Belgija pamti, a mi?

Živim u Belgiji – maloj uspešnoj lepo uređenoj zemlji. Zemlji koja poštuje sve nas koji živimo i radimo ali koja na prvom mestu poštuje svoju istoriju i tradiciju. I to je tema o kojoj bi hteo da napišem par reči. Danas kada ovo pišem je je 11. novembar – dan kada je pre 91 godinu završen Prvi Svetski rat ili Veliki rat kako ga ovde zovu. Veliki je praznik i svi se sa pijetetom sećaju žrtava i njihovih zasluga za buduća pokoljenja.

Svakog 11. novembra ja sa porodicom odlazim da upalim sveću svim ratnim drugovima mojih dedova, Pavla Krstića redova Moravske i Bogosava Račića podnarednika Drinske divizije. I dok se spremam da zajedno sa sinom još jednom pogledam predivan film Gde cveta limun žut razmišljam šta se to desilo sa Srbima i Srbijom da se odričemo sebe i svoje istorije?

Rat u kome je Srbija izgubila 25% stanovništva (mnogo više nego Belgija), rat u kome je Srbija dala nemerljivi doprinos savezničkoj pobedi polako pada u zaborav. I ako smo za vreme Titove diktature morali da sakrivamo svoja osećanja da se stidimo što smo jedini narod u bivšoj Jugoslaviji bili na strani pobednika, što smo na sahranama gore pomenutih dedova morali da podmićujemo muziku da bi smeli da sviraju Marš na Drinu i Tamo daleko (verujte mi lično iskustvo), šta se to dešava sada?

Zašto nam deca ne znaju ko su Živojin Mišić, Radomir Putnik, Stepa Stepanović, Pavle Šturm. Zašto umesto maturskih ekskurzija po evropskim metropolama ne odu na Zejtinlik, Krf, u Solun, Kajmakčalan, Cer, Drinu, Kolubaru (evropske metropole će upoznati sami).

Ko ubija svaki pokušaj da se razvija ljubav i poštovanje prema svojoj otadžbini i njenoj tradiciji istoriji i veri. Mi kao narod polako ali sigurno izumiremo a bela kuga nije jedini razlog. Da li je kasno da nešto svi zajedno promenimo?