Njujork (u) očima jedne Novosađanke

Ovaj putopis se zaista čita, a slike su samo propratni detalji…

Velika jabuka se jede brzo. Uživa se u svakom zalogaju. Nekada se previde koštice, pa i one postanu slatke i jestive. Njammm… Ali peteljka se ne može zanemariti – ne, nikako.

Novac je vreme. Dokle god imate novac, možete provoditi vreme u Njujorku. Koliko god novca da imate sa sobom prilikom dolaska u ovaj Centar Sveta, za toliku sumu ćete biti olakšani prilikom odlaska iz njega. Koliko god vremena da imate na raspolaganju, neće vam biti dovoljno. Novcem kupujete vreme u Njujorku, a on vam uzvraća osećajem da ste živi! Da li je baš tako, ili je Njujork živ upravo zahvaljujući takvima kao što smo mi – mi turisti iz četvrtog Sveta?

Pluća se napune vazduhom. Smog se zanemaruje. Sve što je ružno – lepo je. A lepo je – prelepo. Tako smo naučeni. Mi iz Malog Sveta – da gledamo u Veliki Svet. U Centar Sveta pogotovo.

E pa ja neću tako da gledam. Skinula sam pink naočare i natakla na nos one opservatorsko – skeptično – istraživačke. Bar pišući ovaj tekst. Ali to nije bilo dovoljno brzo. Zato, gledajte i učite, kako kažu Ameri.

Počev od aerodroma JFK, koji je veličine prosečnog Vojvodđanskog seoceta, možete se izgubiti. Možete se izgubiti i na putu do vaše prve Njujorške destinacije. Naravno, ukoliko vam pink naočare propuštaju zračenja svetala Njujorka. Sjaj i blještavilo. A mi turisti – gladi i žedni svega. Svetla znaju da vam pomešaju lončiće. Nije sve baš tako sjajno.

Srećni ste dok dajete prve dolare. Smešite se dok pružate novčanice taksisti želeći da vas neko uslika u toj raboti. Sve je magično. I taj taksi. Žuti taksi. Razmišljate da li se upravo taj taksi, Vaš Taksi, koristio za potrebe snimanja nekog čuvenog filma. Bakšiš se podrazumeva.

Stigli ste. Negde gde je trebalo da stignete. Međutim, četiri zida nisu idealno prebivalište za vas. Ne, nikako. Teleportujete se na Tajms skver, ili na ćose vremena. Kako ste tamo stigli – nije bitno. Kao u transu prolazite kroz podzemnu železnicu, dozivate žuti taksi i mimoilazite ljude na ulicama. Bitno je samo stati ispod svih tih reklama i fotografisati se. Jupi.

Suveniri, naravno. To se podrazumeva. Kao i na bilo kom putovanju. Ti troškovi su pošteđeni svakog prekora, jer, ko će znati da smo tamo bili ako ne donesemo puno majica sa natpisom – Centar Sveta.

Neophodno je obići sve prestižne destinacije i zarobiti ih na memorijskoj kartici foto – aparata. Tu se podrazumevaju Central park, Blumingdejls, Mejsis – najveća robna kuća na svetu, Kip slobode, muzej Gugenhajm, Metropoliten muzej, Vol strit i eventualno, Rokfeler centar.

A onda na scenu stupaju one destinacije na kojima će se videti kako ste i vi deo sveta, a ni slučajno usplahireni turista sa rumenim obrazima i očima punim snova, velikih očekivanja i čežnje za američkim snom.

Slika prva: Vi se vozite podzemnom železnicom, to je prosto kao pasulj.

Slika druga: Jedete famozni njujorški hot-dog. Ne – on vama uopšte nije ljut.

Slika treća: Govorite prolaznicima Ikskjuz mi jer ste shvatili da se to kaže kad se neko udari u prolazu.

Slika četvrta: Kupujete ekstraveliki šejk u MekDonaldsu – pa šta ako se malo ugojite.

Slika peta: Srčete kaficu u Starbaksu i osećate se kao da ste u američkom sitkomu.

Slika šesta: Dajete bakšiš i kome ne treba, jer bakšiš je tako u duhu Velike jabuke. Pa šta, jednom se živi!

Slika sedma: Mašete zastavicom duginih boja pozdravljajući ljubav među istim polovima, jer vas je masa na paradi jednostavno ponela – na njujorški način.

Slika osma: U prodavnici ne možete da se odlučite između plastičnih paprika i liliputanskog paradajza. Najbolje je uzeti organsko mleko ili uostalom, bilo šta organsko. To je tako njujorški.

Osam miliona stanovnika plus jedan jednako je Njujork. Tako je, sada ste i vi deo te gungule zvane multikulturalno-liberalno-demokratski-velelepno-grandiozni-ljubazno- (ne)organski svet.

Sada se vraćamo na one naočare. Pink boja spada onog momenta kad shvatite da su vaša kuća na lakat, vaši salaši, vaš babo i gariji tamo negde, u neorganskom svetu. Taj svet je srž bivstvovanja nas s one strane bare.

Kad – tad, slatki snovi o Americi izblede, a Kritički Duh pomešan sa Duhom Nostalgije se javi. I oduva ceo Njujork jednim dahom.

Makar tek pred kompjuterom, dok nastaje ovaj tekst. Nikad nije kasno.