Srbi građani svetu

Otkada su polovinom augusta dobili prostorije u kojima se mogu redovno viđati, družiti i osmišljavati aktivnosti koje ih interesuju, članovi neformalne grupe Srpske seniorske organizacije „Srbi građani sveta“ u Torontu zajedno sa koordinatorom Snežanom Bošković puni elana prionuli su na rad.

Održano je već nekoliko „viđenja“ subotom uz kaficu, domaće kolače i voće.

Marija Sotirović iz „Toronto Public Health“ održala im je prvo u nizu predavanja o hrani i zdravlju. Pisac avanturističkih romana i religioznih trilera Božidar Benedikt poklonio je organizaciji svoje knjige. Predstoje predavanja o načinu sticanja kanadskog državljanstva i pasoša, o mogućnostima ostvarivanja prava na starosnu penziju, prava na odvojeno stanovanje.
Drvodeljstvom i ručnim radom seniori će moći da se bave uz pripadnike drugih etničkih grupa, da sa njima ponešto i zajednički organizuju kako bi se što bolje počeli uklapati u multietničku sliku Toronta.

Željan putovanja

čedo Ždrale iz Sarajeva se sa suprugom LJerkom uključio u rad srpske seniorske grupe najviše iz želje da negde putuje.
– Volim druženje i uvek sam spreman za izlete, posete različitim krajevima i mestima. Nadam se da ćemo uskoro i tu vrstu aktivnosti pokrenuti, jer mene ne drži mesto i ne mogu samo da sedim.

Već se stvorio „stalni tim“ koji dolazi svake subote na „čašicu razgovora“, da ublaži usamljenost, tugu, ali i da se izmakne od svakodnevnice, uz želju da se ideje o izletima i posetama znamenitim mestima počnu što pre ostvarivati.
Mnogi od njih su, kao stalni čitaoci „Vesti“, poželeli da im i mi dođemo u goste, pa smo proteklo subotnje prepodne proveli sa stalnim i povremenim stanovnicima Toronta, starijim od 55 godina. Među njima smo upoznali bivše profesore, lekare, policajce, radnike… Svi su se sa tugom setili ubijene i ranjene dece u Goraždevcu i tim povodom kazivali pesme Jovana Dučića i Dragoljuba Filipovića „Horde“ i „Nejaki Nenad“.

Mira Kovačević, Kninjanka, više od tri decenije žiteljka Valjeva, profesor srpskog jezika, u „višegodišnjoj poseti“ je kćerki i njenoj porodici u Torontu.
– čuvam unuke već treću godinu. Svako leto vodim ih u Valjevo, tamo se igraju napolju po celi dan. Učim ih srpski, našoj narodnoj književnosti. Engleski prilično loše govorim, tek toliko da se za najjednostavnije stvari sporazumevam. Kad su mi već deca otišla ovako daleko, i ja moram ovde da stvaram novi krug prijatelja. Nadam se da će nas ovi susreti obogaćivati i da ćemo saznati i naučiti nešto novo svaki put kada se sretnemo.

Aleksandar Radojčić živi u staračkom domu u kome nema naših ljudi. Ne posećuje ga niko osim Snežana Bošković koja je organizovala njegov dolazak na druženje Srpske seniorske grupe. – On je izgubio i moć govora, tako da mu ponešto i pročitam kada ga obilazim. Mislim da mu izlazak iz sobe u staračkom domu prija, pa, iako ne može da govori, u stanju je bar da sluša šta se priča oko njega i da prati zvuk svog maternjeg jezika – kaže gospođa Bošković, koordinator ove grupe, koja je zbog svog dobrovoljnog rada i angažovanosti nominovana za „Volontera 2003“. Zora Radovanović živi sama u Misisagi. U grupi su već navikli na njenu kafu i kolače. Počela je da dolazi kako bi bar na trenutak zaboravila svoju tugu. Pre osam godina tragičnim slučajem izgubila je sina. Majci i sada suze naviru kada ga pomene, ali se hrabro bori sa životom.

– Nije onako kako se hoće, nego kako se mora – kaže ova Ličanka koja je iz okoline Otočca pre 37 godina stigla u Toronto. Svih tih godina nikada nije posetila rodni kraj, a u Kanadi je život nije mazio. – Ipak, zaradila sam penziju, ekonomski sam nezavisna, imam kćerku i četvoro unučadi i, eto, živi se – govori sa uzdahom.
Srpskoj seniorskoj grupi ambicije i ideje ne nedostaju. Ma koliko različiti bili njihovi „bivši životi“, ma kolika bila razlika u stepenu obrazovanja, ono što povezuje naše zemljake – seniore, članove ove grupe, jeste želja za afirmacijom i integrisanjem u sredini u kojoj trajno ili povremeno žive i u kojoj su sticajem raznih okolnosti zanemareni i isključeni iz gotovo svih društvenih tokova.