Telefonom leče nostalgiju

Na univerzitetima u Nemačkoj ograničen je broj stranaca koji mogu da studiraju tako da samo pet odsto od broja upisanih mogu biti strani studenti. Mali broj đaka iz SCG uspe da ispuni kriterijume i upiše se na neki od nemačkih univerziteta, a u Hamburgu smo razgovarali sa studentkinjama iz Beograda, kojima je to pošlo za rukom – Marinom Ristić i Lidijom Mandžukom.
Marina Ristić završila je Treću beogradsku gimnaziju. ćerka lekarke upisala je studije medicine u Beogradu. Pošto je želela da studira u Beču, učila je intenzivno nemački jezik i dobila dve jednomesečne stipendije za učenje jezika preko leta u Frankfurtu i Esenu. Uspela je da položi i dobije sertifikat Geteovog instituta.
– Počela sam da konkurišem za mesto na nekom od univerziteta u Nemačkoj 2002. U Beogradu sam na Medicinskom fakultetu završila prvu i dala nekoliko ispita iz druge godine, a onda sam dobila potvrdan odgovor iz Hamburga, gde sam upisala studije medicine 2003. Neke ispite su mi priznali, ali skoro da sam krenula od početka. Trenutno sam na petom semestru i tek sad sam se snašla, a i moj nemački je znatno bolji. Stanujem u studentskom domu, a uz studije radim u bolnici i tako se izdržavam. Soba u domu staje 220 evra, toliko dobijam od kuće. Za sve ostalo moram da se sama pobrinem – priznala nam je Marina.

Muzika za džeparac

Lidija stanuje sa ocem u zajedničkom stanu, ali kako nam je priznala, ponekad poželi da bude u studentskom domu. Izdržava se tako što radi na fakultetu kao ispomoć mlađim studentima, a ponekad svira nedeljom u piano baru.
– Ja sam deset godina pohađala muzičku školu „Vojislav Vučković“ u Beogradu i odlično sviram klavir. Ali nisam želela da se bavim muzikom kao moji roditelji. Sada pomalo sviram za džeparac – kaže Lidija.

Za nemačke i strane studente čiji roditelji žive i rade u Nemačkoj postoji mogućnost da dobiju stipendije ili neku vrstu studentskog kredita od države. Za sve druge strane studente pretpostavlja se da imaju već stipendije, što ne mora da bude slučaj, objasnila nam je Marina Ristić.
Lidija Mandžuka studira elektrotehniku na Tehničkom univerzitetu u Hamburgu. Sada je u završnoj fazi studija, a za sebe tvrdi da je slučajno u ovom gradu. Pošto su slučajnosti retke, treba reći da su joj roditelji muzičari i da je njen otac od osamdesetih godina živeo na relaciji između Hamburga i Beograda.
– Studirala sam elektrotehniku u Beogradu, bila na drugoj godini i nije mi ni na pamet padalo da menjam mesto studiranja. Obožavam Beograd i moj Dorćol, gde sam rođena i odrasla. Ali, onda je počelo bombardovanje i ja sam 40. dana NATO kampanje sa roditeljima došla u Hamburg. Odem na Tehnički univerzitet, nisam govorila nemački, vidim da je moguće upisati se i studirati na engleskom. Prijavim se, i tada od ogromnog broja prijavljenih oni su primili samo 30 stranaca, među kojima smo bili jedan Vladimir iz Beograda i ja. Mislim da su nas primili nekako iz sažaljenja, zbog bombardovanja. Počela sam da studiram iz početka, po programu GES – iliti Opšti inženjering. Prvo sam završila prvi stupanj, onda sam rekla sebi da ja hoću pravu nemačku diplomu. Skoro sam pri kraju, imam još praktikum i diplomski. Mislim da ću praktikum i diplomski raditi u „Erbasu“ ovde u Hamburgu.

Lidija i Marina su nam priznale da veliki deo svog skromnog džeparca troše na telefonske razgovore sa roditeljima i prijateljima i da su pomalo nostalgične. Lidija je tu bila nešto otvorenija::
– Svaka dva-tri meseca putujem u Beograd, provedem tamo dve-tri nedelje i onda se vratim ovde da studiram. Nekako se među svojima osećaš ušuškano, svi te maze, osećaš se normalno, a ovde si uvek stranac.
Marina kaže da i ona vrlo često putuje u posetu roditeljima. NJen dečko je Holanđanin, tako da je često posećuje u Hamburgu. Ni jedna ni druga nisu nam odgovorile da li će se posle studija vratiti u Beograd. Mada je Lidija Mandžuka nagovestila da će se vratiti u Beograd, jer smatra da tamo ima bolje šanse za napredovanje u karijeri.