Vojna tajna kao haški zločin

Pred sami početak Prvog svetskog rata, u tadašnjoj Srbiji, beše veoma živ i jako razvijen demokratski parlamentarizam. Stranke su se međusobno nadmetale sa svojim programima i valjanom kritikom vlade, i tako doprinosile uspešnom razvoju Kraljevine Srbije i života naroda njenog.

Na jednom zasedanju tadašnjeg Parlamenta danima se vodila rasprava o budžetu. Svaki dinar se vagao i merio u šta će biti potrošen. članovi vlade imali su obavezu da za vreme zasedanja sede u klupama i odgovaraju na pitanja narodnih poslanika, koja vrlo često nisu bila baš prijatna. Predsednik vlade Nikola Pašić, posebno je bio na mukama i na udaru tadašnje opozicije.

U ovoj grupaciji, naročito se isticao poslanik socijalista Dimitrije Tucović, koji se okomio na ogromna sredstva budžetom predviđena za apanažu Kralju Petru I Karađorđeviću.

Nikola Pašić i članovi vlade bili su na teškim mukama da opravdaju količinu novca opredeljenu za kralja i njegovu porodicu. Ali, bezuspešno. Suma je, zaista bila neshvatljivo velika, a Tucović uporan i veoma uverljiv u svojim logičnim pitanjima, tako da se već i javnost ustalasala, a skupštinska većina postajala sve klimavija. Pod velikim znakom pitanja bilo je usvajanje budžeta. Nikome nije bilo jasno zašto su Kralju izdvojena tako velika sredstva za apanažu. čak i oni koji su bili ”za”, sa nevericom su dizali ruku odobravanja, uglavnom zbog poštovanja stranačke discipline.

Kralj Petar i Dimitrije Tucović

Zasedanje je trajalo više dana do kasno u noć, da bi jedne večeri sednica bila iznenada prekunuta i zakazana za rane jutarnje časove sledećeg dana. Te noći, jako kasno, ispred kuće Dimitrija Tucovića, najžešćeg opozicionara i glavnog protivnika usvajanja budžeta, zaustavila se kočija. Iz nje, obavijena mrakom, izlazi osoba koja žurno grabeći senovitom stranom male strme ulice, zamače u kapiju.

Kočija nastavi mračnim ulicama u sokake usnule varoši beogradske. Na satu Saborne crkve, otkucava ponoć. Na pragu kuće Tucovića tajanstveni noćni posetilac, umotan u tamnu pelerinu, kuca na vrata. Vrata se otvoriše.

”Pomaže Bog, gospodine Tucoviću!”
”Bog Vam pomogao, Vaše veličanstvo!” – odgovori Dimitrije duboko se poklonivši.
Pred njim je bio lično Kralj – čika Pera, kako ga je narod od milja zvao. Sretoše se dva čoveka – Kralj i podanik. Dve ruke, u stisku se spojiše. Dve čaše rakije, jedna prema drugoj, uz uhu milo kucanje, se dotakoše.

”Živeli i zdravo bili Vaše kraljevsko veličanstvo!”
”Zdravo da si Dimitrije. Dobra ti je rakija. Sedi!”.

Dimitrije sede, Kralj pogladi svoju sedu bradu i blagim pogledom, a još blažim glasom obrati se svome iznenađenom domaćinu:

”Vidiš sine, veliki se rat sprema. Švaba će udariti na Srbiju, a mi slabo naoružani, bosi, neodeveni… Iscrpljeni u dva Balkanska rata… Valja nam se spremiti.”
– Tako je, Vaše veličanstvo, Srbija je kost u grlu – odlučno će Tucović.
”E, pa onda – slušaj me sine.”
Dimitrije netremice upiljio pogledom u Kralja, zaustavio dah i sluša.
”Sutra u Parlamentu, glasaj za pare, koje su određene za moju apanažu.”
Dimitrije se malo pomeri i zausti nešto da kaže, no Kralj nastavi: ”Taj novac namenjen je za naoruažnje i odbranu zemlje. Kud bih ja sa tolikim parama. Iz razloga tajnosti, ne smemo da ga prikažemo u budžetu drugačije, nego kao novac namenjen meni…” Kralj zastade, pogleda Dimitrija i nastavi: ”… A ti, kao rezervni kapetan naše vojske, već znadeš šta je tajna.” Razgovor je time završen.

Sutradan je sednica Parlamenta, trajala pet minuta. Budžet je usvojen, tajna sačuvana. Tako je to nekad bilo. Tajna je bila zakon – odbrana zemlje svetinja. Kraljevom apanažom finansiran je spas Srbije. Moralo je tako, zbog onih vani, da bi se spasli oni unutra. Nije po pravu, ali je po moralu.

Hag i Kralj

Blago čika Peri što umrije na vreme, te ne dočeka vlasti tzv. ”izvornog DOS–a”. Prema onome kako su ”revnosno” vladali i sa kakvim entuzijazmom isporučivali svoje građane (čitaj Srbe) u Hag, možda bi i sam Kralj, da je poživio završio na dotičnom mestu.

A tamo, prema pravilima tvorevine, zvane Tribunal, isti bi odgovarao, zbog ”tajnih” računa, komandne odgovornosti, neovlašćenog korišćenja sredstava za odbranu zemlje. Optužnica bi u međuvremenu bila ”obogaćena” i podatkom da je, kao dobrovoljac pod imenom Petar Mrkonjić bio pripadnik paravojnih formacija i kao takav 1875. godine učestvovao u ”Nevesinjskoj pušci”, koja ne beše ništa drugo, nego (prema oceni stranih posmatrača) ”zakamuflirani i ničim izazvani ustanak srpskog naroda u Hercegovini”.

Nedugo zatim, dotični Petar Mrkonjić, alijas čika Pera, postao je Kralj Srbije. Kao takav, prema tvrđenju nevladinih organizacija, za sve vreme trajanja ”aneksione krize” u Bosni od 1908. godine, podržavao je srpski narod sa inkriminisane strane Drine, iako je njegova zemlja bila pod sankcijama tadašnje ”međunarodne zajednice” oličene u blagorodnoj zemlji Austrougarskoj i njenim revnosnim saveznicima Nemačkom, Bugarskom i Turskom, vekovnim ”prijateljima” Srbije.

Posebno bi mu se stavilo na teret, što nije transparentno, samim tim državnički odgovorno; u osvit Velikog rata obavestio budućeg agresora, šta se zapravo skrivalo iza njegove velike apanaže. Takođe bi nepobitno bilo utvrđeno, da je od tih sredstava opredeljenih za kupovinu čačaklica, toalet papira, papirnih maramica, štapića za uši i drugih sredstava za ličnu higijenu – protivpravno nabavio nesrazmerno veliku količinu municije za vojničke puške, granate za topove velikog dometa i dva ćroplana.

Ista ubojna sredstva je nakon kupovine, a kada je počeo rat, upotrebio protiv ”međunarodne zajednice” koja mu je zavela opravdane sankcije, a on se neopravdano branio. Da greh bude još veći, sve je radio u tajnosti, pa su Fond za humanitarno pravo, kao i druge nevladine organizacije bili zatečeni, što se kosi sa pravilima ”otvorenog društva”.

Hag, vojna tajna i Dimitrije Tucović

Drugooptuženi, svakako bi bio gore spomenuti učesnik u tajnom dogovoru i ”zločinačkoj zaveri” Dimitrije Tucović, zvani Mita, jer prema pravilima Haga; njegova dužnost kao rezervnog kapetana, bila je da se po završetku razgovora sa čika Perom, iz istih stopa zaputi prema Ibarskoj magistrali i u krčmi ”Kod Mice Trakalice”, austrijskom diplomati Šuberu uruči stenogram razgovora koji je u tajnosti vodio sa prvootuženim subjektom.

Pošto drugooptuženi nije tako postupio, naknadnim veštačenjem, uvek ”neutralnih” Finaca, bilo bi dokazano da se ogrešio o pravila Haškog Trabunjanja, paragraf B–1 Bis, kroz skroz na skroz, dole desno drugi red, registar broj 28.

Da je postupio, po gore pomenutim prvilima, zauzvrat bi dobio 10 dukata i 18 groša, promenu identiteta, imunitet od gripa i tako stekao mogućnost da poživi znatno duže. Međutim, odrekavši se tih civilizacijskih dostignuća, izgubio je život u Kolubarskoj bici, za koju se kasnije ispostavilo da je jedna smišljena nacionalistička ujdurma srpskih ekstremista, te je kao takva po nalogu do nedavno važećeg popečitelja prosvete izbačena iz školskog programa kao nepotreban balast prošlosti od koga treba osloboditi srpsku decu i ”pročišćenu”, preko Fulbrajtovog fonda poslati u Diznilend na usavršavanje.

Tako bi to po DOS–u, bilo da je bilo onako kako nije bilo.
Imali su Pera i Mita sreću, pa ih nema među živima.
Skloniše se u istoriju i mit.

P.S. Svaka sličnost sa događajima današnjim, istorijski je slučajna, a od strane dole potpisanog autora, u potpunosti namerna.

Slobodan Cuco Vujović

www.srpskenovineogledalo.co.yu