SMRT je strašna, ali je u viktorijansko doba BILA JOŠ GORA: Običaji na grobljima od kojih se diže kosa na glavi

Umiranje je samo po sebi jeziva tema, ali Viktorijanci su nekako uspeli da smrt načine još čudnijom i neprijatnijom, piše portal Viralnova.

 

Predstavljamo vam običaje od kojih se većini savremenih ljudi diže kosa na glavi, a koji su bili sasvim uobičajni u viktorijanskoj Engleskoj.

 

Gužva na groblju

 

Englezi su oskudevali u grobnim mestima. Uobičajno mesto sahranjivanja bilo je mala, gradska grobnica u koju bi se nagurali sanduci sa preminulim članovima iste porodice, a nije bilo ništa čudno da oni budu naslagani jedni na druge.

 

Ako niste imali grobnicu bili ste primorani da pokojnika sahranite na grobljima pored crkvi. To su uvek bile male površine, velike u proseku 20 kvadratnih metara gde se dešavalo da bude sahranjeno više stotina tela tokom najvećeg „pika“ viktorijanske nestašice grobnih mesta.

 

Garancija za „večni počinak“

 

Ljudi su bili uplašeni od toga da njihovi voljeni i bukvalno mogu da ustanu iz grobova kao zombiji ili vampiri!

 

Preminuli su zbog toga nekada sahranjivani licem na dole. Tako, ako bi se i probudili i počeli da kopaju samo bi se ukopavali dublje u zemlju.

 

Ako je porodica imala više novca nije bio redak slučaj da se sagradi metalni oklop oko groba da spreči „bekstvo“ preminulog.

 

Ne baš mirna smrt

 

„Oklop oko groba“ (na engleskom „Mortsafe“) imao je još jednu, praktičniju svrhu. Naime, čak iako umrli nije imao nameru da se „povampiri“ to nije garantovalo da će mirno poći u večnost. Tela preminulih su često iskopavana i kradena!

 

Na taj način bi se napravilo mesta za nove umrle, a tela su mogla da posluže u medicinskim eksperimentima nadrilekarima. Na sve ovo, stari sanduci su mogli da se iskoriste kao drvo za ogrev. Zbog toga nije bilo neobično da se svuda oko grobova nalaze rasute kosti ili delovi tela ostavljeni da trule.

 

I eto još jednog razloga zbog koga je bilo zgodno imati kavez oko groba. 

 

Viktorijanska groblja su smrdela… gadno!

 

Prisustvo smrada nije čudno kada se u obzir uzme da je reč o mestima pretrpanim leševima u raznim stadijumima raspadanja. Kažu da je smrad bio toliki da je zapravo uticao na zdravlje stanovništva u okolini.

 

Kako većina preminulih nije odmah sahranjivana smrad su trpeli i oni koji bi došli da se u kapelama crkvi oproste od svojih voljenih. Zbog toga je uobičajan prizor bio da se opela služe dok okupljeni drže maramice na ustima.

 

Žalost kao profesija

 

I pored svih neugodnosti, ljudima je bilo bitno da sahranama prisustvuje mnogo ljudi i da „događaj bude lepo ispraćen u javnosti“. Zato je bilo moguće unajmiti profesionalne ožalošćene da prisustvuju sahranama.

 

Ovim ljudima nije bilo dozvoljeno da govore. Njihovo je bilo samo da izgledaju tužno i da u prigodnom trenutku zaplaču i zakukaju… nešto kao narikače koje ponegde još uvek postoje u našim krajevima.