**
MILUTIN BOJIĆ
(Opšti pogled)
O pjesniku Milutinu Bojiću već smo dosta opširno pisali i nemamo razloga za reviziju stavova. Zato eventualne čitaoce upućujemo na svoju studiju „Pjesme strasti, sumnje, boli i ponosa“, objavljenu u knjizi O poeziji i poetici srpske moderne, Beograd, Zavod za udžbenike, 2008, str. 319—352. Takođe smo uradili i poredbenu studiju o dvjema pjesmama s naslovom „Plava grobnica“, Milutina Bojića i Ivana V. Lalića. Nastojaćemo da te studije ovdje ne ponavljamo niti sažimamo. Ovo je, dakle, u cjelosti nov rad.
U međuvremenu se 2016. godine pojavila i knjiga: Milutin Bojić, Plava grobnica, u ediciji „Srbija 1914—1918“, a u izdanju novosadskog „Prometeja“, biblioteke „Milutin Bojić“ iz Beograda i RTS, a unutar njenih korica malo poznata, pretežno memoarsko-biografska, knjiga pjesnikovog brata Radivoja Bojića: Milutin Bojić pesnik Srbije, s predgovorom Radoja L. Kneževića; knjiga dragocjena za osvjetljavanje i pjesnika i epohe, i to iz porodičnog kruga i neposredne pjesnikove blizine.
Radivoje Bojić je osam godina mlađi Milutinov brat, koji je, kao dječak, prešao Albaniju sa Milutinom; kasnije pravnik, pisac i diplomata, od 1949. godine emigrant u dobrovoljnom izgnanstvu; pisac više malo poznatih, nepoznatih, pa i neobjavljenih romana. Valjalo bi se njime posebno pozabaviti.
Bojići su „došli negde sa juga, preko Bosne, u Srbiju“, a pradjed je poslije Prvoga ustanka iz Preljine prešao u Zemun, u Austriju. Tu se rodio Milutinov djed Đorđe, pa otac Jovan i stric Dimitrije, koji će se odseliti u Vranje i tamo rano umrijeti u bezdjetnom braku. Otac se preselio u Beograd, izučio zanat, rano postao cijenjen majstor, otvorio samostalnu obućarsku radnju i kupio kuću, Sremska 4. Majka Milutinova Sofija bila je takođe iz zanatlijske porodice, od Bogojevića iz Pančeva. Milutin je rođen 7. maja 1892. godine u Sremskoj 4, a kada je imao trinaest godina, porodica se preselila u Hilandarsku 24—26. Otac mu je umro 1911, kada je Milutin imao devetnaest godina, a majka samo četiri godine kasnije. Tada je najstariji, nježni, odgovorni i hrabri brat preuzeo brigu o četvoro mlađih — dva brata i dvije sestre.
Razumljivo je što Zoran Gavrilović „nije sklon biografskom metodu“; nijesmo ni mi. Gavrilović je stasavao i razvijao se u doba antipozitivističke pobune, a bio nam je profesor estetike. Nije, međutim, razumljivo da istaknuti srpski estetičar i kritičar, a i poštovalac nacionalne istorije, posumnja da li je uopšte bilo značajnih trenutaka „kod ovog mladića koji je umro tako mlad“. Zaista, umro je premlad: četiri godine mlađi nego Branko Radičević kada je promijenio svijetom, a dvije godine nego Branko Miljković. Milutin Bojić je živio u jednom od najuzbudljivijih vremena kroz koje je Srbija ikad prolazila. Petinu života proveo je u ratovima — Balkanskim i Prvom svjetskom — u ratu je i umro.
Upravo je zato dragocjena knjiga Radivoja Bojića: u njoj je mnoštvo impresivnih biografskih podataka iz pjesnikovog života. Daleko smo od toga da redukujemo poeziju na pjesnikovu biografiju, ali nam je bliska težnja za uspostavljanjem što bogatijeg konteksta za tumačenje poezije.
Radivoje Bojić započinje svoju knjigu sjećanjem na dan u osnovnoj školi kada je učitelj, povodom aneksije Bosne i Hercegovine, objasnio djeci šta znači riječ aneksija i pustio ih kući. Tadašnja atmosfera u Beogradu izvanredno je dočarana iz neobičnog ugla. Milutin Bojić se tada, već „u sedmom razredu realke“, upisao u dobrovoljce, smatrajući „za neizbežno, sudbinski nužno, da se u tom ratu bori i žrtvuje“ i pridavajući „značaj ovakvoj reči Dušana Vasiljevića, Šćepana i Vasilja Grčića, Rista Radulovića i Atanasija Šole“.
Milutin je učio i živio vrlo intenzivno. Porodično je bio povezan sa porodicom Sremac i kao osmogodišnjak „sačuvao dubok spomen“ na Jovana Đorđevića, ujaka svoga teče Jovana Sremca. Jovan Đorđević je autor stihova srpske himne „Bože pravde“, što je mladoga Bojića impresioniralo. Brat Milutinovog teče Jovana Sremca, veliki srpski pisac Stevan, bio je Milutinov profesor u Realci do pjesnikove četrnaeste godine. Bojić je imao izvrsne nastavnike srpskog, francuskog i njemačkog jezika. U ruski jezik i literaturu uputio ga je znameniti prevodilac Jovan Maksimović. Temeljno se utvrdio u istoriji, a hemiju je ozbiljno učio i zbog profesora koji je imao devetoro djece i veliku biblioteku, gdje je Milutin uživao sa svojim generacijskim drugom Milanom Petrovićem, sinom profesora Čedomilja. Naročito je volio botaniku i biljke, donosio vlati i listove sa đačkih ekskurzija, presovao ih, sušio i slagao u herbarijum koji će brat Radivoje, godinama kasnije, pokazati svome profesoru botanike, a ovaj izmoliti Bojićev herbarijum za muzej Druge beogradske gimnazije. Nastavnik crtanja bio mu je slikar i ikonopisac Živko Jugović, rodom iz Čačka, koji je u Bojiću razvio ljubav prema slikarstvu. Milutin je pratio slikarstvo i likovne izložbe, pozorište i predstave, rano počeo obilaziti redakcije, pisati i objavljivati tekstove, uglavnom ih ne potpisujući, držao kao đak predavanja o svojim pogledima na slikarstvo.
Prema Radivojevom svjedočenju, Milutin je počeo da piše stihove vrlo rano i prvu pjesmu je spjevao na Vidovdan 1902. godine,
a zatim ju je pročitao pred drugovima u znak sjećanja na dan završetka Terazijske osnovne škole — dakle, kao desetogodišnjak. Sva je prilika da od 1902. Bojić ne prestaje da piše. U đačkom dobu je napisao niz mladalačkih pjesama, od kojih je samo neke štampao ili je samo neke djelove kasnije unosio u nove pjesme. Sve češće je objavljivao, anonimno ili pod neobičnim pseudonimima, novinske članke, ulazeći punim žarom u društveni život. Pozorišne prikaze piše od 1909, a već od 1910. „to mu je bila stalna dužnost“. Radivoje Bojić piše ubjedljivo o statusu Milutina Bojića među rediteljima i glumcima, svjedočeći o smrtima dviju velikih glumica u roku od pet mjeseci 1906. godine — Sofije Conje Đorđević i Vele Nigrinove. Značaj Narodnog pozorišta za kulturni i društveni život Beograda i Srbije bio je ogroman. Oko Milutina, u prelijepoj Bojića bašti u Hilandarskoj, okupljali su se istaknuti pisci, novinari i glumci: Branko Lazarević, Miodrag Ibrovac, Milutin Uskoković, Aleksandar Arnautović, Velimir Rajić, Miloš Đorić, Dragan Božović, Milan Luković, Stanislav Vinaver, Ivan Zrnić – Kornicer, Dobrica Milutinović, Aleksandar Zlatković, Mika Ristić.
Radivoje Bojić je zabilježio i toplu uspomenu na Disa:
„Na kraju naše ulice, već blizu Ratarske, stanovao je Vladislav Petković – Dis, pesnik, Milutinov dobar poznanik. U podne je obično nosio kući veliki hleb pod miškom. Bio je suvonjav, imao je podužu uvek čupavu crnkastu kosu, čupave brkove i obrve, i cvikere na nosu. Bio je prijatan u razgovoru, mada je imao prkosno lice.“
Poslije Realke, Bojić studira filosofiju. Iako je bio jedan od najdarovitijih đaka Branislava Petronijevića, intenzivno je proučavao istoriju, koja mu nije bila struka. Tražio je i nalazio građu za svoje istorijske drame, s jedne strane, i smatrao da će, poznavajući istoriju, bolje pronicati u savremenu politiku. Vjerovatno je zato visoko cijenio Balkanski savez, smatrajući da je to „najveći istorijski čin novijeg doba“.
Dragocjena su Radivojeva sjećanja na Balkanske ratove, na srbijansko osvajanje Drača i na reagovanje velikih sila koje je dovelo do srpskog povlačenja; na učešće srpske vojske u uzimanju Jedrena; na događaje oko Skadra i na njihov bolni odjek među Srbima; na Milutinov odnos prema Staroj Srbiji i Makedoniji; na sukobe s Bugarskom na vojnom i političkom planu; na pojave kolere. Kroz sve te ratne godine prati se Milutinov književni rad i veza njegovih pjesama s istorijskim događajima, a poseban akcenat se stavlja na objavljivanje, a zatim na izvođenje Kraljeve jeseni; na Milutinov rad na prvoj knjizi koja je imala 48 pjesama na osamdeset strana, sa naslovom na koricama Pesme — M. Bojića; na odjeke u kritici, a naročito na odziv Jovana Skerlića na Bojićevu prvu knjigu. Upečatljive su slike posjeta Jaše Tomića i Jevta Dedijera Milutinu, a posebno odjek smrti Jovana Skerlića.
Nezaboravan je opis pjesnikove radne sobe u vrijeme intenzivnog čitanja i pisanja:
„Tada nisam razumeo zašto su mu bile potrebne tolike raznovrsne knjige, dela nemačkih klasičnih filozofa, francuski pesnici, ruski romansijeri, engleski istoričari, studije vizantologa, podaci o religioznom životu Asiraca i Vavilonaca. Zašto je na jednom stočiću knjiga pesama Alfreda de Vinjija pored teorije o afektima Vilhelma Vunta, Joakim de Bele pored Šopenhauera, Herbert Spenser između Pjera Korneja i Hermana Sudermana? Otkud Molijer na Bibliji i šta će Fridrih Niče pored Radoja Domanovića? Sve je on to čitao. Na pisaćem stolu započete drame u stihu, počeci pesama i poneki dovršen članak o pozorištu, a oko toga knjige. Knjige na stolu, u ormanu sve do poslednjeg santimetra prostora, na ormanu do plafona, knjige i na policama, a pošto je bilo leto, i na furuni. Knjige na francuskom, na nemačkom, na ruskom i srpskom.“
Ali dolazi rat da smiri stanje u Bojićevoj radnoj sobi. Milutin Bojić je od prvoga dana vojni cenzor u Nišu, gdje nalazi snage i vremena da dovrši Uroševu ženidbu — dramu u stihovima — i ispjeva trodjelnu poemu Kain, koju će zaplijeniti bugarski okupatori. Iz Niša odlazi do Kraljeva, gjde se na kratko sastao sa braćom i sestrama, pa iste večeri produžio sa Radivojem put u izgnanstvo, a dvije sestre i desetogodišnji brat Dragoljub ostaše u Kraljevu. Povlači se u statusu izbjeglice, a ne vojnika, što mu je otežavalo položaj, s najdubljim uvjerenjem da se neće vratiti: „Nikad, nikad više neću videti naše“. U povlačenju braća Bojić su vidjela kako je stari kralj Petar nastavio povlačenje volovskim kolima zbog kvara na automobilu — sliku koju će na crtežu ovjekovečiti i pustiti u svijet hrvatski umjetnik Vladimir Becić, a opjevati Edmon Rostan. Upravo će Milutin Bojić prevesti tu Rostanovu pjesmu. On je i u zastrašujućim uslovima povlačenja, u pauzama, pisao pjesme („Kao Prometej“, „Mećava“): „Milutin je često zastajao u hodu i zapisivao u svoju beležnicu stihove pesme“.
Rijetko gdje je tako ubjedljivo, uzbudljivo, potresno i doživljeno i autentično ispričana ova strašna priča o povlačenju vojske i naroda od Kraljeva do Skadra, preko Crne Gore i Albanije, odnosno od Skadra do Krfa: stradanja, smrti, sahrane, brojni susreti, poneki topli ljudski gest i dom, glad, bolesti, brodolom, odjeci bitaka — sve je to stalo u ovu knjigu čiji je glavni junak pjesnik Milutin Bojić, a glavna tema njegova poezija, neodvojiva od narodnog stradanja i istorijskih događaja.
Milutin se povlačio bolestan i bolest je svakodnevno napredovala. Na Krfu piše, objavljuje, prevodi. Preveo je „Odu srpskom narodu“ Gabrijela Danuncija i pjesmu „Kralj–Petrova četiri vola“ Edmona Rostana.
U jesen 1916. dobio je jednomjesečno odsustvo (proveo ga je u Nici, sa vjerenicom Radmilom Todorović, i u Tononu, sa bratom Radivojem). Na tom putu izradio je koncept poeme Crveno krštenje koju će preimenovati u Večnu stražu. Po povratku na Krf i kasnije, po dolasku u Solun, piše bratu da nikad toliko nije radio i da književnim radom savlađuje sva osjećanja i ubija želje. Pisanje je bilo sublimacija svega i zamjena za sve. Za nepunih šest mjeseci boravka u Solunu štampao je šesnaest novih pjesama i, što nije manje važno, pripremio i štampao zbirku Pesme bola i ponosa, koja se pojavila juna 1917. godine.
Zdravlje se istrošilo i Milutin Bojić je smješten u Vojnu bolnicu Prestolonaslednika Aleksandra, odakle je 12. septembra pisao bratu Radivoju da je „na putu prezdravljenja“, a tri dana kasnije da se osjeća mnogo bolje i da će biti uskoro zdrav. Priviđali su mu se upokojeni prijatelji pisci, a sve češće je mislio na rano preminule velike svjetske pjesnike. Izdahnuo je na Mitrovdan 1917. godine, a sjutradan je sahranjen na Srpskom vojničkom groblju na Zejtinliku kod Soluna. Nad rakom se od pjesnika oprostio njegov „maestro“, kako je Bojić, iz ljubavi i poštovanja, zvao Iva Ćipika.
Krajem ljeta 1922. braća i sestre su prenijeli Milutinove posmrtne ostatke u Beograd i sahranili ih u porodičnu grobnicu. Ispod pjesnikovog lika urezana su četiri stiha iz njegove programske pjesme „Uvodna reč“ za zbirku Pesme bola i ponosa. Ti stihovi su dobili novu i trajnu funkciju epitafa:
Mirnoće mi dajte da svu snagu stečem,
Da iz srca dadnem
Sav bol i sav ponos i, kad ih izrečem,
Ko list sveo padnem.
Jedan vanredno kratak, uzbudljiv, bogat i ostvaren život, proveden u matici istorije, u godinama najvećih narodnih i državnih iskušenja Srba i Srbije; život neodvojiv od sudbine naroda i države. Zato je Bojićevo patriotsko pjesništvo i pjesništvo s temom istorije duboko unutrašnje i proživljeno, a ne prigodno i deklarativno. Po tome je Milutin Bojić izuzetan.
2.
Kakav je nivo proučenosti ovoga pjesnika?
Paradoksalno, ali i visok i nedovoljan. Bojić je prvo slavljen i hvaljen kao veliki talenat i nada; potom je ožaljen kao velika žrtva, a onda je jedno vrijeme potisnut u zaborav, ili barem u drugi plan. Tek pjesnici koji su se na moderan način zanimali za tradiciju i njeno preispitivanje (M. Pavlović, J. Hristić, I. V. Lalić) ponovo ga vraćaju u istorijsko pamćenje i samjeravaju ga u koordinatama XX stoljeća.
Bojićeve Pesme iz 1914. oduševljeno je pozdravio Jovan Skerlić videći u Bojiću veliku nadu i budućnost naše poezije. Branko Lazarević ga je krunisao za „kralja reči“ koji je ispjevao „psalme bolova“. Nekoliko izvanrednih ocjena ostavila je Isidora Sekulić: „Bojić je, za svoje odviše mlade godine, vanredno osećao duševnu prošlost svoga naroda, ono nasledstvo kosovsko koje je srpsku vojsku kroz sve ratove vuklo u čestitost, vuklo u religiozne zadatke, pored istorijskih“. U njemu ustaje „rod, zemlja“ i započinje san i slutnja epopeje. Najzad, Isidorin je vanredno tačan i prelijepo sročen sud koji se pamti kao aforizam: „U Bojiću je potres vekova“. Upravo ovaj aforizam vidimo kao naročito značajan za razumijevanje Bojića i njegovog viđenja istorije.
Jovan Deretić je ocijenio da je Bojić predodređen da bude pesnik sudbinskih dana otadžbine i da je u njegovim stihovima došla do izraza svijest o sudbini i stradanju „celog jednog roda“, te da je težio velikim žanrovima — epu i drami.
O djelu Milutina Bojića objavljene su tri doktorske disertacije: Mihaila Đorđevića, Gavrila Kovijanića i Vladete Vukovića, sve tri urađene prilično tradicionalistički. Rekli bismo da je najviše odjeka imao rad Gavrila Kovijanića. On je svoju disertaciju objavio kao monografiju Život i književni rad Milutina Bojića u izdanju beogradske „Narodne knjige“ 1969. godine iz koje je izašao i Kovijanićev priređivački rad na Sabranim delima Milutina Bojića. Tako je Kovijanić obavio dva važna komplementarna posla.
Za nas su od naročitog značaja sudovi koje su izrekli pjesnici: Miodrag Pavlović, Jovan Hristić i Ivan V. Lalić. Pavlović tačno uviđa da je Bojić hteo „da bude veliki pesnik i da bude nacionalni pesnik — pesnik svoga naroda“, da je imao „izrazit talenat“, da je nedovoljno proučen, da mu njegovo pjesničko djelo „obezbeđuje i dalje mesto i prisustvo u našoj pesničkoj tradiciji“, odnosno da je ovaj pjesnik „stvaralački događaj u našoj poeziji koji se ne može prenebregnuti“. On je „eruptivniji, obojeniji, zvonkiji stihotvorac“ od dvojice prethodnika, Dučića i Rakića, ali „sa manje preliva“. Biblija je uticala na formalno i tematsko formiranje našeg pesnika više nego na ijednog drugog.
Pavlović insistira na sumnji i melanholiji u Bojića od 1913. godine, a manje cijeni njegovu ranu poeziju „gole strasti“. Bojić je do svoje dvadeset pete — do smrti, dakle — stigao da opjeva tri rata i stvori vanredno uspjele pjesme kakve su „Sejači“ i „Zemlja oluje“, a njegova „Plava grobnica“ je bila pesma jednog naroda, odnosno primer poezije herojskog kulta. Pavlović pronalazi Bojićeve stihove emigrantske blagosti i „mudrosti vekova“.
Bojić je, prema Pavloviću, „zaista imao vokaciju dramskog pisca“ koji je „osećao pozornicu“, a njegov doprinos drami naročito je došao do izraza u dvjema dramama u stihu: Kraljeva jesen (1913) i Uroševa ženidba (1916), kojima je proširio srpsku dramu „njegovim vidicima, novim periodima istorije, kao i novim metrom: novim razlozima za nacionalno dostojanstvo“. Pavlović vidi Bojićev dvanaesterac u srpskoj drami kao „krupan korak napred i naše drame u stihu“ koji je „učinjen črvsto i neopozivo“; Bojić će svojim dramama u stihu označiti „jedno važno iskustvo, kao što Nastasijević sa svojim muzičkim dramama znači drugo“. Pavlović je vjerovatno prvi vidio u Bojiću preteču Rastka Petrovića i Oskara Daviča, i našeg prvog pjesnika koji u poeziju unosi pojam „doživljaj istoričnosti“, ali njegov status vidi daleko od statusa velikog pjesnika.
Ivan V. Lalić ističe značaj i vrijednosti Pavlovićevog eseja o Bojiću, ali je neuporedivo naklonjeniji Bojićevoj poeziji. U tom kratkom pjesničkom životu Lalić izdvaja nekoliko faza, što ukazuje na nevjerovatno brz pjesnikov razvoj. Bojić je takoreći od pjesme do pjesme „savladavao čitave etape pesničkog razvitka“. Uostalom, i Lalić je ušao sa Bojićem u pjesnički dijalog svojom „Plavom grobnicom“, o čemu smo takođe svojevremeno pisali. U „Plavoj grobnici“ pjesnik dovodi „do sinteze herojskog opela i peana živima koji nastavljaju isksutva mrtvih“.
Lalić nalazi da je Bojić ponešto učio od Mirka Korolije, pjesnika sa kojim ga zajedno spominje Skerlić, ističući srodnosti Bojićevog i Korolijinog soneta: preko Korolije se u Bojićevu poeziju prelivaju latinski i mediteranski elementi. Lalić odaje Bojiću priznanje da je u njegovim sonetima „besprekorno izveden“ spoj katrena i terceta, „taj kritični neuralgični zglob u sonetnoj strukturi“.
Lalić s razlogom hvali Bojićevo opjevanje istorije. U tim pjesmama dostizao je ne samo svoje vrhove, već i vrhove srpskog pjevanja o istoriji. Mladi pjesnik je doživljavao konkretnu istoriju dublje i intenzivnije od mnogih starijih i slavnijih savremenika, ocjenjuje Lalić.
Lalića je moralo dirnuti Bojićevo interesovanje za Vizantiju: „Ta tražena Vizantija za Bojića je zacelo bila jedan vid duhovnog zavičaja iz kojeg će jasnije da sagleda obrise neslućene drame čoveka u kosmosu, da bi je tumačio kroz konkretno iskustvo istorije“. To su one duhovne tačke gdje se ova dva pjesnika dodiruju i postaju bliski. Zato će se oni neminovno naći u lirskom dijalogu.
Svakako da je vrlo značajan predgovor Zorana Gavrilovića Bojićevim Sabranim delima u kojem se Bojićevo pjesništvo posmatra u kontekstu srpske moderne, epohe kojom se Gavrilović inače bavio. S druge strane, kritičareve ambicije su vrednosne: on želi da odgovori na pitanje da li je Bojić ušao u mali krug velikih srpskih pjesnika koji su, kako ih Gavrilović vidi, usamljenici, bez predaka i nastavljača, od romantizma na ovamo. Zbog toga kritičar postavlja pitanje koliko je Bojić odolio izazovima površinske istorijske ravni, a koliko je uspio da prodre do dubinskih slojeva istorije, odnosno do „jezgra“ istorijske ravni. Gavrilović vidi Bojića kao „nešto drugo“, kvalitetno novo, i u odnosu na Vojislava Ilića, i na Jovana Dučića, i na Disa. Bojić je, „značenjski i tematski, proširio okvire našeg pesništva“ i to u tri glavna pravca: unio je erotično i strast u naše pjesništvo i drugačije shvatanje ljubavi od svojih velikih prethodnika; okrenuo se ka mitovima i legendama nalazeći u njima ljudsku i tragičnu ljepotu; takođe se okrenuo likovima i legendama u našoj tradiciji povezujući sudbinu svoga naroda sa širim i vremenski udaljenim sudbinama, pa se nacionalna istorijska sudbina, pa i tragedija, povezuje „sa dalekim tragedijama ljudske istorije“ i tako „dobija na univerzalnosti“.
U svakom od ovih tokova svoga pjesništva Bojić pokazuje „smisao za dramatizaciju“ i „sklonost za dramatsko“. On je, po Gavriloviću, „prvi u srpskoj modernoj poeziji pokušao da probleme večnosti i trajanja iskaže i prevede u konkretnu ljudsku dramu, koja se grana i postaje lična drama, i metafizički problem“. U rodoljubivoj poeziji Bojić primjenjuje postupak „projekcije u večnost“, te Bojićeve potrebe da čitavu sudbinu jednog istorijskog trenutka učvrsti kao duševnu i poetsku vrednost višeg i opštijeg reda i značenja.
Gavrilović, po našem mišljenju tačno, ukazuje na srodnost Bojićeve poezije sa njegovom dramom u stihu. Naši pjesnici su, doista, uspostavili jedan moćan tradicijski niz u drami: Njegoš, Đura Jakšić, Laza Kostić, Milutin Bojić, Momčilo Nastasijević, Miloš Crnjanski, sve do Ljubomira Simovića i naših dana.
Najviše je, pa i najbolje, pisano o Bojićevoj poeziji. Ipak, njegove parodije i epigrami su ostali nedovoljno kritički osvijetljeni, a oni su izraz jednog Bojićevog autentičnog dara za humor, ironiju i komično koji je došao do izraza i pojedinim dramama. Oni su nagovještaj dolazećih epoha i procvata žanra epigrama u posljednjoj trećini dvadesetoga vijeka.
Bojićevo dramsko stvaralaštvo, a naročito odnos njegovog lirskog i dramskog pjesništva, veliko je i izazovno istraživačko polje. S tim je u vezi i pitanje Bojićevog odnosa prema srednjovjekovlju i vizantijskom nasljeđu. Poseban niz pitanja otvara odnos njegovog dramskog stvaralaštva i njegove pozorišne kritike, što otvara i pitanje njegovih relacija prema domaćem i evropskom dramskom nasljeđu. Otvara se veliki prostor za komparativno usmjerene studije.
Ni Bojićeva književna kritika nije pažljivo iščitana ni proučena, pa ni njegova djelimično sačuvana prepiska. Vjerovatno će istoričari iskorisiti 2017. godinu da reaktiualizuju Bojićeve tekstove iz Prvog svjetskog rata i o tom ratu; oni danas imaju prevažan značaj dokumenata i autentičnih svjedočenja.
Sve su prilike da ni Bojićevi prevodi nijesu još svi sakupljeni, a kamoli proučeni i ocijenjeni. U pomenutom izdanju: Milutin Bojić, Plava grobnica, iz 1916. godine štampan je Bojićev prevod pjesme Edmona Rostana „Kralj-Petrova četiri vola“, prevažna pjesma za Srbe u času objavljivanja, kojom je francuski pjesnik i akademik ovjekovječio povlačenje staroga srpskog kralja sa svojom vojskom. Od sličnog značaja je i Bojićev prevod „Oda narodu srpskom“ Gabrijela Danuncija. Oba prevoda su objavljena bez prevodiočevog potpisa, pa se, ne rijetko, previđaju u popisu Bojićevih prevoda. Prema Milutinovim pismima, koja citira Radivoje Bojić, prevodi nesumljivo pripadaju srpskom pjesniku Milutinu Bojiću.
Postoje, dakle, cijela nepokrivena istraživačka polja o Bojiću i u vezi sa Bojićem, i malo je vjerovatno da će ih jubilarna godina Bojićeva popuniti. Važno je nešto pokrenuti i pomjeriti.
