Ministri nam otimaju Srbiju

Sašu Popovića koji je sa svojih 28 godina zbog neodlaska u otadžbinu na služenje vojnog roka dospeo na poternicu za hapšenje sreli smo na zabavi u srpskoj opštini Hanover. Organizatori su zabavu nazvali „Veselo proleće“, a Sašine oči bile su pune tuge. Govori tiho i razložno, kao da želi svaku reč dobro da izmeri pre nego što je izgovori.
Glas pevača Branislava đekića nadjačava Sašin, a on bi, da za njegovu tugu čuje ceo svet, a ne samo novine i novinari. Ali, kako kaže, preko novina će možda čuti baš oni kojih se njegova muka njviše tiče – „ministri koji desetinama hiljada mladih Srba širom sveta zagorčavaju život i otimaju im Srbiju“.

Sve bi nas u zatvore

– Naše vlasti imaju zakone kao da živimo u 1945. godini. Uporedite tadašnju i današnju situaciju kod nas i u svetu. U to vreme oni koji su želeli na Zapad u Srbiji su trpani u zatvore. I nas koji danas živimo na Zapadu, jer smo tu i rođeni, bi opet da trpaju u te iste zatvore, kao da se za šest decenija nije ništa promenilo – upoređuje Saša Popović

– Kakvo veselo proleće?! Već četiri godine nisam video Srbiju. četiri godine, četiri moja tužna proleća. Nisam mogao da idem ni na dedinu sahranu. Sad je baka bolesna, pogodio je šlog. Kako i neće, šta se sve u ova teška vremena ne događa… Žao mi bake, ali ne smem da odem. Šta vredi i da pođem? Umesto kod bake, završio bih u zatvoru. Znam, proverio sam. Nalog za hapšenje već se nalazi u kompjuteru na granici. Umesto za Zrenjanin, poslali bi me u Požarevac ili Padinsku skelu – za sebe priča Saša, gledajući nekako molećivo, kao da veruje da jedino još novine mogu da mu pomognu.
„Šumadija“ bend razasu življe i jače tonove, a đekić mekim baršunastim glasom najavi „da će se i on ženiti ove zime“. Saša mirno pogleda prema pevaču, uzdahnu i nastavi.
– Meni ne daju ni da se oženim. Zar ovde da pravim svadbu? Jesu li naši ministri ljudi ili su roboti? Jesu li oni roditelji? Imaju li decu? Zašto se ne stave u naš položaj? Zašto to ne reše kao zapadne zemlje – za tren postavi Saša gomilu pitanja a da ton nimalo ne podiže.

Zarobljenici jedina uteha

– Ako nešto možda i može da me uteši, onda su to ratni zarobljenici, bivše kraljevske vojske iz Drugog svetskog rata. I oni su, zbog zabluda tadašnjih vlasti, ceo život morali da provedu u inostranstvu. A i oni su voleli svoj rodni kraj i Srbiju – teši se Saša i čudi se današnjim vlastima koje iz zabluda svojih prethodnika ne žele ništa da nauče.

NJegova pitanja kao da su i za njega bila čudna, bez odgovora, uzaludna. Tužan je, veoma tužan. Deluje kao nesrećnik koji protiv vremenske nepogode nije ništa mogao da učini, a ona mu uništila krov nad glavom i odnela najmilije. Naše pitanje kako bi to on rešio da je ministar kao da ga je isprovociralo, ali umesto očekivanog povišenog tona, mirno iznese nekoliko predloga.
– Evropa smo, pa bismo vojsku mogli da profesionalizujemo ili bar da primenimo neke parametre zapadnih zemalja. Turci na poslu mi se smeju kad im pričam o svom problemu. Oni plate 5.000 evra, odu na godišnji odmor, odsluže šest nedelja i mirno se vrate u Nemačku na posao. A naši, umesto da od nas prave ambasadore svoje zemlje, oni nas proganjaju kao da smo državni neprijatelji, a svi mi volimo tu zemlju. Zašto nas ne puste da vojnu obavezu rešimo u zemljama u kojima živimo i u kojima smo većina i rođeni? Kako oni misle da neko ko je rođen u Australiji treba da dođe u Srbiju na odsluženje vojnog roka? Oni ni studije, ni posao, ni izdržavanje porodice ne prihvataju kao opravdanje. Oni ništa ne uzimaju u obzir, a zamislite šta danas znači izgubiti posao i koliko je teško dobiti mesto na fakultetu. Ima ovde mladih ljudi čiji su očevi i živote dali za Srbiju, a njihovi sinovi u nju ne smeju da odu – završava Saša svoju tužnu ispovest.
Vreme je odmicalo. Jedna sredovečna žena i dvanćstogodišnja devojčica, koje su povremeno pogledima pratile naš razgovor, davale su znak da je priče dosta. Bez reči je zategao svoj dres s amblemom FSJ i pošao. Posle dva koraka okrenu se i dodade:
– Od mene prave begunca, a ja nisam iz takve porodice. Moj čukundeda je bio solunac