Nađa Tešić

Možda će je se neko setiti iz „Nađe u Parizu“, filma Erika Romera. Mnogi će je prepoznati po prezimenu brata Stiva, koji je za scenario dobio „Oskara“. Verni čitaoci njenih romana, kratkih priča i drama zauvek će je pamtiti po važnim naslovima, od kojih su za nas najznačajniji „Borac u senci“ i „Rodna gruda“, romani kojima vas Nađa Tešić osvaja zauvek i zbog kojih očekujete nove naslove, nove priče o životu, uspomenama, bolovima ispod rebara, od kojih se ni ovako daleko ne može pobeći. Nije sigurna da bi se imalo još nešto napisati.

– Nisam ja ni čitavog svog života bila najviše pisac, ja sam pisala sa onih deset procenata od kojih nije moglo da se živi. Sa pisanjem sam počela kasno, jer sam se konstantno i nesvesno obrazovala. Bio je to dobar način, kao student se može živeti dosta jeftino, pa sam završavala razne škole. I pisala prema inspiraciji.

Zamke američke komercijale

U Indijani i Viskonsinu studirala je francusku i rusku književnost, pantomimu, film i ples, usavršavala se na Školi orijentalnih jezika na Sorboni u Parizu i na Filmskoj školi NJujork univerziteta. Radila je kao profesor francuske književnosti na Ratgers univerzitetu i predavala film na Bruklin koledžu. Napisala je drame „Posle revolucije“, „Žetva“ i „Šta je ostalo“ i romane „Borac u senci, „Rodna gruda“, „Daleko od Vijetnama“ i „Umreti u čikagu“.

– Ja nisam više sigurna da bi ono o čemu bih sada pisala uopšte bilo primljeno i objavljeno, jer je i sve ono što sam do sada uradila bilo veoma teško objaviti, pošto ne spada u tu prepoznatljivu američku komercijalu. Veoma je prisutna cenzura, pa se jednostavno pitam zašto bih se mučila da pišem roman od 300 strana za fioku. Ja ne dopuštam da mi se delovi knjige menjaju, po cenu da bude neobjavljena.

Užice iz uspomena

Nekoliko je važnih tačaka na planeti za koje je uvek na izvestan način vezana. To su njeno Užice, njen Pariz, njen NJujork, njen čikago.
– Taj deo mog života koji sam provela u Užicu je veoma važan. Istina, to je bilo neko drugo Užice, ali ja sam ponela sa sobom iz tog grada neku veru i sigurnost u sebe, koju sigurno ljudi koji dolaze sada – nemaju. Ja sam donela i radost, i priče, i lepotu godišnjih doba, i našu reku, i zbog toga je sve ovo što je mene sačekalo ovde bilo daleko manje interesantno, skoro da mi se nije sviđalo. I znam da je Užice iz uspomena pomoglo da se lakše nosim i sa gradovima i sa životom, jer ja sam uvek nosila tu vrednost u sebi.

Bilo je slučajeva da su to od mene tražili, obećavajući veliku zaradu. Ja sam, iskreno, uvek pisala ne misleći na objavljivanje, jer sam uvek imala to izuzetno zadovoljstvo u toku pisanja. I sa romanom „Rodna gruda“ morala sam da do izvesne mere pazim, jer je roman objavljen ovde, ali sam uspela da ipak izrazim svoj stav. Naravno, izdavač je imao velikih problema, i tražio od mene izmene. Danas ima veoma malo ljudi koji čitaju, u ovoj zemlji je sve površno, prazno, čita se samo pristupačna literatura, nešto što je skoro slika televizije i filma, romani u kojima oni prepoznaju sebe i svoje probleme.

čitaju se romani u kojima su tretirane lične američke opsesije, nema te širine prema svetu i ključnim pitanjima, o tome gde smo mi na ovoj planeti. Uz stalno prisutan problem takozvane političke korektnosti, dolazimo do spektra okolnosti koje sputavaju pisca. Ovde se sada samo čita „Kako biti srećan“, u 100 lekcija. Sve je postalo jednolično i dosadno, a ja već na prvojstranici otkrijem glas pisca i znam da li ću čitati ili ne. Ne pratim potpuno ni našu književnu scenu, ali primećujem da su romani kratki, malog tiraža i da ih ima mnogo.

Povratak pozorištu

Rođena je u Užicu, a sa 15 godina sa roditeljima i bratom stigla je u Ameriku. Užice nikada nije zauvek napustila, niti je ono napustilo nju, pa u njenim romanima prepoznajete i ulice i likove, i događaje i miris reke, i šarm gradskog korzoa, i upijate dušu varoši sa kojom je zauvek vezana. Govori četiri jezika i još dva razume, piše na engleskom. Ali, dok čitate njene romane, to zvuči kao najlepši srpski jezik, jer je uspela da oživi i misao, i emociju, i sve važne slike iz uspomena.

– 2000. godine u „Politici“ sam objavila kratku priču „Zov, poruka, proleće“ i tada se pitala da li je to dovoljno dobar srpski jezik. Priča je prosto izašla iz mene i dobro zvuči na našem jeziku. Mislim da sam svojim romanom „Native Land“ rekla sve što sam imala da kažem, i sada se nekako ponovo vraćam pozorištu, koje je moja ljubav od početka.

U Srbiju jednom godišnje

Odlazi u Srbiju jednom godišnje, u Užicu je bila prošlog leta.
– Ne pitam se ja da li tamo ima nade, ali nisam sigurna da će se sve desiti sutra. Našoj zemlji se menja izraz lica, više je ne prepoznajem po izrazu. Oni svim silama nastoje da kopiraju zapad, ali, nažalost, uzimaju samo najgore, bez ikakve selekcije. Ja sam to definisala kao širenje virusnog oboljenja kulturnih pozajmica. I oni su postali površni, sve je na brzinu.

PBS (Public Broadcasting system) dodelio joj je nagradu za „Film za moga sina“, a Nacionalna zadužbina umetnosti i Fond za umetnost NJujorka – Nagradu za književnost. Uticaj brata Stiva Tešića nije bio presudan na njen intelektualni razvoj i američki put.
– Svako je išao svojim putem, ja sam počela sa filmom pre njega. On je počeo sa pozorištem, pa tek otišao na film. I naše teme i način izražaja bili su potpuno drugačiji. Na kraju, možda su pet godina pre njegove smrti razlike među nama smanjene, i on je konačno shvatio da je uzalud verovao Americi. Ja nisam nikada verovala u američku podršku i nisam bila šokirana svime što se sa našom zemljom dešavalo. A moj brat je doživeo ogroman šok, i mislim da ga je to dobrim delom i ubilo.
Pre smrti se nekako probudio, i u tom delu mi se kreativno, filozofski i umetnički srećemo. Tada su i njegove drame doživele ogromnu promenu, nije više bilo vrcavog humora, sve je u njegovom izrazu tih poslednjih godina postaleo tamno, i ja mislim da je to najbolje što je on uradio. A, mislim da je on intimno strepeo od dana kada niko neće primiti nijedan njegov tekst.

Za njene romane kritičari kažu da su pisani u duhu Margaret Diras, ili da su učinili za bivšu Jugoslaviju ono isto što je Kundera učinio za čehoslovačku, a njen bogati jezik karakterišu kao Šagalove slike. A ona naglašava da priče nisu autobiografske, već odiseja u prošlost, isprepletana iskustva i doživljaji različitih ljudi, i njena vešta imaginacija iz koje uvek govori ljubav za rodni i neke druge važne gradove.