Velika zemlja, veliki izazov

U lepom zdanju Generalnog konzulata Srbije i Crne Gore u Torontu, u delu grada koji bih mogla nazvati torontskim Dedinjem, posle nedavno održanih predsedničkih izbora, prvi put u dijaspori, o problemima i malom odzivu birača, o životu naših ljudi u Kanadi, razgovaramo sa Zoranom Pavlovićem, generalnim konzulom SCG.

• Koliko dugo ste u Kanadi na mestu generalnog konzula SCG i kakvi su vaši utisci?
– Ovde sam već godinu i po dana. Kanada kao zemlja svakako predstavlja ne samo izazov za diplomatiju, rad u konzulatu, nego je uopšte izazov raditi u jednoj tako tehnološki razvijenoj zemlji. Kad je reč o našoj zajednici, većina građana koji žive u Kanadi ima dvojno državljanstvo, jer se relativno brzo, za samo tri godine stiče kanadsko državljanstvo, samim tim i pasoš. Kanada je otvarala vrata za useljavanje. Neke 93. godine, koliko se sećam, kanadski parlament je doneo odluku da svim građanima iz bivše SFRJ, koji su se zatekli u Kanadi, čak i turistički, da kanadsko državljanstvo. Tada su mnogi mladi ljudi došli u poziciju da mogu da na kredit kupe stanove i automobile i da od svoje zarade mogu da otplaćuju kredite. U Kanadi živi nekih 60 entiteta, a kažu da to što je došlo tada sa prostora eks -Jugoslavije, da njihova deca u školi danas postižu najbolje rezultate. Kanađani veruju da za desetak godina, kada stasa ta druga generacija, da će oni činiti značajan politički i ekonomski lobi u Kanadi.

DRUŽENJE SAMO VIKENDOM

• Šta sve spada u nadležnost i obaveze generalnog konzula?
– Toronto obuhvata tri provincije nad kojima vrši konzularno nadleštvo, Ontario, Manitova i Skačačeva. Ontario je presudan politički i ekonomski centar. Od ukupnog kanadskog izvoza koji se odvija prema Americi, 85 odsto ide iz Ontarija. U Kanadi ukupno ima oko 270.000 naših ljudi, a u samom Torontu sa okolinom skoro 100.000. Konzulat štiti prava naših građana, overe, nadovere i slično, ekonomsku, kulturno-prosvetnu, sportsku saradnju… Zbog ekonomske situacije u SCG, ministarstvo je prošle godine značajno smanjilo broj zaposlenih, tako da ovde rade sada samo dvoje diplomata, šef misije i još jedan saradnik. Smanjena je i administracija, tako da oni koji diplomatiju zamišljaju sa baštovanom, vozačima – greše.

• Kažu da Srbima kad dođu u Kanadu treba jako mnogo vremena da shvate da treba da poštuju pravila i da stoje u redu?
– Naprotiv, jako brzo to shvate, jer svako nepoštovanje pravila ovde se jako mnogo i strogo kažnjava.

U SCG bez vize

• Da li se dešava da u konzulatu politički emigranti traže da dobiju naše državljanstvo?
– Za sada nema takvih zahteva. Ali ja moram da kažem da unazad dosta godina ovaj konzulat nikoga nije odbio, iz zemlje nije stigao negativan odgovor. Procedura je dosta komplikovana, u nekim slučajevima traje i po nekoliko godina. Pošto kandskim državljanima nije potrebna viza za ulazak u SCG, interes je i zbog toga manji, pojavljuje se u slučaju biznisa ili nasledstva.

• Kao Beograđanin, kako doživljavate ritam života u Kanadi? Da li to odgovara našem mentalitetu?
– Najgora stvar koja vam se ovde može desiti jeste da radite u jednom kraju, a da živite u drugom, jer su prostranstva tako ogromna da je to nezamislivo. Zima ovde traje najmanje sedam meseci, pa je to još jedan problem. Ja sam došao 15. oktobra 2002. godine na minus 15 i tako, i još hladnije je bilo negde do 15. maja. Suština je, znači, stanovati blizu posla. U kanadi su sva kulturna dešavanja zimi, jer oni koriste priliku da leti napune baterije, da se opuste. I ovde se spajaju praznici, što oni zovu produženi ili long vikend, u čemu i ekonomski momenat igra značajnu ulogu, jer su tada šoping molovi faktički prepuni. Ovde nema druženja svakog dana, kao kod nas, ovde je zakon – petak, subota. U 10 sati se svi restorani uglavnom zatvaraju.

JEDINSTVENA PODRŠKA OTADŽBINI

• Šta uopšte mislite o ideji da se izbori održavaju i u dijaspori, s obzirom da smo videli da je odziv birača bio veoma mali, a da su troškovi bili impozantni?
– Mnogi ljudi ovde misle da nemaju pravo da odlučuju o sudbini zemlje, jer su iz te zemlje otišli, ne plaćaju porez tamo, ne žive tamo. Ja mislim da je dobro što su naši ljudi konačno, kao što su to i svojim građanima u dijaspori omogućile i mnoge razvijene zemlje, dobili biračko pravo. Ti ljudi su most između naše zemlje i zemlje u kojoj žive, u ovom slučaju tehnički veoma razvijene zemlje Kanade. Nikad uticaj ljudi iz dijaspore nije negativan, niti je na bilo koji način presudan. Videli smo za vreme bombardovanja naše zemlje, ovde su bili svi jedinstveni oko zaštite zemlje i podrške našoj zemlji, nije bilo nikakve podele.

• Kažu da mnogi nisu izašli na izbore, između ostalog i zbog skupih pasoša koje su morali da poseduju da bi glasali?
– Brojnost je inače jako malo, u celom svetu se prijavilo ukupno 8.000 birača. Ovde je glasao 261 birač, a ovo je jedino glasačko mesto za celu Kanadu. Glasanje je pravo, obaveza, ali i jedan odnos. Mnogi ovde nisu ni obavešteni, nemaju priliku da čitaju srpske novine ili gledaju srpsku televiziju. Drugi značajni faktor je tehnologija glasanja. Da neko dođe, recimo, iz Vankuvera, pređe 4.000 kilometara, da plati kartu 600-700 dolara. Kanada je jako lepo, recimo, rešila problem kontrole glasanja. Svako ko dva puta glasa snosi krivičnu odgovornost, a inače se može glasati i sa vozačkom dozvolom.

• Koje bi, po Vašem mišljenju, bile prednosti i mane života u Kanadi?
– Prednosti – živite u jednoj tehnološki veoma razvijenoj zemlji, uključeni ste u tehnološku revoluciju na najbolji mogući način. Odavde se uči, odavde se plasira tehnologija, uči marketing, ko hoće da igra na velikoj sceni, onda je to scena severnoamerička, najteže tržište. Ko uspe ovde, taj je stvarno uspeo. Naravno, kad je reč o životu, mi živimo znatno drugačije, nema dnevnog druženja. Evo, recimo, i Ontarijsko jezero koje je veće od Jadranskog mora, ako siđete dole, videćete da ima samo jedan restoran… Možete da se šetate…

• Očigledno Vam nedostaje Beograd?
– Pa, naravno…