Sa gitarom preko sveta

Slobodan – Danče Ivanović spada u one retke srećnike čija je profesija i ljubav vezana za pravljenje instrumenata, u malobrojne poznavaoce izuzetnog zanata i posebno tanane duše gitare, za koju je neraskidivo vezan već 25 godina. I sam muzičar, ipak se radije određuje kao graditelj „instrumenta sa dušom“, ponosan na svoju veštinu i umeće.

Trenutno sa porodicom živi u čikagu, nikada dovoljno siguran kuda ga dalje muzika života može odvesti. Rođen je u Beogradu, a u Minhenu je studirao zanat za pravljenje žičanih instrumenata i oduvek svirao gitaru. Rat ga je sa porodicom zatekao u Osijeku, odakle se 1991. sele u Salcburg, a kasnije u čikago.

– Za ovih 25 godina popravio sam oko 5.000 gitara, a napravio, što električnih, što akustičnih, što džez gitara – oko 250. Imao sam tu sreću da sam se profesionalno bavio muzikom, pa čak i u ovim godinama znam šta je gitara, kako se pravi i kako se svira, što je zaokružilo i moj životni i muzički ciklus.

Bekstvo u Austriju

Nekoliko puta je, kako kaže, napuštao „svoj život“ i započinjao novi, uvek noseći svoju gitaru.
– Najteže je bilo kada sam iz Osijeka, u kome sam živeo i radio, pobegao u sakou, sa pasošem i 900 maraka. Stigli smo u Salcburg, u kome je moj sin Goran upisao konzervatorijum, kao najmlađi student ikada tu upisan. Imao je 12 godina i kao veliki talenat dobio je besplatno školovanje. Ja sam tada počeo pomalo da radim, ali bilo je mnogo teško, bez novca, pod stresom. Bili smo prilično neshvaćeni i bez pomoći niotkuda, ali to je valjda recept da postaneš još jači. Nismo znali ni jezik, ali, na sreću, upoznali smo par dobrih Austrijanaca, pa sam počeo da popravljam gitare, pomalo kupujem alat, a popravljao sam gitare i jednom od najboljih evropskih muzičara, gospodinu Kastovskom, koji je na tri svoja albuma napisao da se zahvaljuje meni za popravljene i napravljene gitare, a na jednom od njegovih CD je i slika moje gitare. Nažalost, onda je ponovo došlo vreme za put. Prodali smo za 2.000 dolara sve što smo tamo stekli za šest godina i sa turističkom vizom došli u Ameriku. I, Jovo-nanovo.
Ponovo uspostavljanje kontakata u biznisu, upoznavanje ljudi, poslovi restaurisanja antičkog nameštaja i klavira, i ponovo spas u prevelikoj ljubavi prema drvetu.
– I opet sam kupovao alat, počeo da kupujem mašine za proizvodnju gitara, i to je bio dobar put, jer sada umesto jedne gitare mesečno mogu da napravim pet. I za ovih sedam godina u Americi ih je bilo oko 50. Danju sam radio nameštaj, a noću gitare, a evo već godinu i po dana samo radim gitare. Tvrdim da samo čovek koji ima široku dušu može da napravi dobru gitaru, iako je uvek velika filozofija to šta je dobra gitara. Moje gitare su dolazile do velikih i poznatih muzičara.

Povratak u otadžbinu

Sin Goran Ivanović je sada veoma poznat gitarista, a očeva gitara najbolje zvuči na njegovom CD „Macedonian Blues“. Goran sprema novi materijal, a roditelji planiraju povratak u otadžbinu.
– Ponovo su pred nama velike dileme, jer mi nismo srećni ovde. Naš mlađi sin ima 11 godina, ali on ne zna kako to izgleda igrati se napolju. Sve je prebrzo i prepuno stresa. Osim toga, ja želim da našim ljudima pokažem šta je dobra gitara. I tamo ću se baviti popravkama, ali ću i praviti gitare. Vratili bismo se u Novi Sad, ja bih želeo da pomognem mladim muzičarima. Otvorio bih malu proizvodnju, posvetio bih se detaljima, a ovde u Americi već imam i mušterije, koje bi kupovale, i prodavce koji bi plasirali moje gitare. Naravno, Goran bi ostao ovde i uvek bio ta važna spona sa Amerikom. Ipak, odluka još nije doneta.
Gitara će, gde god da budu oni, uvek biti sa njima, kao što je i na veb-sajtu: www.danche.guitars.com

Najnovija uvek najdraža

Zanimljive su te priče o najdražem napravljenom instrumentu – za mene je uvek ona poslednja napravljena najdraža, najvažnija po svim kriterijumima. I uvek ima malo bola kada se gitara proda, ali i dovoljno sreće ako se proda dobro i ode u ruke pravog muzičara. Jer, tako se zatvara trougao u kome su zadovoljni i mušterija, moja duša i moj džep.

Sa koferom pred poznate

Nisam se stideo da sa koferom sačekujem muzičare nakon koncerata u čikagu. I došao sam do velikih – DŽeka čekinija, Farida Haka, razgovarao sam i sa Bilom Frizelom, koji je jedan od najznačajnijih džez gitarista. I muzičari respektuju taj moj napor da im ponudim kvalitetnu gitaru, oni osete da sam u svaku od njih uneo poslednji atom svog znanja i muzičkog i zanatskog iskustva. Najskuplju sam prodao za 9.000 dolara.