Puna škola đaka

odgovor-na-astrolosko-pitanje-za-0302.

Nije uvek bilo tako. Ova škola za učenje srpskog jezika registrovana je još 1981. godine i odmah po osnivanju radila u okviru crkveno školskih opština Sv. Trojice u Kičineru i Sv. Đorđa u Veterlou. Nije tada ovde bilo mnogo srpskih porodica, pa samim tim ni školaraca. Situacija se promenila devedesetih godina prošlog veka kada je veliki broj Srba, mahom iz Bosne i Hercegovine i Krajine, došao u ovaj kraj, što u protrazi za poslom, što bežeći od ratnih zbivanja, javlja za Program za dijasporu RTS-a Branka Dikanović Trbojević.

U vaskršnim brojevima crkvenih listova, kao svojevrsna uskršnja čestitka, piše da je sa mnogo ljubavi, dobre volje, požrtvovanog i dobrovoljnog rada škola okupila veliki broj učenika i zaposlila nastavnike. A u praksi je bilo malo drugačije.

Ranko Krajišnik, koordinator srpskih škola, kaže da su tih devedesetih, on i nekolicina prijatelja uzeli kanadski telefonski imenik u ruke i redom zvali svako ime koje je, kaže, zaličilo na naše. U takom pristupu, naravno, bilo je spuštenih slušalica, „zaradili“ su i poneku psovku, ali ih to nije obeshrabrilo. Tek na početku te, školske 1996. godine, 300 dece je došlo da se upiše u srpsku školu.

Nastava se danas odvija subotom u prostoru redovnih kanadskih škola.

Organizovana je po razredima – uz dve predškolske grupe i osnovnu školu od 1. do 8. razreda, radi i srednja škola od 9. do 12. razreda. Program rada obuhvata učenje srpskog, istorije, kulture i tradicije našeg naroda. Srednjoškolcima su ocene iz ove škole priznate i u redovnoj kanadskoj srednjoj školi. Sve ove rezrede posećuju i sveštenici iz dve crkve i deci predaju veronauku. Petnaest nastavnika i profesora plaća kanadska država, a oni se trude da jedan mešoviti razred nauče srpski jezik, među kojima ima i odraslih koji ga više razumeju nego govore.

Ranko Krajišnik posebno ističe da je ovde već postao običaj da se na početku svake školske godine prikuplja pomoć za decu sa Kosova i Metohije.

„A to izgleda ovako roditelji, nastavnici i volonteri pripreme peciva, pite, kolače i to se prodaje. Sami spremamo, sami prodajemo a i kupci smo mi sami“, uz osmeh kaže Krajišnik.

Tako prikupljena sredstva predaju se gospođi Radi Mićić, koja je neka vrsta institucije u Torontu, i koja je često na Kosovu.

Cilj ovih akcija, kaže Krajišnik, nije samo da se deca iz Kičenera i Vaterloa uče humanosti nego i da se osete delom zajednice u Srbiji i na Kosovu i Metohiji. Da, pored Kanade u kojoj su rođeni, i Srbiju doživljavaju kao domovinu.

S razlogom je čitava srpska zajednica u Ontariju ponosna na školu Svetog Save, a Ranko Krajišnik posebno pohvaljuje nastavnike i đake, ali još više roditelje, bake i deke, koji pored svih obaveza nađu vremena da svake subote dovedu decu u školu.

U vaskršnjoj čestitki kaže se da je velika sreća kada nekadašnji đaci postanu nastavnici i kada sinovi i kćeri nekadašnjih učenika sede u istim klupama.