Poduhvat Džordža Vujnovića o kom se ćutalo pola vijeka

Više od pola vijeka, Džordž Vujnović se bavio trgovinom. Uvijek uglađenih manira, imao je malu prodavnicu u Kvinsu, i živio povučenim životom u kvartu Džekson Hejts. Ni najboljim prijateljima nije nikada pričao o svojoj tajnoj prošlosti, kada je za vrijeme Drugog svjetskog rata organizovao spasilačke misije.

– Pravila službe u OSS (preteči današnje CIA) jasno su nalagala da se o tim stvarima ne smije pričati. Naučili su nas da se pomirimo s tim i da te povjerljive podatke zaključano duboko u sebi – priča Vujnović.

A ono o čemu je Vujnović ćutao svih tih godina je bila njegova ključna uloga operativca u Operaciji „Halijard“ (konopac za jedra), tokom koje je spaseno više od 500 savezničkih pilota čiji su avioni za vrijeme Drugog svjetskog rata oboreni na prostoru okupirane Jugoslavije.

Za ove Vujnovićeve poduhvate doskora se ništa nije znalo, jer je do prije nekoliko godina američka vojska te podatke smatrala strogo povjerljivim. Međutim, 66 godina poslije tog ljeta 1944., Vujnoviću je na svečanosti u sabornoj crkvi Svetog Save u Njujorku uručena medalja Bronzane zvezde, koju mu je predao kongresmen Džozef Krauli.

– Bolje ikad nego nikad – kaže Vujnović (95). Iako već u godinama, još uvijek ima više nego dobru kondiciju i besprekorno pamćenje. Prisjetio se kako je obučavao agente koji su se kasnije ubacili na teritoriju okupiranu od strane Vermahta, te uz pomoć improvizovanog uzletišta organizovali akcije izvlačenja 512 pilota.

Prema njegovim riječima, piloti su se mjesecima od nacističkih potjera skrivali po seoskim imanjima, a u skrivanju su im pomagali četnici Draže Mihailovića. Kasnija sve veća podrška SAD Josipu Brozu Titu i njegovim partizanima otežavala je akciju spasavanja, a zbog te podrške cijela akcija je decenijama kasnije bila skrivana od očiju javnosti.

Vujnović je možda i jedini živi učesnik operacije „Halijard“, smatra potpukovnik američkih oružanih snaga Stiven Olujić, koji je pomogao u istraživanju o cijeloj akciji i pripremanju aplikacije za dodjelu nagrade.

Džordž Vujnović je rođen 1915. u porodici srpskih doseljenika koji su živjeli u Pitsburgu. Sredinom tridesetih godina prošlog vijeka došao je u Beograd da bi tamo studirao. Poslije bombardovanja Beograda u aprilu 1941 uspio je da se sa budućom suprugom Mirjanom prebaci najprije do Budimpešte, da bi preko Turske, Jerusalima došli i do Afrike, često pobjegavši njemačkim snagama u posljednji čas.

Vujnović se prijavio u američku vojsku, i ubrzo stekao čin potporučnika, a zatim mu je ponuđeno da postane agent OSS. Odveli su ga u Virdžiniju, i obavijestili ga da će biti podvrgnut posebnoj obuci na tajnoj akademiji kodnog imena Farma.

– Rečeno mi je da čekam na određenoj raskrsnici, a da će me pokupiti automobilom sa zamračenim prozorima i odvesti na Farmu. Morao sam da stavim cvijet na rever a da ispod lijeve miške držim primjerak novina – kaže Vujnović.

Poslije obuke, Vujnović je bio stacioniran u Bariju. Mirjana je ostala u Vašingtonu, gdje je radila kao sekretarica u jugoslovenskoj ambasadi. Igrom slučaja presrela je povjerljivu komunikaciju između zvaničnika SAD, i saznala da se na području okupirane Jugoslavije nalazi više od 100 američkih pilota i članova posade. Pisala je Džordžu, koji joj je u međuvremenu postao suprug, a on je obavijestio komandu vazduhoplovnih snaga i priprema za spasilačku misiju je počela.

Piloti su bili oboreni tokom misija bombardovanja naftnih polja u Rumuniji koja su snabdijevala njemačke trupe. Mnogi piloti su uspjeli da se katapultiraju iz pogođenih aviona i padobranima se spuste na područje Srbije, gdje su ih Mihailovićevi četnici odvodili u sigurnost planina obraslih šumom.

Vašington nije dozvolio Vujnoviću da ode u Srbiju kao agent. Međutim, on je regrutovao i obučavao agente koji su govorili srpski jezik, kako bi se lakše uklopili među lokalno stanovništvo u Srbiji i organizovali akciju spasavanja pilota.

– Agente sam naučio da sa odjeće moraju skinuti sve oznake. Obično su kod sebe imali američke dolare i paklice cigarete „Kamel i „laki strajk“. Govorio sa da se moraju svega toga riješiti. Pokazivao sam im kako da vežu cipele, na način kako se to radilo u Srbiji, i kako da jedu kao Srbi – priča Vujnović.

Uz pomoć agenata načinjeno je uzletište u planinama, gdje su slijetali transportni avioni C-47 i kupili pilote koji su se našli iza neprijateljskih linija.

Poslije rata, Tirov režim je sudio Draži Mihailoviću zbog veleizdaje. Mihailović je pogubljen 1946., uprkos mnogobrojnim protestima spasenih pilota koji su isticali da ih je Mihailović spasio od nacista. Američki predsjednik Hari Truman posthumno je Mihailovića odlikovao Ordenom za zasluge. Međutim tek 2005. godine Vujnović i drugi ratni veterani uspjeli su da orden uruče Dražinoj kćerki Gordani. Gregori A. Frimen objavio je 2007. godine knjigu „Zaboravljenih 500“, u kojoj je detaljno opisan tok spasilačke misije.

Priznanje zbog njegovih ratnih poduhvata ga je razveselilo, priznaje Vujnović. Prije nekoliko godina posjetio je sa još nekoliko ratnih veterana Beograd, zbog komemoracije povodom godišnjice operacije „Halijard“. Svih ovih godina živio je u kući koju je 1950. godine kupio za 17 hiljada godina. Supruga Mirjana preminula je prije osam godina, a Vujnović provodi staračke dane u dnevnom boravku, okružen mnogobrojnim knjigama sa istorijskim temama.

Tajnost

– Vujnovićeva priča godinama je bila držana u tajnosti zbog političkih odnosa, kao i zbog podijeljenosti koja je vladala u tadašnjoj Jugoslaviji. U toj priči su svi, špijunaža, intrige, Ruzvelt, Tito, čerčil, Staljin – izričit je kongresmen Krauli, koji je i inicijator dodjeljivanja

Bronzane zvijezde Vujnoviću.