Pola veka gastarbajtera

Daleke 1955. godine Nemačka je krajem decembra potpisala sa Italijom prvi u seriji međudržavnih sporazuma o prijemu radne snage. Potom su usledili istovetni sporazumi sa drugim mediteranskim zemljama i na kraju sa ondašnjom SFRJ 1968. godine. To je širom otvorilo kapije nemačkih fabrika za masovni dolazak stranaca, a već 1964. u zemlju je stigao milioniti strani radnik, Portugalac Armando Gonzales, koji je na maloj svečanosti organizovanoj na železničkoj stanici Keln-Dojc od domaćina dobio na poklon motocikl.
Međutim, naftna kriza iz 1973. godine je zaustavila nemačko „privredno čudo“ i vlada u Bonu 23. novembra te godine usvaja odredbu o zabrani daljeg nekontrolisanog dolaska stranih radnika kojih je u zemlji tada već bilo oko 2,6 miliona. Od 1983. godine krenuo je program za podsticanje povratka stranaca u zemlje njihovog porekla, ali je već tada bilo jasno da će mnogo gastarbajteri („gostujući radnici“) – ostati u Nemačkoj.
Danas u Nemačkoj živi više od sedam miliona stranaca. Po nekim podacima ima ih znatno manje, a deo krivice za tu zbrku sa brojanjem izazvala je sporost administracije koja sređuje zvanične podatke. U međuvremenu je gotovo 900.000 stranaca uzelo nemačko državljanstvo, pa je i to doprinelo pometnji oko stvarnog broja „auslendera“ u ovoj zemlji.

Statistika

Prema podacima od 31. decembra 2002. godine u Nemačkoj je najviše bilo Turaka (1.912.169) i Italijana (609.784). Na trećem mestu su po brojnosti državljani Srbije i Crne Gore (591.492), a za njima su oni iz Hrvatske (230.987), BiH 163.807) i Makedonije (58.250).

Teško da je bilo ko od stranih radnika iz prve generacije pomišljao na trajni ostanak u Nemačkoj. Svi su dolazili na privremeni rad sa željom da što više zarade i uštede, a da potom sa tim kapitalom poboljšaju životne uslove u otadžbini. Radili su prekovremeno, često i nekoliko poslova, štedeli svaku marku, slali porodici izdržavanje i spremali se za veliki povratak.
Nemci su i politički bili nespremni da te došljake zauvek prihvate kao svoje sugrađane i komšije, pa niko od njihovih lidera nije ni pominjao integraciju. Domaćinima je bilo drago da došljaci mnogo rade i zarade kako bi platili veći porez i napunili fondove penzijskog i zdravstvenog osiguranja, ali ne i da ih kasnije koriste.

Naseljenost

Stranci su najgušće naseljeni u najmanjim nemačkim pokrajinama: Hamburg 14,8 odsto došljaka, Berlin 13,1 odsto i Bremen 12,5 procenata. Brojčano, najviše ih ima u Severnoj Rajni – Vestfaliji (1.979.787), Baden – Virtembergu (1.297.738) i Bavarskoj (1.174.010).

– Bili su to dobri radnici – priznao je kasnije šef kadrovske službe koncerna „Simens“ Teodor Ostrop dodajući da je to zaustavilo prvobitnu ideju o stalnoj zameni gastarbajtera novom radnom snagom iz drugih zemalja.
Danas u Nemačkoj žive pripadnici prve, druge i treće generacije stranaca. Ove godine stupili su na snagu zakoni kojima su Nemci konačno priznali da su useljenička zemlja i da je mit o „gostujućim radnicima“ zauvek izbrisan. U modi je što bolje uklapanje došljaka sve do prijema u nemačko državljanstvo. Kapije Nemačke su čvrsto zabravljene i kroz njih se provuče tek poneki stručnjak, a zabranu novog doseljavanja „krše“ i desetine hiljada azilanata koji stižu trbuhom za kruhom ali sebe proglašavaju političkim žrtvama kako bi uopšte ušli u ovu bogatu zemlju.