SEZONSKI POSLOVI KAO MOGUćNOST ZA BOLJU ZARADU (3)

Na raznovrsne poslove, koji su obično upareni sa učenjem ili putovanjima, u Ameriku godišnje odlazi oko 3.000 mladih ljudi iz Srbije. Šalje ih nekoliko specijalizovanih agencija, a najstarija među njima, „Vizantijana“ u Beogradu, još prošle decenije se pročula prema programu jednogodišnjeg čuvanja dece u porodici, ili, u svetu poznatog zanimanja „o per“. Podrobne američke testove svake godine u ovoj agenciji položi 50 do 70 kandidata, pretežno devojaka. Svega petina su Beograđanke, a svaka mora da ima bar veliku maturu, vozačku dozvolu, da je mlađa od 28 godina. I, da nije duvanski zavisnik.
„O per“ programi podrazumevaju i pohađanje kurseva jezika, kompjutera ili neke druge pri lokalnim univerzitetima. Međutim, svega desetak odsto naših devojaka kreće u Ameriku da bi naučile engleski jezik, iskusile život i rad daleko od kuće, možda se usavršile u budućem stalnom poslu, upoznale sa drugačijom zemljom i kulturom, kaže za „Vesti“ Vlastimir Vojinović, direktor „Viznatijane“.

U Engleskoj više traže muškarce

U programu „o per“ za SAD nađe se i pokoji mladić, a Vlastimir Vojinović kaže da su muške dadilje mnogo traženije u Velikoj Britaniji.
– Engleskim porodicama su mladići, osim za uobičajeno čuvanje i zabavljanje dece, potrebni i za sitnije kućne poslove, popravke, i, naročito, baštovanstvo. Ili, da bi im prošetali pse, što se takođe računa u „muški“ posao – kaže sagovornik „Vesti“.

– Većina očekuje da dobro zaradi, iako im se predočava da im je mesečna plata, zapravo džeparac, oko 600 dolara. U okviru ovog programa, koji se svrstava u tzv. kulturnu razmenu, američkim roditeljima nije bitno odakle dolaze privremene dadilje. Važno im je to, što se za strankinje plaća samo neoporezovani džeparac, avionska karta i provizija organizatoru, a sve ostalo je uređeno preciznim američkim zakonima u ovoj oblasti – objašnjava Vojinović.
Sudeći prema velikoj nezaposlenosti srpske omladine, ali i želji da putuje u inostranstvo, moglo bi se očekivati da se za čuvanje američkog podmlatka prijavljuje na hiljade devojaka. Međutim, interesovanje je i dalje mršavo. Zato je „Vizantijana“ prošle godine ogledno ponudila „o per“ program besplatno za devojke, s tim da one nadoknađuju troškove samo ako posao napuste pre roka, ili odluče da produže boravak.

Bezosećajni Amerikanci

Petina srpskih dadilja je nezadovoljna, poneka se vrati pre roka, a krivica može da bude na obe strane.
– Amerikanci ponekad od „o per“ traže i da kuva za porodicu, a to je kršenje ugovora. Devojke imaju stalnu zaštitu koordinatora, pa, ako se utvrdi da nisu krive, ponudi im se posao u drugoj porodici. Ali, i one često imaju pogrešna očekivanja, kao što je, da će u porodici živeti kao kod rodbine, a da povremeno „bace pogled“ na dete, dok gledaju TV. U Americi dadilje moraju potpuno da se posvete deci, a ne mogu da ih vaspitavaju, ma kako bile obrazovane. Očekuju i da ih porodica zavoli, naročito ako urade nešto dobro, dok se za Amerikance dobar rad podrazumeva. Kad imaju problem, one ćute, pa ga „lome preko kolena“, umesto da traže pomoć poslodavca – kaže Vlastimir Vojinović.

– Prijavilo se preko 200 kandidatkinja, od kojih je manje od polovine ispunjavalo američke uslove. Svega 40 je pristalo na put, ali je na kraju otišlo pet devojaka – kaže Vojinović.
Srpkinje su postale oprezne i nepoverljive kada im se ponudi „nešto za ništa“, tako da je majka jedne kandidatkinje, krišom od nje, zvala agenciju da se raspita da nije reč o trgovini belim robljem. Na sajtu „Vizantijane“ ove godine stoji i ponuda za posao na imanju od 120 štala. Zarada je, iz srpskog ugla posmatranja izvrsna, jer iznosi preko 70 dolara dnevno i sav bakšiš koji može da bude i veći. To nije čudno ako se zna da se od radnika očekuje da se bave konjima, da su spremni da rade, kako je naveo američki poslodavac, i u prašini, i po kiši, i u „smrdljivim štalama“. Neobično je, međutim, to, što se traže „pretežno devojke“.

– To je posao u okviru programa „Putuj i zaradi“. Roditelji dovode decu u škole jahanja ili da jašu iz razonode, na farmama, pa se traže „šetačice“ konja, a poslodavci računaju da su devojke pažljivije sa decom. O programima sve može, i trebalo bi, da se proveri i u američkoj ambasadi u Beogradu, i u našoj policiji. Savetujem to i ljudima koji se raspituju, jer ima i lažnih agencija. „Viznatijana“ posluje već 18 godina, a partner nam je najveća fondacija za zapošljavanje stranih sezonskih radnika u SAD. Takve fondacije su pod strogim federalnim propisima, i budnom pažnjom. Moraju da imaju licencu koja se obnavlja svake godine, a dužni su i da sami kontrolišu poslodavce – upozorava Vlastimir Vojinović i napominje da se time smanjuje mogućnost prevara sa obe strane „velike bare“.