Nemamo gotovo ništa

Nije planina Jelica sa čijih se vrhova kao na dlanu vidi Čačak, ali i gotovo celo Dragačevo, bez razloga opevana u pesmama.

Planina pleni lepotom, a posebno se to odnosi na proplanak gotovo na samom vrhu planine na kojem su, ko zna od kada, preci Milana Čubrića sagradili vajat u kojem su se rađale generacije Čubrića. Idilična slika proplanka, vajata, pogleda koji doseže daleko do susednih planina istinski prija oku, ali ispod krova tog kućerka krije se velika čamotinja i muka porodice Čubrić, koji žive u velikoj nemaštini.

Iako u selu Grab o Milanu kao suprugu, ocu i kao velikom radniku svi imaju samo reči hvale, iz teške situacije sam ne može da izađe na kraj. Milan, skroman čovek koji, iako bolestan, porodicu izdržava od rada motornom testerom u šumi, kada ima posla, i od ono malo zemlje oko vajata, nerado govori o svojim problemima, a i kada prozbori koju reč one su grke kao planinski pelen sa Jelice.

– Iako sam i sam bolestan, radio bih ja i više, ali uvek moram da budem blizu kuće, jer mi žena Slavica i najstarija ćerka Sanja boluju od epilepsije, a kod te bolesti se nikada ne zna kada će im biti potrebna moja pomoć. Ostala deca – Maja koja je osmi razred i odličan je đak pešak, Marija koja je petak, i Čedo kojem je 13 meseci su, bogu hvala, zdravi, ali se plašim i za njihovo zdravlje, jer žive u veoma teškim uslovima. Ovaj vajat koji je podigao još moj čukundeda ima samo dve prostorije u kojima živi cela moja šestočlana porodica. U jednoj prostoriji, onoj većoj, su žena i deca, a kako nemamo krevete, ćerke spavaju na zemljanom podu. Ja spavam u susednom sobičku na krevetu koji sam napravio od paleta, preko kojih imam dušek. Od svih novotarija savremenog sveta u kući imamo jedino struju, i to kada planinom ne besni nevreme ili mećava, a to se često dešava, i redovno plaćam račun za struju jer ne želim da decu lišim bar svetlosti te jedne sijalice koju imamo u kući – reči su glave porodice Milana Čubrića.

OBEĆANjE ZLATA VREDNO: Milivoje Dolović (FOTO: Lična arhiva)

Uzgred, kaže da do pola noći razmišlja šta će sutra da obezbedi porodici, a od ponoći kako će i sa čime to da uradi. Dobronamerni ljudi koji i te kako znaju da poštuju vrednog Milana Čubrića često mu ponude da napravi spisak onoga što mu je u kući najpotrebnije.

– Naravno, svakom se zahvalim na pažnji i kažem im da je mnogo kraći spisak onoga što u kući imamo, jer nemamo gotovo ništa. Mada, i u uslovima u kojima živi moja porodica, ima trenutaka u toku dana kada sam srećan, i to onda kada vidim decu koja će polagano stati na svoje noge. Nadam se da neće zaboraviti ovakvo detinjstvo koje će im biti opomena da pomažu drugima kada budu u prilici – iskreno će skromni Milan, dodavši:

– Istina je da mnogo toga nemamo, ali dosta nam je toga i obećano od strane predsednika opštine Lučani Milivoja Dolovića. Činjenica je da bih najviše voleo da imam novu testeru i bar nešto od poljoprivrednih mašina kojima bih bolje i više radio i zaradio. Ovako ostaje planina, motorna testera koja se često kvari i moja sirova snaga koja me, to već osećam, polako napušta. Naravno, svi znaju da nisam od onih koji se presamite i mole za pomoć i to zbog sebe lično nikada ne bih učinio, ali u ovoj situaciji je dogorelo do nokata. Zato bih bio zahvalan, zarad dece koja su željna svega i svačega, na bilo kakvoj pomoći naših ljudi u svetu koji su, koliko sam čuo od drugih, do sada pomogli mnogima sličnih meni.

Obećanje Opštine

– Do sada sam dva puta obišao porodicu Čubrić i uverio se da žive u uslovima zaista nedostojnih čoveka. Obećao sam, a i sada javno kažem za „Vesti“, da će Opština Lučani Čubrićima sagraditi novu kuću. A poslovi će početi čim budu rešeni njihovi pravno-imovinski odnosi za lokaciju gde sada žive i gde žele da žive i dalje – obećanje je predsednika Opštine Lučani Milivoja Dolovića.

Kontakt za pomoć

Svi plemeniti čitaoci „Vesti“ koji žele da pomognu porodici Milana Čubrića i makar malo olakšaju teško breme koje je pritislo njegovu porodicu, dok se obećanja ne ispune, mogu stupiti sa njim u kontakt putem telefona na broj: +381 63 717 75 60 i dogovoriti se oko načina slanja i dostave pomoći. Adresa je: selo Grab 32.230, Srbija.

Чланак Nemamo gotovo ništa се појављује прво на Vesti online.

Original Article