Zašto umiru vojnici na Kosmetu

Za samo sedam dana dva slučaja samoubistva pripadnika Kfora na Kosmetu. Posle pripadnice Slovenačke vojske, ubio se i podoficir Bundesvera, star 23 godine. Slučajnost, ili ne, posledica depresije uoči božićnih i novogodišnjih praznika, odvojenost od porodice ili neki drugi uzroci? Da li je to samo ono što se zvanično zna ili je broj samoubistava vojnika na Kosmetu tajna. O tome nijedna armija ne voli da saopštava ako baš ne mora.

Dosada su vojnici Kfora najviše umirali od posledica radijacije na Kosmetu. Prema pisanju italijanskih medija od pre nekoliko godina (listovi Republika i Korijere), samo je italijanska armija imala više od 30 umrlih vojnika, što je neka vrsta državne tajne u Italiji. Italijanska vojska negira da su oni umrli od radijacije jer su neke porodice vojnika pokrenule i sudske tužbe protiv države.

Misija Kfora na Kosmetu traje već deset godina i bez obzira na ograničeno vremensko trajanje mandata raznih nacionalnih vojnih i policijskih kontingenata dolazi do određenog zamora ljudskog materijala. Odnosno u zemljama koje šalju svoje vojnike na Kosmet oružane snage se smanjuju tako da je i rotacija jedinica koje odlaze na Kosmet sve češća, pojedine trupe imaju sve manje vremena za odmor u matičnim državama, a već su na redu da opet idu na Kosmet. Bez obzira na prethodne psihološke pripreme pripadnika tih jedinica kod pojedinaca dolazi do pada psihičkog tonusa, što je uvod za samoubistvo.

S druge strane, pripadnike Kfora na Kosmetu lokalno albansko stanovništvo sve više doživljava kao okupatore. Vreme nekadašnje ljubavi između Albanaca i snaga Kfora, izgleda, da je definitivno prošlo, što je još u martu 2004. godine konstatovao Los Anđeles tajms opisujući scene u kojima su američki vojnici morali da pucaju u Albance ne bi li ih tako zaustavili u nasilju protiv Srba 17. marta. U okolnostima kada su vojnici Kfora godinama zatvoreni u svojim bazama, kada ne kontaktiraju sa lokalnim stanovništvom, kada sve češće nailaze na neljubazno stanovništvo, kada više nema cveća i čašćavanja, a u bazama je strogo zabranjen alkohol i kocka, sve se svodi na Internet, filmove i bildovanje. Ko nije ljubitelj tih stvari ima višak vremena da se pozabavi i sobom. Ponekad i na tragičan način.

U takvom kosmetskom kontekstu i posle svakodnevnih patrola poneki su pripadnici Kfora verovatno potišteni, najblaže rečeno neraspoloženi. Jer smanjenje psihičkog tonusa može izazvati ne samo neke loše vesti od kuće već i ponavljanje jednog istog patroliranja, istim putevima i po istim mestima. To može da dovede do slabijeg kvaliteta obavljanja posla jer budnost mnogo više slabi za vreme jednostavnih zadataka nego složenijih. To, opet, može da izazove kritike komandujućih podoficira i oficira. Kod čoveka najvažniji je momenat koji izaziva emocionalne reakcije, zapravo, reč.

Neprijatne vesti od kuće, oštre primedbe starešina na terenu, grub odnos nadređenih, prekori, kazne, sve to slabi unutrašnju koncentrisanost i psihomotorne sposobnosti vojnika, što sve može da dovede i do samoubistva. Istina, sve jedinice Kfora na Kosmetu imaju svoje psihologe, ali svakom psihologu verovatno je teško da vojnicima objašnjava kako to da su oni od nekadašnje uloge oslobodilaca Kosmeta sada, posle deset godina, u ulozi okupatora Kosmeta. I da ih tako manje-više otvoreno doživljavaju lokalni Albanci, nekadašnji dobri momci Zapada.