Plavno: Na proslavi četiri veka crkve okupili se zemljaci sa svih strana sveta

Selo Plavno jedno je od najvećih sela u Kninskoj krajini, na samoj tromeđi koja i danas spaja Dalmaciju, Liku i Bosansku krajinu. Do prvog popisa stanovništva posle Drugog svetskog rata ovo selo bilo je vodeće u opštini Knin i po broju stanovnika.

Danas je situacija u Plavnu, baš poput ostatka Dalmacije, znatno drugačija. Stanovnika je iz godine u godinu sve manje, pojedini zaseoci ostali su pusti nakon poslednjeg rata, a ono što Plavanjce još uvek uspeva da okupi u većem broju jesu crkva, hramovna slava i sećanje na pretke koji u Plavnu počivaju.

Ove godine, oko hrama Svetog Georgija po prazniku Spasovdanu, okupilo se nekoliko stotina Plavanjaca. Većina njih pristigla iz Srbije, drugi, samo ovim povodom, iz daleke Engleske ili neke treće, domaćinima strane zemlje. Četiri veka postojanja pravoslavnog hrama u njihovom selu nije mali jubilej, četiri stotine godina postojanja i utemeljenosti o kojima svedoči svaki kamen ugrađen u ovu svetinju, jednako bitni onima koje je ratni vihor odneo iz Plavna kao i onima rođenim daleko od istog, ali rodnim vezama i pričama trajno vezanim.

Dolazak u Plavno istovremeno budi i sreću i tugu

Dušan Opačić rođen je 1949. godine u Plavnu, tu je završio školu, tu je u istoj školskoj klupi sedeo sa svojom sadašnjom suprugom Dušankom, tu je stvorio porodicu i baš tu, na mestu pored četvorovekovnog hrama, danas počivaju svi njegovi preci. Previše razloga, kaže, da na godišnjicu crkve bude prisutan u selu koje mu je svake večeri poslednja misao pred spavanje, i prva jutrom kada se probudi u dalekim Banovcima.

-Plavno je, ne samo za mene, nekada bilo najlepše selo u kninskom kraju sa preko dve hiljade stanovnika. Mesto gde sam proveo svoje najlepše i najbezbrižnije dane i detinjstvo čuvajući ovce i goveda. Tri škole smo imali u selu, a to vam je dovoljan pokazatelj o brojnosti dece nekada. Danas kada slavimo godišnjicu naše crkve reći ću vam da je za mene ovo najsrećniji dan u životu. Svi moji pradedovi, dedovi, moji roditelji su sahranjeni na ovom mestu. Iako dolazim par puta godišnje, da obiđem rodni prag, groblje i upalim sveće svojima, danas sam morao biti ovde, jer je to i dužnost i obaveza prema onima čije su ruke ovu crkvu zidale. Meni Plavno nedostaje svaku noć, svaki dan, ali zbog zdravstvenih razloga sada više ne možemo nas dvoje sami biti ovde. O Plavnu pričam svojim unucima koji su ga, možda jednako kao ja, zavoleli samo slušajući. Zato sam danas i srećan i tužan istovremeno, podeljen između porodice u Srbiji i svega onoga što mi je ovde ostalo – u dahu izgovara Dušan koji u Banovcima ima troje dece i šestoro unučadi.

Na par metara od njega, ne ispuštajući fotografski aparat iz ruke, ljude i dešavanja oko hrama beleži Dušanov bratanac Nebojša Opačić, rođen u Zemunu, ali Plavanjac u duši.

Dušan i Nebojša Opačić
Dušan i Nebojša Opačić

– Rođen sam u Zemunu i pripadam prvoj generaciji onih čiji su roditelji poreklom odavde ali su potomstvo ostvarili u Srbiji. Moja ljubav prema Plavnu je u stvari ljubav prema očevini, dedovini. Svaki naš odmor, svako letovanje za vreme mog odrastanja bili su u Plavnu, u Dalmaciji. Nije postojala druga država, drugo more i druga planina, Plavno i Dalmacija su bili sve u jednom. Deda i baka, priroda, životinje, radost koju smo osećali dolaskom ovde, ne mogu se meriti ni sa čim. Danas, na žalost, svoju decu nemam gde dovesti, kuća je srušena, onih starih više nema, dece u selu skoro isto tako, ali ja od ovog kraja ne odustajem i dolazim u svakoj mogućoj prilici, kad god mi to obaveze dozvole. Toponim Plavno bio je i ostao uvek dominantan u našem domu. Koliko god sam ponosan na godine koje broji ovaj hram, toliko sam ponosan na činjenicu da je Dositej Obradović, u Srbiju, krompir doneo 1811. godine, a isti taj krompir su Plavanjci imali pedeset godina ranije. Sve su to neke stvari koje nas čine ponosnim danas, na ovom mestu. Kažu da se Romi uvek raduju kiši, jer posle kiše znaju da će sinuti sunce, tako se i mi, posle svega, radujemo i nadamo nekoj boljoj, lepšoj budućnosti za ovaj naš kraj – optimistično će Nebojša.

Plavno se prvi put spominje krajem 14. veka

U obnovi hrama, izgradnji još jednog u svom selu, ali i večitim nastojanjima da očuvaju tradiciju, običaje, pa i kulturno nasleđe svojih predaka, uvek okupljajući Plavanjce sa svih strana, velike zasluge nosi i „Zavičajno društvo Plavno“ sa sedištem u Beogradu. Povodom godišnjice hrama potrudili su se da u selu okupe što više ljudi, organizovali skroman kulturno-umetnički program, ali i sastali sa političkim predstavnicima grada Knina kako bi zajedno našli nove načine da ožive svoje selo.

Profesor Đuro Đurić, vrstan poznavalac svih prilika svoga kraja i zaljubljenik u sve ono što Plavno krasi, mogao bi o njemu pričati danima. A za sve što se pouzdano i precizno može tvrditi o istoriji, narodu i običajima koji ga krase, jedna objavljena monografija Plavna je, kaže, malo.

– Prvi pomen Plavna, pod tim imenom, zabeležen je krajem 14. stoleća, tačnije 1388. godine kada je popisano, zajedno sa ostalim utvrđenjima, u povelji ugarskog kralja Žigmonda Luksemburškog. No, Plavno nije tako mlada naseobina jer je, sa svim svojim zaseocima, imalo stanovništvo još u prastara vremena. Još od antičkog vremena imate u zaseocima Rusići, Đurići i još njih par, tragove starih naseobina, čak iz neolita. Rimljani su boravili ovde, u Srednjem veku bilo je velikaško sedište da bi, dolaskom Turaka, postalo rezidencialni centar velikaške porodice Durak-Begovića. Plavno je, u to vreme, često bilo poprište sukoba između zapadnih sila, pre svega Venecije i Austrije sa Turcima. U tim smutnim vremenima je podignuta naša crkva 1618. godine. Crkva nije podignuta od strane onih stanovnika koji su živeli ovde do 1995. godine odnosno od njihovih predaka, ali je pravoslavlje u ovom mestu prisutno od kraja 14. veka. Ova crkva je sagrađena u najteže vreme, kada su Turci uveliko vladali. Daleko od hrišćanskih teritorija pravoslavci su podigli u Plavnu svoj hram, malo pomalo je nadograđujući da bi 1790. postavili ikonostas koji je uradio tada poznati slikar, Vuko Sudarević – – kaže Đurić.

đuro đurić  „Zavičajno društvo Plavno“
Đuro Đurić, „Zavičajno društvo Plavno“

Sećanje na Dositeja Obradovića

U ovom selu, gde je tokom proteklih decenija mnogo toga nestalo u zaboravu, sa ponosom se neguje i ističe sećanje na prvog plavanjskog učitelja, a tek kasnije i prvog srpskog ministra prosvete Dositeja Obradovića. On je za vreme svog boravka u Plavnu, u crkvenoj bratskoj kući kod hrama Svetog Georgija osnovao prvu školu u kojoj je podučavao Plavanjce pismenosti, a krajem zime, 1770. godine, tu je i završio svoje delo „Ižica“.

Bratska kuća pored hrama obnovljena je zahvaljujući trudu i ljubavlju meštana ovog sela, a na spomen ploči postavljenoj 1989. godine povodom 220. godišnjice od njegovog boravka u Plavnu, uklesan je Dositejev autobiografski zapis:

„Kad sam se vratio iz Azije male i Grecije dođem u Dalmaciju za čiti gde decu. Izaberem neko planinsko, okolo predivni i široki dolina, sasvim pristojno mesto zovemo Plavno. Tu se ostanovim i skupim dosta dečice. V školje mojej suštej pri cerkvi svjatoga velikomučenika Georgija pobedonosca, menti vo jeromonasjeh Dositej Hopovski.“

Povodom jubileja hrama Svetog Georgija i slave Spasovdana, liturgiju je služio episkop dalmatinski Nikodim sa nekoliko sveštenika eparhije Dalmatinske. U kulturno-umetničkom programu, u čast četiri veka postojanja, prisustovali su predstavnici gradskih vlasti grada Knina.

The post Plavno: Na proslavi četiri veka crkve okupili se zemljaci sa svih strana sveta appeared first on srbi hr.

Original Article