Bežao od svojih pacijenata

Na bankini, pored magistrale koja prolazi kroz Zvečane i vodi prema centralnom Kosovu, sedeo je starac i gledao tamo, prema istoku… Preko puta njega i magistrale bilo je parkirano sedam kamiona sa oznakama Crvenog krsta Srbije i Crne Gore. U jednom trenutku starac zagnjuri glavu u ruke… I ostade, tako. Dugo!
– Ko je onaj čovek što dva sata sedi na bankini? – upita neko od vozača kamiona.
– To je čuveni lekar Boro Moračić. On je svojevremeno u Prištini bio moćniji i ugledniji od svih političara – reče neko od aktivista Crvenog krsta iz Zvečana.
I jeste. Blizu tri decenije dr Boro Moračić je bio načelnik Odeljenja ortopedije i hirurgije prištinske bolnice i, kako je ponosno priznao reporteru „Vesti“, spasao je hiljade i hiljade ljudi, a među njima i neke danas poznate kosovske političare albanske nacionalnosti.

Prištinska hronika

A onda je, naprosto, morao da spasava svoju glavu od svojih pacijenata…
– Bilo je to početkom jeseni 1999. godine… Morao sam da napustim Prištinu. Poneo sam samo nekoliko sitnica. Sve drugo je ostalo i potom nestalo u dimu. Sve! Kao da je neko želeo da zatre svaki trag iza mene. Kao da sam ubio 30.000 Albanaca, a ne spasao isto toliko ljudi. Ja, zaista, ne znam kako se zove to zlo! – reče Boro.
Na pitanje da li je, kao što se ponegde priča, svojevremeno operisao Hašima Tačija, dr Boro Moračić kaže da nije, ali da je operisao – prvog Tačijevog saradnika.
– Operisao sam mnoge bivše i današnje kosovske rukovodioce, počev od Fadilja Hodže, Nimanija, Morine, Bakalija… Šteta što nemam vremena da napišem tu moju hroniku, da opišem neka prištinska vremena, neke događaje…

Svaki naredni dan očekujemo 17. mart

– Naviknuti na neke ranije, slične, krvave datume, svaki naredni dan očekujemo 17. mart, očekujemo eksploziju. Albanci sve znaju i prave neverovatne režije. Od njih može politika da se uči. Oni imaju cilj – nezavisno Kosovo – i sve su tom cilju podredili – opominje dr Boro, usput nevoljno priznajući da ne zna za mnogo srpskih ciljeva.

– Evo, kad su u Prištini 1999. godine bile te velike albanske demonstracije, u moju bolnicu su doveli jednog od vođa demonstracija. Primljen je kao izuzetno hitan slučaj. Ostao je bez prstiju na jednoj ruci i izgubio je mnogo krvi. U toj teškoj situaciji, dok se pucalo na ulici, ja sam rekao kolegama Albancima da ga oni operišu. Međutim, vođa demonstracija je, onako sa operacionog stola, u polusvesnom stanju, povikao: „Hoću doktora Bora!“ I ja sam morao da uđem u salu i obavim prilično komplikovanu intervenciju. Pacijent je spasen, ali posle toga, kad su Srbi čuli šta je bilo, pitali su me neki u šali, a neki i bogme ozbiljno, što nisam pustio da pacijent „ode“?! Ne, rekao sam, on je za mene bio samo pacijent. čovek, kao i svaki drugi, čiji život moram spasavati… – veli dr Boro Moračić.
Krećući na dugi i neizvesni izbeglički put, Boro se zaustavio u Kosovskoj Mitrovici i tu ostao svih ovih godina. Pored svakodnevnog bavljenja lekarskim poslom, aktivno seuključio u humanitarni rad i danas je predsednik Pokrajinske organizacije Crvenog krsta. čovek koji uprkos svim opasnostima stiže do svake srpske kuće na Kosovu…

Život u agoniji

– Ne mogu drugačije… Neki dan sam bio u jednom selu u Lipljanu. Pozvao sam Srbe koji imaju zdravstvenih problema da se jave na pregled u crkvu. Svi su došli. Svi su bili bolesni. I ljudi, i žene i deca. Bolesni su pet godina. Oni, kao i još veliki broj Srba žive u pravom logoru. Zamislite, živimo u trećem milenijumu, u Evropi, a deca idu i vraćaju se iz škole u bornim kolima. I to tako traje pet godina.
Boro kaže da mu je prilikom obilaska srpskih sela u albanskom okruženju najteže da odgovori na pitanja meštana – da li da i dalje ostanu u selu ili negde pođu.
– LJudi su u agoniji, ne znaju šta će. Oni, kažem, žive u zarobljeničkom logoru. Ako bi im rekao da beže – možda bih bio izdajnik, ako im kažem da ostanu – onda ih, možda, pozivam na samoubistvo. Kosovo je misterija! Bude sve mirno, nema incidenata, nema pretnji, a potom sve pukne i sve se zapali u jednom trenu… – kaže naš sagovornik.

Svet bi umro od srama

– Zamislite, samo, kad bi neka strana televizija, recimo BBC ili CNN objavila reportažu o samo jednom od stotine srpskih osnovaca sa Kosova koji četiri školske godine putuje i vraća se iz škole u nemačkom ili američkom oklopnom vojnom vozilu. Ali, to neće niko da objavi, jer bi, u suprotnom, svet pukao od srama – tvrdi naš sagovornik. Pitamo ga ide li u Prištinu, sreće li svoje pacijente…

– Skoro ceo radni vek proveo sam kao direktor te klinike u Prištini. I danas, kad odem humanitarnim poslom u Prištinu, često kažem ljudima iz pratnje: „Pustite me da sam prošetam ulicama jer ja sam u ovom gradu operisao 30.000 Albanaca i izveo na pravi lekarski put još stotine Albanaca…“ Tako je bilo i onomad. Pustili su me, a ja sam šetao ulicama, kao nekad i čekao da li će me neko prepoznati…
– I, video sam bivšeg učenika, Albanca, danas direktora Doma zdravlja u Obiliću. Video je i on mene. Očekivao sam da će da mi priđe jer je, velim, bio moj učenik, radio je sa mnom i noću i danju, ali on je skoro pretrčao na drugu stranu ulice.

Opasan susret

– Nedavno su predstavnici albanskog i srpskog Crvenog krsta imali sastanak sa Međunarodnim komitetom Crvenog krsta. Prilikom dolaska na taj sastanak sreo sam neke odranije poznate Albance iz Prištine, inače svoje bivše pacijente. Kad su me videli, raširili su ruke: „Zdravo, doktore Boro, kako ste doktore, pa vi ste nas operisali!“ Pozdravio sam i ja njih… Ali, već prilikom drugog susreta istog dana oni su samo prošli pored mene i okrenuli glave. Ostaje pitanje – šta su u međuvremenu doživeli i preživeli zbog susreta sa svojim doktorom? Jednostavno, nepisano šiptarsko pravilo na Kosovu je – ne kontaktiraj sa Srbima! – kaže dr Boro Moračić.

Pratio sam ga pogledom i, u jednom trenu, on me je neprimetno pozdravio sa te distance i pokazao mi prstom da ćutim. Naravno, shvatio sam sve. Shvatio sam da i on strahuje od svojih… Kosovo je zemlja puna straha! Neizlečivog!
I ostao je Boro da sedi na bankini i čeka da li će se, odnekud, pojaviti tenkovi i stati na čelo humanitarnog konvoja koji je trebalo da krene tamo, negde, prema srpskim logorima. čekao je dugo. Sve do sutradan kad je krenuo sa konvojem. A čekali su, negde, i Boru.
Više nego konvoj i pakete!