilo da sam prvi ušao u avion i sagao se na sedištu da namestim torbu. Ta dvojica me nisu videli kad su ušli i seli su na sedišta ispred. Počeli su da se došaptavaju na srpskom. Kad sam ustao, zanemeli su.

Nisam osećao mržnju prema Titu, ne verujem da je on to osećao prema meni. Najveću mržnju prema njemu video sam kod ibeovaca, verovatno zato što im je zagorčao i upropastio živote. Jasno je da ne bi bilo Golog otoka da nije bilo njegovih uputstava. Verovatno je izgovorio rečenicu: Ubijte boga u njima, slomite ih! I njegovi drugovi su se postarali da to bude učinjeno.

Zaista, ja nisam imao takvu vrstu animoziteta prema Titu. Godine 1975, u vreme kada sam u zatvoru štrajkovao glađu, akademik Saharov predložio me je za Nobelovu nagradu za mir koja je njemu dodeljena godinu dana ranije. Nisam je dobio, naravno, ali je to verovatno zabrinulo Tita, koji je činio sve ne bi li je on dobio. Kada sam otišao u SAD, posetili su me ljudi iz Komiteta za dodelu Nobelove nagrade. Imali su ideju da se nagrada dodeli i Titu i meni. Bila bi to komedija – kao u Bulgakovljevim burleskama.