Slavili progon slepe devojčice

Proterivanje poluslepe sedmogodišnje Nadine Imamović i njene porodice u Bosnu personal švedskog Migracionog zavoda slavio je uz tortu i cveće, a kada je saznao za taj podatak visokotiražni „Ekspresen“ je poslao novinare u Goražde da vide u kakvim uslovima živi Nadina, koja je sada osuđena da provede ostatak života u mraku.
Švedski Migracioni zavod dugo je skrivao tajnu nehumanog ponašanja personala. Nedavno su mediji otkrili da se i ranije proterivanje izbeglica slavilo uz šampanjac, a posebno šokantan podatak je organizovanje proslave kada je poleteo avion sa Nadinom i njenom porodicom za Bosnu septembra 2003. godine.

U Migracionom zavodu prvo su skupili novac i kupili cveće za najzaslužnije u akciji proterivanja, ali su zaključili da je poklon previše skroman, pa su uzeli i tortu da se zaslade, piše list „Ekspresen“.
-Šokirana sam da ljudi u jednom civilizovanom društvu mogu da slave našu tragediju, kaže Nadinina starija sestra Edina, koja živi u Goraždu.

Nadina i njena mama Kimeta su tek pre par dana čule za proslavu. Prva reakcija bilo je ćutanje.
– Bili su veoma žalosni, ali kasnije i ljuti. Žive izolovani u Bosni. Niko se ne brine o njima i još se nadaju da će Nadina moći da se vrati nazad u Švedsku, priča sestra Edina.
– Nisam verovala da se tako odnose prema ljudima u jednom tako razvijenom društvu. To su ipak obrazovani ljudi, a častili su se zbog nečije nesreće, kaže Edina.
Kimeta Imamović nerado se priseća tog 12. septembra 2003. godine, a tek kada joj se spomene da su u Migracionom zavodu slavili posle poletanja aviona za Sarajevo, reči pokuljaju:
– Dok su oni jeli tortu, ja sam gutala tablete za smirenje. Nadina se uplašila da će mi se nešto desiti, i čvrsto me je držala za ruku, ispričala je Kimeta švedskim novinarima u hladnom stanu u Goraždu.
Već dve godine niko u porodici ne radi i mali su izgledi da će biti bolje, jer kako kažu Imamovići u Goraždu je skoro nemoguće dobiti posao.

– Zašto su slavili? Samo zato što smo napustili Švedsku? Šta smo im nažao uradili? To je bilo jako ružno od njih, priča Nadina dok drži lutku koju gotovo i ne vidi.
Ovo je bila treća Nova godina koju je Nadina proslavila sa porodicom u neizvesnosti. NJena teška očna bolest još više se pogoršala. Nije bila kod lekara specijaliste skoro dve godine. Retko izlazi iz kuće jer se plaši dečjeg ruganja.
– Ne želim da me druga deca gledaju i zadirkuju. Radije sedim unutra i igram se sa mamom. Bojim se i za naočare. Zamislite šta bi bilo ako bi pale i razbile se, priča Nadina koja ne može da shvti zašto su ljudi iz zavoda tako reagovali, a njena mama Kimeta dodaje:

– NJihovo srce je od kamena, kako su mogli da se raduju našoj nesreći.