Dijaspora je dijalog o identitetu

Piscima i naucnicima u diplomatiji pridružice se uskoro i dr Krinka Vidakovic-Petrov, esejist i prevodilac sa engleskog i nemackog jezika. Na dužnost ambasadora SR Jugoslavije u Izrćlu otici ce sa mesta predavaca na Univerzitetu u Pitsburgu i urednika „Amerikanskog Srbobrana“. Jevreji na Balkanu i Srbi u dijaspori, pre svega americkoj, dugo su predmet njenog istraživackog rada i proucavanja, o cemu svedoce i upravo objavljene knjige „Kultura španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu“ i (na engleskom jeziku) „Spomenica Srpskog narodnog saveza u Americi“. One su odredile i sadržinu razgovora za NIN.

Zanimljivo je, iz današnje perspektive, kada postajete ambasador Jugoslavije u Izrćlu, da ste vec na pocetku svoje naucne karijere poceli da se bavite jevrejskom tematikom. Šta je na to uticalo?
– Svaki hispanista zna znacaj 1492. godine u istoriji Španije. Te godine je okoncano „ponovno osvajanje“ njenih južnih teritorija, onih koje su bile pod arapskom vlašcu. Kolumbo je te iste godine krenuo na sudbonosno putovanje kojim je zapocelo osvajanje Novog sveta. Istovremeno je tada bio donet i ukaz o progonu Jevreja iz Španije. Zato su španski Jevreji morali da napuste domovinu u kojoj su vekovima živeli. Naselili su mnoge pokrajine tadašnjeg Turskog carstva, kao i neka mesta u Zapadnoj Evropi (Amsterdam, Italija). Znala sam da su mnogi španski Jevreji bili došli na Balkan još u 16. veku, ali sam se zapanjila kad sam, pocetkom sedamdesetih godina, upoznala njihove potomke u Beogradu i Sarajevu. Ne samo što sam ih cula kako govore jezikom prenetim iz Španije pre cetiri veka, nego su sacuvali i svoje bogato kulturno naslede. Iznenadili su se i oni kada sam ih zamolila da mi otpevaju neku staru narodnu jevrejsku pesmu na tom jeziku. Njihove pesme, price i sudbine opredelile su me za ovu temu. Ona je bila nalik na dragi kamen skriven u nanosima neugleda i zaborava.

Koje su osobenosti kulture španskih Jevreja tj. sefarda u Jugoslaviji?
– Jevrejsko stanovništvo živelo je iskljucivo u gradovima, jer nisu mogli da budu vlasnici zemlje. Mada su bili podložni raznim restrikcijama, turski politicko-administrativni sistem dozvoljavao im je slobodu veroispovesti. U Solunu i Carigradu, zatim u vecim gradovima balkanske unutrašnjosti, formirane su bile sefardske zajednice, locirane u jevrejskoj cetvrti ili mahali. Rabin je kao verski poglavar predstavljao zajednicu pred svetovnim vlastima, a unutar zajednice vodio je racuna o primeni jevrejskih zakona. Upuceni na profesije u oblasti trgovine i zanatstva, Jevreji su razvijali poslovne veze s okruženjem, a cesto su posredovali u medunarodnoj trgovini, ponajviše izmedu Turske i Venecije, gde je takode bilo jevrejskih centara.
Bez obzira na tude jezike svetovne administracije i trgovine, život unutar zajednice odvijao se na dva njihova jezika. Muška deca, školovana u meldarima i ješivama, ucila su sveti jezik, hebrejski, koji je istovremeno bio jezik pismenosti. Medutim, govorni jezik sefardske svakodnevice bio je jevrejsko-španski. Sefardske žene znale su samo taj jezik i na tom jeziku prenošena je s kolena na koleno bogata usmena tradicija. Toj tradiciji su pripadale paraliturgijske pesme, koje su pratile najznacajnije obrede, pa istorijske pesme, zatim ljubavna lirika, tužbalice, svadbene pesme, poslovice, narodne price. Sve je to ocuvano, zahvaljujuci izolaciji sefardskih zajednica, do 20. veka. Tada ovo naslede pocinje polako, ali neumitno, da se gasi. Vreme kad sam dobila priliku da istražujem ovo naslede, bilo je, nažalost, vreme njegovih poslednjih odsjaja.

Ovo nije prvo izdanje vaše studije o kulturi španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu?
– Ovo, koje nam je poslužilo kao povod za razgovor, zapravo je trece. Prva dva izdanja objavila je sarajevska „Svjetlost“ (1986, 1990). Posebno mi je drago što je trece izdanje objavljeno u Beogradu zahvaljujuci „Narodnoj knjizi“. Zašto? Zato što Beograd zauzima posebno mesto u istoriji sefarda na Balkanu. Ovim izdanjem Beograd još jednom odaje priznanje svojim jevrejskim žiteljima. Oni su dali dostojan doprinos njegovoj burnoj istoriji. U Beogradu je sredinom 16. veka bilo nekoliko sefardskih zajednica, a njihov veliki kulturni uspon zabeležen je u 17. veku. Tada je cuveni rabin Jehuda Lerma osnovao uglednu ješivu u ovom gradu. Beogradska sinagoga obnovljena je pocetkom 19. veka, a od 1837. pocinju da se štampaju jevrejske knjige u srpskoj Knjaževskoj štampariji. Prvi sefardski list – namenjen Jevrejima u Srbiji, Rumuniji i Bugarskoj – zvao se „El amigo del puevlo“ („Narodni prijatelj“) i pokrenut je u Beogradu 1888. Prvi sefardski književnik koji je pisao na srpskom jeziku (krajem 19. veka) bio je Haim Davico, Beogradanin sa Jalije. Jalija je stari naziv za Dorcol, gde se nalazila jevrejska cetvrt.
O suštinskom zbližavanju Srba i Jevreja, koje se ubrzano odvija od sredine 19. veka – kada su Turci napustili srpske gradove – svedoce i jevrejske organizacije. Jevrejsko žensko društvo, osnovano 1874. godine u Beogradu, uclanjuje se 1905. u Srpski ženski savez. Prvo jevrejsko pevacko društvo osnovano je 1879. a vec sledece godine postaje Srpsko-jevrejsko pevacko društvo. Proslavu dvadesetpetogodišnjice ove kljucne kulturne organizacije uvelicao je svojim prisustvom kralj Petar I. Beogradski Jevreji protestovali su 1908. protiv aneksije Bosne i Hercegovine. Oni su dostavili svoju rezoluciju svim jevrejskim opštinama u Evropi. Jevreji u Srbiji, bilo da su se smatrali „Srbima Mojsijeve vere“ ili ne, voleli su ovu zemlju kao svoju domovinu i ginuli su za nju u njenim oslobodilackim ratovima. A Srbija – i zvanicna i nezvanicna – umela je to da ceni.
Da li se medu Jevrejima u Jugoslaviji postavljalo pitanje kulturnog identiteta?
– Tridesetih godina se medu jugoslovenskim Jevrejima odvijala vrlo zanimljiva diskusija o identitetu. Kao što znate, bilo je u Jugoslaviji i aškenaskih Jevreja, pored onih sefardskih. Aškenaski Jevreji govorili su jidiš jer su dolazili iz srednjoevropskog kulturnog prostora. Mada su mnogi Jevreji prihvatali „zemaljski“ jezik, vladajuce jezike u sredinama u kojima su živeli, a kod nas je to bio srpski, neki su još uvek bolje govorili jevrejsko-španski ili jidiš. Naravno, ni integrisanje u okruženje nije svuda teklo istim tempom i intenzitetom. Razvoj cionistickog pokreta je uticao, takode, na raslojavanje jevrejske zajednice. Jedni su cvrsto verovali da ce se cionisticki san ostvariti, dok su drugi smatrali da je tako nešto u ondašnjim okolnostima bilo nerealno ocekivati. Obnavljanjem izgubljene veze izmedu sefarda i Španije postavilo se i pitanje njihove moguce repatrijacije. Raslojavanje po liniji politicke ideologije isto je delovalo na jevrejsku zajednicu. U novim vremenima uloga vere nije bila ista kao što je nekada bila. Pogotovo mnogi levo orijentisani Jevreji nisu pridavali znacaj veri.
Taj Gordijev cvor jevrejskog identiteta tridesetih godina presecen je, medutim, strašnim udarcem nacistickog maca. „Konacno rešenje“ jevrejskog pitanja trebalo je da donese njihovo istrebljenje, tako je hteo taj „majstor iz Nemacke“, kako je njihovo masovno ubijanje nazvao veliki jevrejski pesnik Pol Selan. „Majstor“ je sve Jevreje bez razlike – bogate i siromašne, integrisane i neintegrisane, cioniste i necioniste, levicare i desnicare, vernike i ateiste – osudio na smrt. U Drugom svetskom ratu stradalo je 75 odsto jugoslovenskih Jevreja. Po okoncanju rata, a nakon osnivanja jevrejske države, deo preživelih se iselio u Izrćl.

Kod nas se, s vremena na vreme, obnavljaju rasprave o prisutnosti i dimenzijama antisemitizma, ali ipak preovladuje uverenje da povremene pojave antisemitizma nisu zabrinjavajuce prirode.
– Svaki oblik antisemitizma zaslužuje osudu i mora se osuditi. Posle 1933. evropski Jevreji suocili su se s rastucim antisemitizmom, ali on nije postojao u svim sredinama na isti nacin, niti je delovao istim intenzitetom. U Srbiji 1941. nemacke okupacione vlasti mogle su najbrže da ostvare „konacno rešenje“ jevrejskog pitanja jer Srbija nije bila saveznik Nemacke nego okupirana zemlja, te su u Srbiji nacisti imali odrešene ruke. Zemlje koje su bile saveznice Nemacke, kao Italija, Madarska, Bugarska i Nezavisna Država Hrvatska, mogle su u vezi s Jevrejima da vode svoju politiku, koja se unekoliko i mogla razlikovati od nemacke. Okupirana Srbija nije imala taj izbor, jer joj je bilo zabranjeno, po uslovima kapitulacije, da ima bilo kakvu „svoju“ politiku. Nemci su tražili dozvolu od NDH za otvaranje logora na starom Sajmištu kod Zemuna, pošto je Hrvatska aneksirala taj deo rasparcane i okupirane Srbije. Tu je ubijeno oko 8 000 Jevreja.
Antisemitska politika je, po pravilu, sprovodena na klasican nacin – optuživanjem Jevreja za svetsku, kao i lokalnu „zaveru“. Osnovnom antisemitskom tezom o „zaveri“ i idejnim obrascem na kojem se ona zasniva može se manipulisati vrlo lako. Tako su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ustaški ideolozi za krivce „hrvatske nesrece“ proglašavali pre svega Srbe, a potom Jevreje, masone i komuniste.
Mada su u Srbiji okupacione vlasti odmah likvidirale Jevreje po najbržem postupku, one su u Beogradu nastavile snažnu propagandu, sracunatu na izazivanje antisemitizma kod Srba. A poznato je da antisemitizam u Srbiji nikada nije imao korena u narodu. Poznata antimasonska izložba u Beogradu 1941. proglasila je za dežurne krivce masone, Jevreje i komuniste. Oni su i ovom prilikom bili prikazani kao sumnjiva bratija koja je ugrožavala Srpstvo. A u to vreme su ti isti nacisti progonili, streljali i otpremali Srbe u logore. Našlo se, medutim, i medu Srbima onih koji su prihvatili neke antisemitske teze. Jedna od njih je bila ispoljena u sintagmi – „zlocinacke jevrejsko-komunisticke bande“.
Sporadicne manifestacije antisemitizma u Srbiji danas zvuce kao prazni odjeci istih prica o svetskoj zaveri masona i Jevreja. Medu „zaverenike“ se sve manje ubrajaju komunisti, jer je u meduvremenu pao Berlinski zid, te prica o komunistima nije više toliko aktuelna.
Da zakljucim, i Srbi i Jevreji znaju šta znaci biti izložen kolektivnoj mržnji, a pouke istorijskog iskustva ne treba olako zaboravljati.

Boraveci i radeci u Americi bili ste u bliskim odnosima s našom tamošnjom dijasporom. Ove godine obeležena je stogodišnjica Srpskog narodnog saveza u Americi, a vi ste tim povodom uredili spomenicu posvecenu tom jubileju.
– Srpski narodni savez spada u najstarije srpske organizacije u Americi, a svakako i u najznacajnije. Retko koja organizacija i u Srbiji može da se pohvali ovako dugim, neprekinutim delovanjem, od 1901. do 2001. List koji izdaje Srpski narodni savez, sa sedištem u gradu Pitsburgu, zove se „Amerikanski Srbobran“. Ovaj list izlazi od 1906. godine. To je najstariji srpski list koji izlazi bez prekida. List se štampa na srpskom i engleskom jeziku, a urednik srpskog izdanja je moj suprug dr Aleksandar Petrov.
Povodom proslave stogodišnjice SNS-a uredila sam jedno specijalno izdanje posveceno istoriji ove organizacije, njenoj ulozi u ocuvanju srpstva u Americi, njenom odnosu prema matici i buducnosti koja ocekuje Srbe u americkoj dijaspori. Knjiga je promovisana na centralnoj proslavi održanoj u Pitsburgu, sedištu Srpskog narodnog saveza. Proslavu je svojim prisustvom uvelicao Njegova svetost g. Pavle, najdraži gost medu americkim Srbima. Predsednik Koštunica nije se mogao odazvati pozivu da dode na ovu svecanost, ali je poslao poruku koju su Srbi u Americi primili s oduševljenjem. Ulazak Srpskog narodnog saveza u novi milenijum obeležen je željom ne samo za napretkom srpstva u Americi, vec i nastojanjem da se veze izmedu matice i dijaspore ucvrste i razviju.

Kako se razvijala srpska dijaspora u Americi?
– Svaka dijaspora razvija se kao neprestani dijalog o identitetu. Pišuci knjigu o istoriji Srba u Americi, najviše me je privukao rani period te istorije, a zaista su fascinantne godine Prvog svetskog rata. Jedan Srbin, koji je otišao u Ameriku sredinom 19. veka, opisuje Cikago kao cudo mocne industrije i simbol nove demokratije, grad koji se ponovo rada iz pepela razornog požara. Ali na kraju taj „srpski Amerikanac“ opisuje Beograd, prestonicu malog srpskog naroda na Balkanu, kako se preporada iz pepela turskog robovanja, kao neuništivi feniks. Ova prica govori o snažnom osecanju rodoljublja kod ljudi koje je nevolja naterala da podu u beli svet, sve s nadom da u njemu nece i ostati. Srpski iseljenici koji su naselili Ameriku u jeku njenog industrijskog uspona dolazili su uglavnom iz pokrajina pod austrougarskom upravom. Bili su to Licani, Kordunaši, Slavonci, Banijci, Vojvodani, Hercegovci, Bosanci, Bokelji. U tom najvecem talasu koji je zapljusnuo Ameriku s prelaza iz 19. u 20. vek bilo je i puno Crnogoraca, a Srbijanaca malo ili nimalo.
Radili su u rudnicima duboko u utrobi zemlje, gradili železnicke pruge u neprohodnim nedodijama, crncili u celicanama, pilanama, fabrikama, klanicama. Držali su se jedni drugih jer jezik Amerike, njene obicaje i njene osobenosti, nisu poznavali. Plašili su se da ne izgube dušu u bezdušnom svetu industrije u kojoj oni nisu bili ljudi, vec neophodna radna snaga. I da bi sacuvali dušu, osnivali su kulturna društva, crkveno-školske opštine i parohije, gradili srpske pravoslavne crkve i manastire, pokretali listove i casopise na svom jeziku, organizovali svoja dobrotvorna, osiguravajuca, kulturna, literarna društva.
Kad je izbio Prvi svetski rat dolazili su u srpsku vojsku svi ti americki Srbi. Oni Srbiju nikad nisu videli, osim u svojim snovima o slobodi. Tako se desetoro brace Vajagic iz grada Geri u Indijani prijavilo u srpsku vojsku kao dobrovoljci. Svih deset se vratilo u Geri, a najstariji brat s Karadordevom zvezdom. S druge strane, niko nije dao toliko žrtava kao dobrovoljci iz dijaspore. U pogledu žrtava, preko 50 odsto medu vojnicima, premašili su cak i žrtve srpske vojske, koja je imala, inace, najveci broj mrtvih medu svim ucesnicama u tom ratu.
Medutim, vreme cini svoje. Sa svakom novom generacijom ne samo da se menjao svet oko njih, nego se menjalo i njihovo poimanje sopstvenog identiteta. Danas je vreme da se matica i dijaspora povežu mostovima, ne od celika i betona, vec od stvaralaštva, duha, inteligencije, ljubavi i nade.