Tri decenije oblaci zemljake

Božidar – Boža Stojanovic ima 66 godina – prvu polovinu života proveo je u Jugoslaviji, „ostatak“ – u Australiji. Posetioci srpskih zabava i deca koja igraju folklor, naravno i njihovi roditelji, znaju ga dobro. Prvi – po vikend-tezgi sa otadžbinskim suvenirima koje nudi na mestima gde se naši okupljaju. Drugi – po nošnjama koje vec više od tri decenije šije za clanove ovdašnjih folklornih grupa.
Na Božinoj podsetnici piše: „Šijem srpske muške i ženske nošnje, pravim zastave za svadbe za kicenje automobila po povoljnim cenama“.
Na poslu, za tezgom, nerazdvojna kao i kod kuce, s njim je vec 40 godina supruga Marija. U Australiji im žive sin i dve kcerke. Pre deceniju i po, poceli su da im stižu i unuci.
Koliko unuka?
– Najstariji ima 15, drugi 13, dva po šest i po, cura ima tri godine i sad mali cetiri meseca.

Nedostaje mi naš narod

– Drukciji je narod u otadžbini. Ovde živiš pored komšije 32 godine, a još ga nisi upoznao. U mom selu ima 400 kuca – znao sam od pocetka do kraja ko gde živi i kako se zove i kad mu je slava. Društvo mi najviše nedostaje – kaže Boža Stojanovic.

Prvi put posle 18 godina bio je u Srbiji. Kako je tamo?
– Dobro. Jeftino. Bili smo ja i žena u Vrnjackoj Banji i placali 30 maraka dorucak, rucak, veceru i apartman. U Hrvatskoj je jako skupo. Za cetiri ‘leba kod nas, kod njih kupiš jedan. Ili pet piva kod nas, kod njih – jedno.
A koga ima tamo?
– Imam u Vukovaru dva brata. Ja sam radio u Vukovaru pre nego što sam krenuo za Australiju. Imam u Negotinu sestru, a brata u rodnom mestu Kladovo. U stvari, rodio sam se u selu Kladušnici, blizu đerdapa.
Da li bi se vratio da živi u Srbiji?
– Bih, da su mi deca tamo. Kako ne bih. Pa vidi, tamo gde smo spavali, u Vrnjackoj Banji, motel ima 27 ležaja, ima kuhinju, salu za svadbe, rucavanje, letnju baštu – za sve to traži 200.000 maraka. Za moju kucu ovde mogao bih dobiti dve kuce na sprat u Vrnjackoj Banji. Mogao bih motel taj da kupim i još da mi ostane para. Išla bi i Mara, ako bi i deca išla. Iduce godine, akobogda, opet cemo ici. Mara još ima kod Baca zemlju konfiskovanu, a cujemo da se vraca imovina… Sad mi je cerka tamo.
Kako se radilo tamo, a kako u Australiji?
– Ovde vreme prolazi brže. Ovde se radi drukcije. Ja sam tamo peglao 45 pari pantalona na dan, a ovde 400. I šest stotina komada sam peglao. I sedamsto. U Vukovaru je bila konfekcija velika, ali smo tamo radili sat, a dva sata se pušilo, sedelo… Tih 40 pari pantalona se završi za dva sata.
O šivenju narodnih nošnji u Australiji.

Prsluci bez žutog veza

Nošnje se danas, kako kaže majstor Boža, ne prave jednake originalima.
– Pa ima odstupanja. Na primer, na muške prsluke ne ide žut vez, vec plavo, crno, braon, sivo. Ni na ženske se ne stavlja belo. Suknje svojom šarom, neke jesu, a neke nisu srpske. Ali tako vole ovde i traže da se tako napravi. Ima nezadovoljnih kad se posao završi, pa nece da uzmu, nije po njihovom ukusu, pa onda propade trud.

– Kad sam došao i poceo, bio je samo još jedan cika Dule iz Sent Merisa, sad ne radi, šlogiran je. Šile su i neke žene.
Ima li razlike u zahtevima narucilaca? Onda bilo srpstvo veliko i tražili su da na nošnji budu zastava i cetiri ocila. Sad to retko ko traži. A ja sam pravio za sve klubove. Dok je bilo bratstvo i jedinstvo i za njih sam pravio, klubove jugoslovenske. Šio sam za Volongong, Aleksandriju, Ruti hil, Blektaun… najviše sam pravio vlaške nošnje, pa crnogorske, licke, ali tu je puno posla. Inace, ja šijem nošnju za najviše 350 dolara, cetiri dela. I to je jeftinije nego kod nekih drugih, ali ako koreograf šije, kao što je u Sidneju slucaj, onda ja ne mogu da prodam nošnju tamo gde on vodi folklor. To su neki naši klubovi, da izvineš, dozvolili.
Koliko vremena treba da se nošnja napravi?
– Za dan se može završiti jedna ženska nošnja. Ako je narudžba veca, onda krojim odjednom deset komada – kaže Božidar Boža Stojanovic.