Hijene – III poglavlje

Odlučio sam svratiti u stan i sprati sa sebe sluz koja je ostala posle uranjanja u Bjankinu brazdu. Imao sam osjećaj da sam upao u vrelu baruštinu u kojoj kao da se prije toga valjale svinja i sve što dalje odmičem sve mi se više čini da zaudram kao svinja.
Moja djevojka Sonja, ovdje bi to rekli prijateljica, kao da nemaju adekvatnu riječ za djevojku, je na bolovanju i vjerovatno će biti u stanu što mi ni najmanje ne raduje. Dobra je za noć, za krevet, dobra za mamurna jutra kad ni s kim drugim ne želim da kontaktiram, ali nikako nije dobra za popodneva kada priča, grgolji kao vodopad nesposobna da shvati da ja to niti čujem niti razumijem.
Dočekala me je pogledom punim pitanja i raspalila o trovanju krvi koje je dobila jer ju je ptica ogrebala po ruci, a njen šef nija našao za shodno da je odmah pošalje ljekaru.
– Izvini srce, žurim čeka me posao.- promrmljah između dva poljubca i jurnuh ka kupatilu.-
– Hej, ne možeš u kadu, u kadi je cvijeće. Tuširala sam cvijeć pa sam….
– U redu je iznijet ću ga na balkon.- uzvratih odjednom mračno raspoložen. Ne znam zašto mi je potrebna Sonja, ne volim je, odvano već nema strasti, sagovornik je nikakav, kuvarica još gora, a ipak ostajem s’ njom. Možda najviše zbog zoološkog vrta u kojem radi i u kojem provodim svako slobodno prije podne, naravno da kao njen momak ne plaćam ulaznicu koja nije jeftina.
Da spriječim ono što bi se obavezno moralo desiti, da ona uđe pod tuš zajedno sa mnom zamolih je da ode po cigarete. Namrštila se kao dijete koje se duri ali pristala i odjurila. Iskoristio sam to da sa sebe sperem smrad, ugasim žeđ hladnim pivom i obučem se prije nego što se ona vratila.
– Hej već si spreman, odlaziš, a mogli smo ovo lijepo vrijeme iskoristiti za odlazak na bazen.- pobuni se vidjevši da sam se obukao za izlazak.
– Poslovi srećo poslovi.- procijedih glumeći poslovnu žurbu.
Dohvatio sam se vrata prije nego što se mogla pobuniti ili zagrliti me što bi dovelo do nove erupcije znoja iz mojih žlijezda gejzira.
Stigao sam do rupe u koju smo smjestili diplomate i sa neskrivenim zadovoljstvom potjerao ih da uskoče u odjela i požure na sastanak sa Žanom. Nisu gunđali, nisu se bunili, čak me ni Kale nije posmatrao s mržnjom kao par sati ranije.
Nešto se desilo, nešto što psi čuvari ne moraju obavezno saznati, ali mi se najvjerovatnijim čini da ih je Žan već kontaktirao i održao im lekciju o lijepom ponašanju.
Vidjevši da me prate s’ namjerom da se voze u mom autu nezdavoljno upitah:
– Hej gdje vam je lađa ?-
Kale i Cane se tajanstveno nasmiješiše a Bane smeteno odmahnu glavom. Točkići u mojoj lobanji se pokrenuše, automobil je odvežen negdje gdje će biti nafilovan novcem, gotovim novcem.
– Loš si ti krimos, loš, puno pitaš.- procijedi Kasi.
– Nisam krimos.- uzvratih pogledavši ih mračno, nasmijaše se veselo sva trojica kao da su upravo čuli urenebesno veselu šalu. Očigledno je da me drže za jednog iz svoje vrste, za zvijer koja tek uči kako se postaje prava hijena.
Možda i ne griješe, možda su u pravu da jesam na dobrom putu da postanem hijena, pomislih a raspoloženje mi spade za još par stepenih. Moram pod hitno naćI nekoga na kome ću isprazniti svoj jed ali to ne smiju biti njih trojica, ne umire mi se još.
Pauk je lijep restorančić na obali jezera. U njemu odsjedaju gosti sa dubokim džepom i željom da budu viđeni u društvu sebi sličnih. Ne znam zašto Žan ovu trojicu koji kao da su pobjegli iz Lombrozove zbirke poziva baš tamo, čini mi se to kao početnička greška, ali nije moje da o tome razmišljam jer pomalo se zlurado nadam da će i njega i ovu trojicu jednom smjestiti u neki od ovadašnjih zatvora.
Tačni smo, a tačan je i Žan, dočekao nas je u društvu zgodne plavuše djetinjeg lica, ustao, pozdravio “diplomate”, namignuo konobaru i meni naredio da ga pratim.
– Hej, zar samo toliko?- upitah neoprezno.
– Umukni budalo.- prošišta ne osvrnuvši se.
Pred bijelom mecedesovom lađom se osvrnu, baci mi ključeve i pogledavši me strogo reče.
– Dozvoljavaš sebi previše, sad idemo na slavu kod Orlavića nemoj šta da zasereš inače…
Nijemo klimnuvši glavom prihvatih klučeve pitajući se šta mu znafi ono “inače”; metak u leđa. nož u slabinu ili kupanje sa olovom na nogama.
Vozim polako kroz mravinjak automobila a on stenje, uzdiše i pušta glasne vjetrove.
– Jeli pizda ti materina seljačka, kako si mogao?- upita iznenada uspravivši svoje debello pithijasto tijelo u sjedištu. – Molim?- upitah ne pogledavši prmea njemu.
– Moli se u crkvi, a meni reci kako si mogao karnuti Bjanku, pa ona je suva kao barut od kako je rodila Šejlu, nosiš li vazelin u džepu jeli?
– Naredila je, a ja sam poslušan momak.-
Neobično hitro za tako debelog i naoko sporog čvojeka opali mi ćušku po potiljku, umalo da udarim u auto koji se zaustavio ispred mene.
– Poslušan momak jeli ? E pa dobro, od sada ti je zadatak da je karaš, kad god to ona zaželi ako zaželi, a ja hoću svoj mir, jasno?-
Gutam knedle i klimam glavom, zaključujem da je Žan izabrao metak kao najbolje sredstvo da me ućutka kad za to dođe vrijeme. U mislima vrtim sliku mogućeg naslova u novinama u kojem bi stajalo da je muž pucao u naslinika. Pročitao sam negdje da je ovdašnji seljak ubio svog radnika pucajući mu u leđa i prijavio da je to učinio jer ga je zatekao kako mu siluje kravu. Možda Žan planira da me nafiluje olovom i prijavi da sam silovao ženu, da sam silovao njegovu kučku Bjanku.
– Večeras hoću da budeš fin, naročito prema popu, znam da ga ne voliš ali moram da se pomirim sa njim.- reče nakon kraće stanke i opet se molohavo zavali u sjedište.
Rekao bih mu da ne volim ni njega kao što ne volim ni hijenu u mantiji i kao što ne volim većinu onih u čijem sam se društvu zahvaljujući njemu obreo, ali mudro prećutah i upitah:
– Nisam znao da ste u svađi čemu to kad si ti najviše uradio za crkvu?
Lice mu se rasplinu u širok mesnat osmijeh, gode mu pohvale i priznanja pa i onda kada dolaze od psa čuvara koga je on do sada proglašavao, pravnikom, inžinjerom, ljekarom da bi se na kraju vidjevši da je to najmanje riskantna laž odlučio da me predstavlja kao veterinara.
– Ma zbog zlata, zbog đurđevdanskog zlata.- zarokta kroz smijeh i iz pretinca za rukavice izvuče debelu kubansku cigaru. – Znaš ona đurđevdanska tombola proše godine.- nastavi paleći cigaru. – Pop je sebi uzeo dobitni tiket, namestio da dobije prvu nagradu, sto grama zlata….
Nakšlja se zagrcnuvši se od smijeha.
– I?- upitah ne sačekavši da on obriše suze i dođe do daha.
– Rekao sam dvojici džeparoša. dvojici alamunja iz Kruševaca, ukrali su tiket iz njegovog džepa i uvalili drugi, trebalo je da vidiš njegov izraz lica kada je istrčao na pozornicu da preuzme nagradu a ispostavilo se da nema pravi tiket.- zarokta Žan ponovo se gušeći smijehom i kašljom.
Smijem se a plakao bih, jer hijena koja se predstavlja kao sveštenik, a bio je prije svega čovjek tajne službe koji je za Titovog vermena svojim cinkarenjem potpisivao smrtne presude pripadnicima četničke emigracije i ne samo njima, danas nastavlja u velikom stilu da puni svoju kasu koja nema dna na račun glupih ovčica. Neznam na čijim bih leđima rađe odigrao užičko kolo na njegovim ili Žanovim u svakom slučaju mrzim sebe što moram biti u njihovom društvu i to u svojstvu psa čuvara, i svaki put kad nekom od njih pružim ruku na duže izgubim apetit i ne uzimam hljeb tom rukom da ga ne skrnavim.
Gledam kako purpur na Žanovom licu smjenjuje bljedilo i pitam se da li se sjetio da je na Vidovdanaskoj proslavi, tabori su bili podjeljeni Djurdjevdan je organizovao pop a Žan Vidovadan, nestala torba puna novca i da je na njegovo insistiranje oprošteno terapueutu koji je bio zadužen za novac.
Stigli smo do restorana “Jezersko ruža” u kojoj Orlavić slavi krsnu slavu dan svetih apostola Petra i Pavla i gdje će se okupiti odabrane hijene da u ime nečega čemu ni smisao ne znaju napune svoje nazajažljive utrobe, pothrane sujetu i razmjene tračeve. Balski odjevene, gomilom dragulja i zlata natovarene hijene ženke s’ visine gledaju mog debelog gospodara a moju malenkost potajnu gutaju očima, vjerovatno mjereći ispupčenje na patnolonoma pošto su već moj zlatni Šafhauzen i izmišljenu titulu registorovale kao ulaznicu u njihovo društvo.
Smješkam se i dijelim komplimente ne trudeći se da pamatim imena i titule, kao i titule njihovih muževa, tražeći pogledom mjesto na kojem ću u miru popiti moje pivo, biti dovoljno daleko od Žana, popa i Orlavića a i dovoljno blizu da čujem razgovor.
Pošlo mi je za rukom da se uvučem između dvojice novinara, koji se nisu slučajno zatekli ovjde nego su pozvani da ovjekovječe fotografijama i tekstom slavljenike.
Nesuđeni pjevač, nesuđeni menadžer a sveštenik po izboru viših sila sa oreolom od prosjede kovrdžave kose ustade započe molitvu. Glas mu je dubok pušački, obojen bolešću duše koja ga nagriza, bolje bi mu stajalo da vreči na nekom rok koncertu nego na čelu stola, ali kakvi su slavljenici i ovo je dobro jer zavijenje gladnih hijena najbolje bi pristajalo ovom društvu.
Srećom i njemu smeta vrućina pa brzo završi molitvu što bi znak da se možemo prihvatiti jela. Znak da možemo početi sa flertanjem i razgovorom preko zalogaja kao da nismo flertali i došaptavali se dok je on izgovarao molitvu. Sve je lakrdija, nevjernici slave slavu pa zašto nebi i slavljenici bili lakrdijaši.
Novinar čudnog prezimena koje asocira na onanisanje kao da čita moje misli došapnu mi uz put me zapahnuvši zadahom kiselog vina.
– Nigde bre ne možeš na jednom mestu skupiti više nevernika kao na slavama naše elite.-
Elita, on njih naziva elitom a oni su dno, na žalost dno na vrhu, na vrhu koji bi neko morao dobro protresti da popadaju kao trule kruške i nestanu pod nogama stada ovaca koje strižu do kože ili krava koje muzu do krvi, možda pod kopitima mazgi koje im obraćuju imanja. Imanja koja su diobom oduzela braći istoj onoj braći koja su svojim znojem plaćala njihova školovanja u velegradu.
Potreban je vjetar, oluja, orkan da zatrese vrh, krošnju u kojoj su se ugnijezdile hijene a vjetra nema, samo sparina koja vonja na trulež.
Blicevi sijevnuše nekoliko puta. Jedna platinasta lujka se pobuni da su je uhvatili nespremnom i da je ponovo okinu. Neko se grohotom nasmija zbog dvosmislenosti njenih riječi a tresak vrata pri zatvaranju natjera nas sve da obratimo pažnju na brkajliju u plavom ispranom radnom odjelu kojji je nekako zalutao među nas.
Domaćin đipi na noge vjerovatno prepoznavši u brkajliji opasnost veću od običnog uznemiravanja ali ga došaljak dočeka isturenim rukama i odgurnu tako da ovaj pade u krilo jednoj debeloj crnki. Sam došljak se unezvjerno osvrnu i preletjevši pogledom po našim njuškama zaustavi ga na svešteniku, Žanu i Žanovom kumu Doktoru Giši koji je nista manja hijena od njega i sveštenika. – E deta vam jebem lopovsko napokon vas nađo’!- opsova ljutito a kako niko od zatečenih gostiju ne pisnu čovjek nastavi rafalom jedva povezanih riječi.
– Mene da nabedite da sam pokrao šamopon koji vam je za humanitarnu nabavio Jović… pa mamu vam jebem znate li da radim u toj firmi i da mogu dobiti tog štampona koliko hoću, na tone bre…. Govori Gišo, govori kome si prod’o šampon?!
Prozvani Giša, lijeno ustade i pogledom potraživši podršku od Žana i sveštenika započe tiradu.
– Draga braćo i sestre izvinjavam se zbog ovog više nego neugodnog incidenta, koji potvrđuje insuicije, spletke i intrige koje protiv nas organizuju znate već koji destruktivni elementi koji u ovom trenutku dok naš narod junački krvari u Bosni i Hrvatskoj rade sve na razbijanju zdravih snaga…. Vrlo je lapidarno da oni koriste percepciju….
– Umukni majku ti jebem i odgovori kome ste prodali šampon…. i ti i pop, i Žan i svi ovi ste u govnima do guše, mislite pizda vam materina da neznam da imate blanko potpisane zahvalnice i da ih koristite da….-
Dvojica livrejisanih konobara i šef sale utrčaše i okomiše se na napasnika. Pesnice sijevnuše, bucmasti šef sale prvi zapliva kroz vazduh, ubrzo mu se pridruži jedan od konobara dok drugi mudro pobježe. Žan mi pogledom naredi da ućutkam napasnika, što mi ne pade lako. Mogao bih lako preskočiti sto i nesretnika ućutkati uz pomoć jednog udraca, jednog zahvata ali to nečinim nego obilazim sto dajući mu vremena da se pribere. Sreća njegova a i moja, na vrijeme je shvatio da je napravio korak predaleko te još jednom pomenuvši djecu i kurve majke pristunima zbrisa iz prostorije.
S njegovim odlaskom živost se vrati, žamor, čitava kakafonija najrazličitijih psovki ispuni prostoriju. Nesretni domaćin raširi široko ruke i derući se na sav glas pokuša da spriječi goste da napuste slavlje. Bez uspjeha Žan i ja samo među prima šmugnuli napolje.
– Namjerno si ga pustio ili nisi hteo pred damama da prljaš svoje novo odelo?- upita Žan bez traga ljutnje u glasu. – Ovo drugo.- odgovorih odvarajući mu vrata automobila.-
Njegova mesnata ružičata šapa se zaustavi na mom vratu, dva puta, ni udarac ni tapašanje.
– Ne zaboravi da sam ti odelo ja kupio i ima da ga prljaš kad to naredim.- reče opasno tiho i ugura svoje salo na bijelu kožu sjedišta.